Povodom Svjetskog dana sigurnosti pacijenata, u emisiji Novi dan otvoreno je postavljeno pitanje: možemo li govoriti o sigurnosti pacijenata ako su doktori iscrpljeni, preopterećeni i bez dovoljno odmora, nerijetko radeći i po dvije smjene te dodatno u privatnim ordinacijama nakon redovnog radnog dana?

Na temu su za N1 govorili dr. Sanko Pandur, kardiohirurg s dugogodišnjim iskustvom s KCUS-a, dr. Izet Hočko, predsjednik Sindikata doktora medicine i stomatologije KS, dr. Bilgin Sait (Koç Hospital, Istanbul) i Hasmir Delić, predsjednik Udruženja distrofičara Cazin. Razgovor je, između ostalog, otvorio i dilemu je li preopterećenost isključivo stvar nužde ili dijelom i ličnog izbora ljekara.

Doktor Izet Hočko naglašava da je briga o pacijentu suština posla, ali upozorava na posljedice dugogodišnjeg zanemarivanja kadrova.

“Pitanje je li nam je pacijent na prvom mjestu nema osnova. To je naš prvi posao. Pacijent je, po meni, siguran, ali treba voditi računa i o onima koji primaju pacijente. U ovom trenutku, a u budućnosti će biti veliki problem nedostatak kadra. Imali smo period kada se nisu davale specijalizacije i nije se zapošljavalo. Zato su sada nastale gužve”, kaže Hočko.

“Procedura je prepreka i prije dolaska do ljekara”

Iskustvo pacijenta i saradnika s doktorima Hasmir Delić ilustrira kako dugi putevi do specijalističkih pregleda ugrožavaju pristup zdravstvenoj zaštiti.

“Bio sam dio priče i kao saradnik s doktorima, ali i kao pacijent. Prije nego što dođe do ljekara, odnosno do ruku doktora, problem je. Procedura dovodi do problema. Pacijent uvijek treba da bude na prvom mjestu. Govorili su o čekanju pacijenata na Zapadu. Tamo pacijent ima mogućnost da izabere kod kojeg će ljekara, a mi smo osuđeni na jednog ljekara, specijalistu. Ja sam kardiološki pacijent. Samo na ultrazvuk srca u Kantonalnoj bolnici u Bihaću čekao sam dvije godine. Ukoliko idemo na klasične pacijente, na pregled čekaju i više od godinu dana. Međutim, sve bih to više pripisao nedostatku kadra”, naveo je.

Turska praksa: Radni sati i digitalizacija

Doktor Bilgin Sait ukazuje na standarde nakon reformi i na to kako digitalni alati skraćuju put do termina.

“Poslije reforme imamo veće, internacionalne kriterije i u državnim i u privatnim bolnicama. 48 sati je za jednog doktora, poslije toga mora imati 24 sata za mir. U privatnim ordinacijama nema čekanja. Sada s jednog sajta možete za bilo koju državnu bolnicu uzeti termin. To mnogo olakšava. Ta digitalizacija mnogo olakšava stvari”, navodi Sait.

Kardiohirurg dr. Sanko Pandur podsjeća da dežurstva zahtijevaju maksimalnu koncentraciju u najtežim satima, a da sistemske okolnosti pojačavaju pritisak na ljekare.

“Dežurstvo uključuje jednu stvar: da u dva ili tri ujutro morate biti koncentrirani kao da radite u jedanaest sati poslijepodne. Niko ne ostaje u dežurstvu dobrovoljno, jer je dežura teška. 2004. godine Ujedinjene nacije su napisale da interes za medicinu dramatično pada. Rezultat toga je da je 40 posto doktora u SAD-u indijskog porijekla. Populacija stari, populacija u Aziji se uvećava. Potreba za medicinom je sve veća. 1970. godine uveden je pojam sagorijevanja na poslu. Spisak dežurstva nije stvar lične volje, nego rasporeda kadra koji je dostupan. Kada je vrijeme godišnjih odmora, dežura se svaki drugi ili treći dan. Dežurstvima i ekstra radom čovjek poboljšava svoj materijalni status i povećava svoju penzionu osnovicu. Osnovna plata je relativno mala. Mora se ispoštovati satnica i apsolutno se poštuje”, kazao je.

Plate i dodaci: “Bez dežurstva specijalista ima 3.500 KM”

“Ljekar bez dežurstva i dodataka, specijalista u KS ima najbolju platu u BiH i ona iznosi 3.500 KM. Mora da se vodi računa i o opterećenju doktora i zdravstvenih radnika. Nekada ste prinuđeni na pet do šest dežura i onda plata bude šest do sedam hiljada. Ja sa svim svojim dodacima ne mogu zaraditi više od 4.500 KM”, kaže Hočko.

Delić iznosi primjedbe o prisutnosti na dežurstvima i mjeri angažmana u privatnom sektoru.

“Doktori pišu dežure, ali se ne pojave. Ili budu na dežuri i onda odu u skupštinske klupe. Postoje zvanični podaci da jedna trećina doktora iz Kantonalne bolnice radi u privatnoj praksi. Dakle, nije baš manjina da radi u privatnoj praksi”, kazao je.

Pandur se ne slaže da je većina ljekara opterećena dodatnim poslovima, ali priznaje da manjak kadra objektivno utječe na kvalitet.

“Naravno da u nekim situacijama trpi kvalitet. Nije istina da je to većina; to je ekstrem. Ukoliko idete na fakultet, to nije svakodnevna obaveza. Ukoliko ste profesor na hirurgiji, imate deset sati tokom jednog semestra. Privatna praksa – manjina radi u privatnoj praksi. Meni je goruće gdje je mali broj ljudi, a dežurstava ima 30 ili 31. Ukoliko to pokušate rasporediti u redovnom radu, nemate mogućnost da tako rasporedite, i tu je pad kvaliteta. Pad kvaliteta je uzrokovan malim brojem ljudi. KCUS sada ima 3.700, a do prije godinu je imao između 2.900 i 3.100”, kaže Pandur.

“I doktori su prepušteni sami sebi”

Hočko ističe da se ljekari često ne osjećaju zaštićeno te upozorava na alarmantne migracijske trendove.

“Kod nas niko ne štiti doktore; doktori su prepušteni sami sebi. Ja pružam uslugu svakom ko je u zdravstvu, ali to nije na štetu onih koji nisu ljekari i zdravstveni radnici. Mnogi ljekari jedva izdrže odlazak u penziju ili pola godine nakon toga završe svoj životni vijek. U Njemačkoj ima 3.500 hiljada doktora Sirijaca. I sam taj podatak je zabrinjavajući. Da bismo održali ovaj broj, koji je nizak, moramo pružiti bolje uslove”, kazao je.

Burnout kao sindrom

Dr. Bilgin Sait podsjeća da ‘sagorijevanje’ nije dijagnoza, ali jeste ozbiljan sindrom.

“Burnout centar je jako bitan za zdravstvene radnike. To nije dijagnoza, to je sindrom koji nastaje kao rezultat hroničnog stresa koji na poslu nije savladan”, kaže Sait.

Na kraju, dr. Sanko Pandur dodaje kratko, ali jasno: “Druženje je lijek”.

(TIP/Izvor: N1/Autorice: Denaida Bašić,Minela Jašar-Opardija/Foto Ilustracija/N1)