Sonja Savić rođena je 15. septembra 1961. godine u Čačku, u Srbiji, a odrastala je u obližnjem selu Donjoj Gorevnici. Od malih nogu pokazivala je izuzetan talent za glumu, što ju je kasnije odvelo u Beograd, gdje je diplomirala na Fakultetu dramskih umjetnosti. Već u svojim dvadesetim godinama započela je uspješnu karijeru, debitirajući 1977. godine u filmu Leptirov oblak. „Moj život je gluma. Na filmu sam slobodna, ali u stvarnosti stalno tražim smisao“, govorila je.

Filmski uspon i kultne uloge

Sonja je postala simbol jugoslavenskog filma 1980-ih, glumeći u filmovima koji su i danas smatrani kultnim. Među njima su Šećerna vodica (1983.), u kojem je briljirala u ulozi Branke Đurić, i Davitelj protiv davitelja (1984.), gdje je pokazala svestran talent u kombinaciji komedije i drame. Njena uloga pjevačice u filmu Život je lep (1985.) donijela joj je međunarodno priznanje i specijalnu nagradu žirija na Filmskom festivalu u Veneciji. Sonja je također glumila u filmu Una, temeljenom na romanu Mome Kapora, koji prati ljubav između profesora Mišela Babića i njegove studentice Une Vojvodić. Tijekom karijere zaigrala je u ukupno 50 filmova jugoslavenske, slovenske i srbijanske produkcije. „Uvijek sam govorila ono što mislim, i to me činilo neprihvatljivom za mnoge. Ali ja ne znam drugačije“, kazala je svojevremeno Sonja.

Kazalište, eksperiment i društveni angažman

Osim filma, Sonja je bila aktivna i u kazalištu, često eksperimentirajući s alternativnim oblicima umjetnosti. Poznata po svojoj buntovnoj prirodi, kritizirala je političke i društvene okolnosti tadašnje Jugoslavije. Početkom 1990-ih počela se baviti režijom u projektima koji su umjetničkim jezikom izražavali otpor prema ratu i razaranju zemlje.

Privatni život i borba s ovisnošću

Raspadom Jugoslavije, karijera Sonje Savić polako je stala, a mediji su sve češće izvještavali o njenim problemima s ovisnošću. Iako je profesionalno bila izuzetno uspješna, njezin privatni život bio je obilježen tugom i nesrećom.

Pred kraj života povukla se iz javnosti, a 23. septembra 2008. godine pronađena je mrtva u stanu svojih roditelja u Beogradu. Obdukcija je pokazala da je umrla od predoziranja heroinom. Detalji njezine smrti bili su posebno potresni – zbog ovisnosti je prodala sav namještaj, a umrla je na madracu koji joj je bio jedini preostali. Tijelo je pronađeno među špricama, a hitnu pomoć pozvao je prijatelj s kojim je te noći konzumirala drogu. „Ljudi misle da sam jaka, ali često se osjećam potpuno sama. Gluma je moj jedini izlaz“, znala je reći.

Naslijeđe i posthumna priznanja

Sonjin umjetnički doprinos prepoznat je i nakon njezine smrti. 2012. godine snimljen je dokumentarni film Sonja, koji detaljno istražuje njen život, karijeru i kompleksnu osobnost. Unatoč inicijativi da joj se u rodnom Čačku dodijeli ulica u znak sjećanja, vlasti to nisu prihvatile, obrazlažući da njezin način života nije primjer mladima.

Neke od njenih najznačajnijih filmskih uloga uključuju:

• Šećerna vodica (1983.)
• Balkanski špijun (1984.)
• Davitelj protiv davitelja (1984.)
• Una (1984.)
• Život je lep (1985.)
• Mi nismo anđeli (1992.)

Sonja Savić ostaje simbol jugoslavenske filmske umjetnosti i buntovnog duha. Njena karijera obilježila je filmsku scenu, a privatni život, pun borbi i izazova, dodatno je učinio njenu priču kompleksnom i nezaboravnom. Iako je prerano napustila svijet, njeno naslijeđe i dalje inspirira ljubitelje filma i umjetnosti.

(TIP/Izvor: federalna.ba/Foto: Arhiva)