Priča Dženite Đulović iz Živinica dolazi kao snažan podsjetnik da izvrsnost i integritet ipak pronalaze svoj put, i to daleko izvan granica. Riječ je o djevojci koja je za dvije godine uspjela dobiti tri diplome u tri zemlje i to na dva kontinenta. Za N1 je govorila o svom velikom uspjehu te kako joj je to pošlo za rukom. Ipak, iako je upoznala različite kulture i navike u tri zemlje, Đulović otkriva da ona svoju budućnost vidi u Bosni i Hercegovini jer, kako kaže, za nje nema bolje i ljepše države.

Na početku razgovora je pojasnila u okviru kojeg programa je studirala i na koji način je uspjela za veoma kratak period diplomirati na čak tri univerziteta. Pojašnjenja radi, u sklopu programa Đulović je stekla tri master diplome sa tri univerziteta – u Finskoj, Francuskoj i Japanu.

“To je poseban program. Ima ih više, a moj se zove IMLEX. Napravljen je tako da svako polugodište putujemo u drugu državu, na drugi univerzitet, i time je definisano da dobijemo diplome sva tri univerziteta na koja smo išli. Kroz taj program sam imala priliku da ostvarim sve tri diplome. Dakle, osnovni studij sam završila na SSST-u, ovdje u Sarajevu. Potom sam se prijavila na program”, navela je Đulović.

O programu studiranja

Kako je pojasnila, na svakom univerzitetu je studirala u prosjeku oko sedam mjeseci. Zanimljiv je koncept u kojem je mogla usvajati znanja iz različitih oblasti – od računarstva preko virtuelne i proširene stvarnosti, umjetne inteligencije i robotike pa sve do optike. Interesovalo nas je da li je taj period koji je provodila na univerzitetima bilo dovoljno da se sve informacije savladaju i razumiju?

“Univerziteti su dio istog konzorcija—međusobno sarađuju i zajedno su napravili program s opštom temom: virtuelna/proširena stvarnost i AI. Svaki univerzitet nudi ono u čemu je najjači—kurseve koji se vežu za tu oblast. Sve je povezano: od optike (trebaju nam leće i optički sklopovi da bismo ‘vidjeli’ VR/AR) do programskih i AI komponenti. Tako zapravo istražimo kompletnu oblast i otkrijemo šta nas najviše zanima”, pojasnila je naša sagovornica.

Đulović je temu rada u Finskoj zasnivala na proširenoj pa i virtuelnoj stvarnosti. Otkrila je zapravo kakva su predviđanja virtuelne stvarnosti te da li postoji nešto od čega bi ljudi trebali “strahovati”?

“Možda VR nije toliko ‘strašan’ kao što je danas ljudima umjetna inteligencija, ali potencijal je ogroman. Trenutno su uređaji skupi i nisu široko dostupni, pa je i sadržaja manje. Ali možete zamisliti koliko širimo mogućnosti kada spojimo VR s drugim tehnologijama. U Finskoj smo radili projekat koji spaja robotiku i VR: robotskom rukom upravljali smo kroz VR headset. U opasnim situacijama, umjesto da šaljete ljude na teren, operater kroz headset vidi okruženje robotske ruke i upravlja njom sa sigurne lokacije. Headset ima kontrolere: kad pomjerite kontroler, sistem izračuna koliko treba pomjeriti ruku u tom pravcu i prenese komandu robotu. Napravili smo jednostavniju verziju jer smo imali malo vremena, ali potencijal je veliki. Ako sistem nije dovoljno dobro napravljen robot, teoretski, može ‘pobjeći ljudskoj kontroli’. Zato je dizajn sigurnosti ključan”, kazala je Đulović.

Govoreći o Japanu, u kojem je također imala priliku boraviti, studirati i na kraju steći master diplomu, Đulović je kazala da se u toj državi ogroman fokus stavlja na istraživanje.

“Studenti su već od prve godine uključeni u laboratorije: pomažu starijim kolegama u eksperimentima i pripremi radova. Do kraja osnovnih studija već mogu objavljivati značajne radove, jer vrlo blisko rade s profesorima i seniorima. Kod nas se do takvih prilika često dolazi tek na masteru ili doktoratu”, navela je pa pojasnila šta je fokus njenog rada bio u Japanu:

“Radila sam u laboratoriju koji istražuje anksioznost kroz VR i ‘avatarske’ pristupe. U virtuelnom okruženju možemo izazvati određene nivoe anksioznosti i posmatrati kako različite vrste avatara, više stilizovani ili realističniji, utječu na smanjenje te anksioznosti. To se kasnije može koristiti u terapijama anksioznosti i, recimo, za vježbanje javnog nastupa u VR-u. Praktična primjena već postoji”.

Gdje je bilo najzahtjevnije?

S obzirom na to da je studirala u dvije evropske – Finska i Francuska i jednoj azijskoj državi – Japan, pitali smo našu sagovornicu u kojoj zemlji joj je taj proces bio najzahtjevniji?

“Francuska. Veliki akcenat je na akademskoj zahtjevnosti. Predavanja su vrlo duga (po tri sata) i semestar je najduži. Ali smo zato najviše naučili -mnogo detalja i ogromno praktičnog rada. Te projekte sada možemo direktno prenijeti u industriju. Fokus je bio na computer visionu (u okviru XR-a) i na umjetnoj inteligenciji, posebno mašinskom učenju”, navela je Đulović.

Kako, nam je kazala, nakon ove tri master diplome i dalje nema konkretnih ponuda za posao.

“Javljaju se mnogi i mediji i drugi, ali konkretna ponuda još ne. Iskreno, odlučila sam malo usporiti: teško je sabrati utiske poslije dvije ovako intenzivne godine. Kad svaki naredni korak nadmašuje prethodni nije zdravo dizati očekivanja u nedogled. Bolje je stati, razmotriti opcije i pametno odlučiti. Uvijek postoji opcija da radim za sebe u poduzetništvu. Najradije bih donijela neke VR proizvode u BiH. Ne znam koliko je moguće u kratkom roku, ali to je vizija – da tu tehnologiju donesemo i ovdje”, rekla nam je Đulović.

Kaže da je okolina, pogotovo prijatelji ne gledaju na drugačiji način zbog njenog obrazovanja.

“Iskreno – ne. Zahvalna sam na krugu ljudi koji su veoma uspješni, ostvareni i prizemni. Bitno mi je da mogu računati na taj bliski krug. A na to šta ko misli ne mogu previše utjecati”, dodala je.

Imala je i savjete za mlade koji misle da akademski uspjeh ne vodi nužno dobrom poslu bez “veza” i politike?

“Meni cilj nikad nije bio studirati samo da se zaposlim. Studiranje donosi bezbroj iskustava, posebno kada mijenjate okruženje svakih šest mjeseci. To su ozbiljne životne vještine. Ne treba se opterećivati time šta će biti. Ako nešto želite – probajte. Prilika ima. Najveća prepreka je često: ‘Šta će reći okruženje?'”, mišljenja je Đulović.

Odlučila ostati u BiH

Interesovalo nas je koja je njena najveća vještina koju je ponijela studirajući u Francuskoj, Finskoj i Japanu, ali i u BiH?

“Adaptabilnost. I papirologija u svakoj zemlji je posebna avantura. Kad jednom prođete sve to, lakše se prilagodite gdje god da dođete i znate sebi pomoći”, kazala je.

S obzirom na to da je pokrivena, pitali smo je da li je marama bila izuzetak na programima koje je pohađala?

“Generalno, nije veliki izuzetak, ali na mom programu—koji je relativno mlad—bila sam prva. To mi je posebno drago, jer sam, dok sam se pripremala, priželjkivala da vidim nekog ‘sličnog’. Sada već u sljedećoj generaciji imaju dvije djevojke s hijabom. U Francuskoj sam prije prijave dodatno provjerila da neću imati problema; univerzitet i profesori bili su izvanredni i nisam osjetila predrasude. Znam da ružnih situacija ima, ali ja za tih šest mjeseci nisam imala loše iskustvo – moja sreća, ali ne znači da se drugima ne dešava”, ispričala je.

S obzirom na to da boravak, a pogotovo studiranje, čovjeka oplemeni dodatno u smislu kulturološke različitosti i načina života. Shodno tome, kako nam je kazala Đulović, dolaskom u BiH se odmah stječe utisak da bi odmah nešto željela mijenjati u društvu.

“Naravno. U Japanu su to često ‘male’ stvari koje život čine lagodnijim: prodavnice 24/7, ormarići (lockeri) u tržnim centrima i na stanicama, pa čak i ‘skladišta’ u gradu gdje možete ostaviti stvari i nesmetano hodati. Brzi vozovi, odličan saobraćaj… Sve su to olakšavajuće okolnosti koje se mogu uvesti i ovdje—potrebno je vrijeme. Mi bismo njih možda mogli naučiti malo ‘rahatluka’. Francuzi, recimo, znaju odmoriti nakon posla, Japanci su predani poslu veći dio dana. Ali su i vrlo zdrava nacija – zbog hrane i kretanja. Fasciniralo me koliko starijih ljudi planinari, vozi biciklo, hoda i uči jezike”, naglasila je Đulović.

Iako je imala priliku studirati u drugim zemljama, Đulović svoju budućnost ipak vidi u BiH.

“Prošla sam svijet, ali nema mi dražeg i ljepšeg mjesta. Ništa ne može zamijeniti Bosnu i Hercegovinu. Osim poduzetništva, želim da ovdje napravimo promjenu. Imamo mnogo talentovanih mladih ljudi. I sama sam imala ‘imposter sindrom’ kad sam stigla na program – mislila sam da su drugi imali bolje resurse. Ali vidjela sam da smo itekako konkurentni na svjetskom nivou. Kad to znamo – zašto to ne bismo radili u svojoj zemlji? BiH može postati zemlja u kojoj mladi ostaju jer vjeruju da uspjeh ovdje ima smisla. Posebno sada kad možemo raditi iz BiH za strana tržišta. Svima sam pokazivala Bosnu i Hercegovinu, stalno ih pozivala da dođu i kada vide naše prirodne ljepote, budu oduševljeni”, prisjetila se Đulović te na kraju otkrila s kim je od stanovnika navedenih država ostvarila najbolje poznanstvo:

“Sa studentima iz Indonezije i Malezije; Japanci su distanciraniji i treba više vremena da se sprijateljite. Na programu sam se najviše povezala s jednom prijateljicom iz Palestine – živjele smo zajedno u Francuskoj. Već su obećale da dolaze u BiH”.

(TIP/Izvor: N1/Autorica: Minela Jašar-Opardija/Foto: FB)