Američki general i bivši Vrhovni komandant savezničkih snaga u Evropi Wesley Clark izjavio je da NATO snage ne bi bombardovale snage Armije BiH, regularne Vojske Hrvatske i Hrvatskog vijeća obrane da su u septembru i oktobru 1995. godine ušle u Banja Luku.

„Ne, ne bismo bombardovali te jedinice, a po mom mišljenju Dejtonski sporazum bi bio dodatno ojačan. Međutim, odluka o zaustavljanju je donesena zato što je Federacija BiH u tom trenutku držala otprilike 51 posto teritorije, što je bilo predviđeno dogovorom. Postojala je i zabrinutost da bi srpske snage mogle pokrenuti kontraofanzivu iz Srbije“, rekao je Clark u intervjuu za sarajevski portal Klix.ba.

Upitan da li su snage Armije BiH, HV-a i HVO-a u jesen 1995. godine bile vojno sposobne da zauzmu Banja Luku i Prijedor, odgovorio je da „ako ne bi bili zaustavljeni, možda bi zauzeli Banja Luku“, dodavši da je u ratu „zamah presudan“.

„Kada su ga izgubili, nisu ga mogli povratiti“, kazao je Clark.

O operaciji „Una-95“ i ulozi SAD-a

Govoreći o tvrdnjama iznesenim u memoarima nekih hrvatskih političara i generala da je neuspjela operacija Vojske Hrvatske „Una-95“ pokrenuta na zahtjev američkog vojnog i političkog vrha, Clark je rekao da je „zvanična priča da su dobili ‘žuto svjetlo’ iz Bijele kuće“.

„Ovo je otkriveno tokom saslušanja u Kongresu. Ja sam bio na sastanku u Pentagonu na kojem je tadašnjem hrvatskom ministru odbrane Gojku Šušku rečeno: Ne, nemojte to raditi. To je bilo u julu 1995. godine“, rekao je Clark.

Odgovarajući na pitanje koliko je bilo opravdano nastojanje administracije tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona da izbjegne direktnu kopnenu intervenciju SAD-a sve do početka vazdušne kampanje i operacije ‘Namjerna sila’, Clark je rekao da bi bilo besmisleno intervenisati prije Dejtona kopnenim snagama pod mandatom Ujedinjenih nacija.

Prema njegovim riječima, lanac komandovanja UN-a „bio je sputan strahom od izazivanja incidenta i stoga relativno neodgovoran prema situaciji na terenu“.

„Osim toga, SAD nikada ne bi dopustile da američke trupe u ovoj situaciji budu pod kontrolom UN-a. S druge strane, vazdušna kampanja može djelovati. Čak je i njena ograničena upotreba početkom septembra 1995. potaknula bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića na pregovore. Znam to, jer sam bio s njim i razgovarali smo o tome dva puta“, dodao je Clark.

Pregovori o Dejtonu i ključna uloga lidera

Govoreći o pregovorima o Dejtonskom sporazumu, Clark je rekao da je bošnjački lider Alija Izetbegović bio najtvrđi pregovarač, jer je imao najviše toga da izgubi, budući da je morao prepustiti dio zemlje pod kontrolu bosanskih Srba.

„Govorio je da je to duboko nepravedno. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je prisutan zbog Hrvata u Federaciji BiH, ali tu nije bilo spornih pitanja. Milošević je želio sporazum, jer je dostigao svoj vojni i diplomatski kulminacijski trenutak pa je prisilio bosanske Srbe da pristanu“, rekao je Clark.

Dodao je da je najkritičnija tačka dejtonskih pregovora bila podjela Brčkog, jer su ga obje strane željele. „Ali je, u jednom epskom diplomatskom trenutku, proglašeno zajedničkom okupiranom zonom i odluka je odgođena, što je omogućilo postizanje konačnog sporazuma.“

(TIP/Izvor: federalna.ba/Beta/Foto: Ilustracija/Fena)