U Kladnju je, sudeći po nazivu ulica i spomenika, juni 1943. godine. Centrom grada “korača” ustaški vitez Avdaga Hasić, dok se svega 2,5 kilometra dalje u pećini krije Josip Broz Tito. Tito povremeno boravi i u kući Muje Mazalovića. Narodnooslobodilački borci vode bitke protiv nacista, četnika, ustaša, domobrana i legije. U tom trenutku ustaše i četnici već imaju potpisane sporazume (prvi je potpisan u Bosanskoj krajini 27. aprila 1942.) Dakle, nakon stravičnih pokolja muslimana Foče, Višegrada, Goražda i brojnih drugih mjesta.

Put do ovakvog šizofrenog odnosa prema Naroodnoslobodilačkoj borbi, okupatorima i njihovim saveznicima popločan je željom da se minimizira (pa i dovede u pitanje!) partizanska borba, a kolaboracionisti rehabilituju. Pregledom brojnih dokumenata i izvještaja primjetno je da Avdagina milicija i nije bila brojna: brojke se kreću od 70 do 500. No, veličanja Hasića završavaju konkluzijom da bi bez njega “muslimani doživjeli Srebrenicu”. U isto vrijeme cijeli proces borbe protiv revizionizma otežavaju savremeni antifašisti čiji je domet samo puko etiketiranje neistomišljenika fašizmom i svođenje antifašizma isključivo na komunizam. Paradoks je u ovom slučaju potpun: i bivši načelnik (Jusuf Čavkunović, PDA) i aktuelni načelnik (Edis Šarić, SDA) podržavaju manifestaciju Dani Titove pećine gdje se odaje počast jedinim borcima za slobodu u Drugom svjetskom ratu, dok im ulica u gradu nosi naziv po kolaboracionisti.

Krenimo redom… ko je taj “heroj” Avdaga Hasić?

Listajući izdanja ustaškog lista “Osvit” iz 1942. godine zapanjuje broj članaka o Avdagi Hasiću. U članku iz oktobra te godine, kada je Hasić bio na vrhuncu moći, ovako je portretiran: “Avdaga Hasić osvjedočeni Hrvat i domoljub među prvima je položio ustašku prisegu i zakleo se na vjernost svom ljubljenom Poglavniku. Prvi je u Kladnju na svome domu istakao lijepu hrvatsku trobojku i to u vrijeme dok još nije proglašena Nezavisna Država Hrvatska”. Na naslovnici tog broja Osvita istaknuta je fotografija Ante Pavelića. Da bi čitatelji shvatili o kakvom se listu radi, navest ću par naslova: “Slava njemačkim herojima!”, “Svi u ustaške redove, jer u tome nam leži spas!”, “Živio poglavnik!”, “Adolf Hitler, vogja velikog njemačkog reicha”. U jednom od izdanja lista Mustafa Busuladžić predstavlja svoj intervju sa Eminom El-Husejnijom i piše naslov: “Pobjeda sila trojnog saveza je neumitna”, dok pri postavljanju pitanja Hitlerovog saradnika oslovljava sa “Vaša preuzvišenosti”. No, to je druga tema, ali je slična pojava. “Osvit” potom izvještava i o Pavelićevom odlikovanju “Avdagine bojne” – dodijelio im je zlatnu kolajnu za hrabrost, a potom je održana i svečanost u Kladnju. “Glasba je odsvirala hrvatsku državnu i ustašku himnu, pa je onda izvršen svečani mimohod trupa i ustaške mladeži,” prenosi novinar Osvita. Koliko je Hasić bio zadovoljan pisanjem ovog ustaškog lista direktno se navodi u jednom od članaka. Naime, Hasić je posjetio redakciju kako bi izrazio priznanje Osvitu za dosadašnje pisanje jer oni “ukazuju na puteve u ovim doista težkim vremenima”. Taj Osvitov novinarski put je zapravo obilježen veličanjem zločinaca kao što je naprimjer Jure Francetić, a list je proslavio i Hitlerov rođendan nazivajući ga “tvorcem Nove Europe”. Avdaga Hasić je dakle zauzeo jasnu poziciju aktivnog slijeđenja ustaškog režima i tokom cijelog rata bio je jedan od najlojalnijih sljedbenika politike NDH. Rat je završio boreći se u Odžaku, zadnjem ustaškom uporištu. Prethodno navedene citate nećete pročitati na web portalima koji rehabilituju Hasića.

Mit o nepobjedivom Avdanu

Na web portalima koji retuširaju Hasićevu biografiju navodi se da je odbranio Kladanj i da je bio nepobjediv, te da su se “partizani  i četnici borili protiv Bošnjaka”. Istina je zapravo da su se ustanici borili protiv okupatora i zločina Pavelićevog režima, a sporazum između partizana i četnika bio je na snazi samo par mjeseci dok četnici nisu pokazali da su zločinački pokret i saveznici okupatora. Sve to vrijeme ustaška propaganda svaki partizanski napad označava kao četnički. Enver Redžić u knjizi BiH u Drugom svjetskom ratu poentira: “Takva propaganda mogla je da ima relativan efektivan uticaj do ustaško-četnikih sporazuma. Poslije ovih sporazuma protivpartizanska propaganda ustaškog i četničkog porijekla sukobljavala se sa stvarnošću, koja se nije dala krivotvoriti”.  Četnici također uveliko sarađaju sa Italijanima, a uspostavljaju kontakte sa Nijemcima već krajem 1941. godine i omogućavaju prolaz nacistima kako bi uništili partizane; Jezdimir Dangić upravo to 22.1.1942. naređuje četničkim jedinicama (Zbornik NOR-a XIV-1-dok. Br.48. str. 131/132). Bitno je podvući da je Instrukcija Draže Mihailovića izdata u decembru 1941. godine, a tada je vojno utemeljena ideologija etničkog čišćenja nesrba. Već krajem 1941. godine počinje partizanska borba protiv četnika, pa je zbog toga bitno navesti primjer masovnih četničkih zločina u Foči nakon povlačenja ustaških snaga. Te strahote ovim riječima opisao je Luka Božović u knjizi Fočanska partizanska republika: “Odvodili su ih u grupama od po 15 do 20 ljudi, vezanih žicom, na obale Drine i Ćehotine i na mostove. Tu su ih ubijali metkom u potiljak ili – najčešće- klali”. Zaštita je došla od antifašista jer su partizani odmah nakon pokolja muslimana pobijedili fočanske četnike i nastavili ih pobjeđivati do kraja rata. Vladimir Dedijer u svom Dnevniku tada je napisao: “Doneli smo mu (gradu) slobodu, skinuli leševe s mosta, obustavili klanje, uneli kulturu, nov život, zaista sunce”. U poslijeratnom periodu za te zločine osuđen je, između ostalih, i Jezdimir Dangić. Upravo Dangić se najčešće spominje u tekstovima o Avdagi Hasiću kao njegovom najvećem neprijatelju. Stiče se dojam kao da su četnici cijeli rat napadali Kladanj, a Avdaga ga uspješno branio. Historijske činjenice daleko su od toga jer su Dangić i Hasić završili na istoj strani historije, kao kolaboracionisti. Dangić je zapravo najveće poraze trpio od partizana, a zbog kladanjskog konteksta bitno je istaći ulogu 16. muslimanske udarne partizanske brigade. Ova brigada nanosila je velike poraze i Avdaginoj legiji, pa tako oslobađaju Kladanj 9.12.1943. godine, a Hasićeve legionare porazili su i krajem 1944. godine.

Ubistva iz obijesti

Hasićeva jedinica potučena je i protjerana i 19. oktobra 1943. od snaga 27. partizanske divizije. Prema ustaško-domobranskim dokumentima Hasićeva bulumenta tada je pobjegla prema Varešu, tačnije u selo Vijake. 16. muslimanska partizanska brigada neumorno je pobjeđivala i 13. SS Handžar diviziju. U istraživanju Xaviera Bougarela i Dunje Jelenković o muslimanskoj miliciji navodi se dokument iz fonda Ustaške nadzorne službe gdje je vidljivo kako se Hasić ponašao nakon poraza i bijega iz Kladnja. Njegovi vojnici su u Živinicama ubili trgovca samo zato jer je pravoslavac. “Među pučanstvom Živinica osjeća se negodovanje radi ovog zvjerskog čina”, navodi se u dokumentu, te se dalje objašnjava: “Hasić Avdaga, svaku noć se opijao do bezsviesti, kao i njegova momčad. Otvoreno govore, kad odu Niemci da će zaći po srbskim selima klati i pljačkati jer mi sebi moramo namiriti štetu”.

Mit – “Nijedna vojska nije mogla ući u Kladanj”

Jedan od čestih mitova o Avdagi Hasiću je i ponavljanje njegove navodne izjave: “Ne dam nikom da prođe kroz Kladanj. Ni četnicima, ni partizanima, Nijemcima, Talijanima, a ni ustašama i domobranima ako nemaju odobrenja i ako nisu pod mojom komandom”. Ovo je daleko od istine jer su nacional-socijalisti i ustaše prolazili bez problema kroz Kladanj i organizovali su svoje akcije protiv partizanske oslobodilačke vojske, u čemu su i Avdagini bojovnici nerijetko učestvovali. Možemo navesti jedan ogledan primjer: u akciji njemačkih snaga iz 15. januara 1942. godine Kladanj  je bio polazna tačka i mjesto gdje je smještaj pronašla 718. njemačka divizija. Upravo u Kladnju je Sjevernoj skupini njemačkih snaga bilo i zapovjedno mjesto. U izvještaju nacističkih snaga tada se navodi i sljedeće: “Poslije čišćenja prostora na Podpauč povratak u Kladanj bez vlastitih gubitaka”. Sve se to nastavilo danima do kraja akcije. “Čišćenje” je podrazumijevalo ubijanje partizana i paljenje svih “sumnjivih kuća”. No, partizanska gerilska taktika ratovanja dala je rezultat, pa podpukovnik Elblinger Oton na kraju operacije šalje izvještaj da “operacija nije uspjela, jer pobunjenici nisu dezorganizirani, već su se i dalje održali kao jedna homogena skupina”.

Mit o Hasićevoj autonomiji

Bez obzira na ovakve brojne primjere djelovanje Avdage i ostalih predstavnika muslimanske legije u konačnici se predstavlja kao program autonomije Bosne i Hercegovine, a tragedija je u činjenici da su se autori navodne autonomije obraćali nacistima tražeći povlašteni položaj. Za to vrijeme stotine hiljada partizana položilo je živote boreći se protiv hitlerovih vojnika, dražinih četnika i pavelićevih ustaša. To je jedina vojska u Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima koja je zaustavljala cikluse zločina i kolektivnih osveta, želeći izgraditi i očuvati ono što Bosna i Hercegovina jeste: multietničko društvo. Na drugoj strani bio je režim koji je usmrtio preko 10 hiljada djece.

Mit o “partizanskom brisanju historije”

U svemu je primjetan još jedan mit, a to je da se saradnja četnika i partizana u ustanku krije, što  nije tačno. Istina je da jugoslovenska historiografija nije bila sklona o tome pisati, a nije bio popularan ni govor o toj epizodi NOR-a. Ipak, bilo je i javnog govora, ali i naučnih radova o tom ratnom periodu. Najbolji primjer je poslijeratni javni istup partizana Pašage Mandžića. Saradnja sa četnicima na početku ustanka je bila očita greška, ali su je partizani brzo ispravili. U knjizi AVNOJ i NOR u BiH iz 1974. prezentovane su obimne analize o početku ustanka, kao i diskusija na kraju knjige, a koja je zapravo nastala na osnovu održanog naučnog skupa u Sarajevu. Doktor Rasim Hurem tada u referatu evaluira prilike u sjeveroistočnoj Bosni, dok u diskusiji podvlači da je početak borbe protiv četnika proizašao iz želje da se parališe izdajnička akcija četnika. NOP je nakon raskidanja Sporazuma sa četnicima, rekao je na istom skupu Petar Mišković, postao jedinstveniji i tada je počelo ozbiljno stvaranje jedinica i odreda koje su “čvrsto stajale na kursu nemilosrdne, nepoštedne borbe protiv stranih okupatora i svih unutrašnjih neprijatelja zemlje”. Bitno je podcrtati da je ”ponos” Kladnja Avdaga Hasić do smrti ostao uz vojno-političke snage koje su potpisivale sporazume nakon strašnih zločina nad muslimanima. Hasić je ponekad čuvao zaleđe, a ponekad je bio i produžena ruka okupatoru. Porazno je u svemu ovome što se mora ponoviti da je partizansko vodstvo zaslužno za status ravnopravne federalne jedinice koju je dobila Bosna i Hercegovina, a bez toga 1992. godine ne bi bio moguć ni referendum o nezavisnosti. Zapravo, Tito je u tišini pećine u Kladnju vodio pripreme za održavanje ZAVNOBiH-a, razgovarajući sa Avdom Humom o stvaranju nacionalnih skupština. Da su političko-vojni saveznici i tutori Avdage Hasića pobijedili Bosna i Hercegovina bi ostala pod čizmom profašističkog režima bez ikakvog posebnog statusa, a četnici ne bi bili poraženi jer su nakon Sporazuma sa ustašama formalno priznavali suverenitet NDH, a NDH se praktično odrekla vlasti u područjima pod četničkom kontrolom.

Danas…

Danas u Kladnju dječaci trče ulicom Avdage Hasića, voze biciklo ili imaju prvi susret sa djevojkom u toj ulici. Kako njima za 10 godina objasniti da je Hasić bio sluga jednog od najmračnijih režima u historiji, kada u njihovom emocionalnom registru to ime označava mjesto gdje su napravili prve korake? Imena pravih heroja i ne znaju…

1943. godine u blizini Kladnja partizanski komandant Salim Ćerić izdaje naredbu: “Radi razbijanja ostataka kladanjske milicije koja se u posljednje vrijeme okuplja oko reakcionarnih vođa na bazi službe okupatoru naša brigada napašće u toku današnjeg  dana”. Nedugo nakon tih riječi iz šume prema rovovima kladanjskih legionara trče partizanski borci. Preko brisanog prostora i žice… Dok uzvikuju “Smrt fašizmu!” čuju se rafali, padaju bombe oko njih. “Pobijedili smo četnike, slijedi ova bagra”, govorili su prije bitke, ni ne sluteći da će živote za slobodu položiti upravo tu; u gradu u kojem će se 80 godina poslije od poraženih sluga Pavelića i Hitlera praviti heroji.

Stavovi izneseni u kolumni su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove portala TIP.ba.

(TIP/Izvor: N1/Autor: Azur Delić/Foto: NUBBiH)