Trideset godina nakon što je izvještavao iz opkoljene Bosne i Hercegovine, novinar Roger Cohen prisjeća se Srebrenice kao opomene da sama dobra namjera ne spašava živote — i da žar ubilačkog nacionalizma nikada potpuno ne nestaje.

Njegov autorski tekst za New York Times prenosimo u cjelosti:

Prvi put sam otišao u Bosnu 1992. godine da bih izvještavao o najgorem ratu u Evropi od Hitlerovog rata. Kao i mnogi drugi, iz rata sam 1995. izašao s ožiljcima. U mom slučaju ti ožiljci nisu bili fizički, ali su bili duboki — sastavljeni ne samo od samog užasa, već i od spoznaje o promašajima zapadnih država i Ujedinjenih nacija koji su doveli do masakra u Srebrenici.

Dobre namjere same po sebi ne spašavaju živote

Srebrenica je bila katastrofa koja se mogla naslutiti. Pokolj koji su počinili srpski vojnici — ubivši oko 8.000 bosanskih muslimanskih muškaraca i dječaka, počevši od 11. jula 1995. — dogodio se više od tri godine nakon početka rata. Odvio se u “sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija koja se pokazala kao sve osim toga, u zemlji nad kojoj su nadlijetali avioni NATO-a bez ikakvog efekta, i u kontekstu beskonačnog izbjegavanja zapadnih vlada koje su se nevoljko odlučivale na intervenciju.

Pokolj u Srebrenici dokazao je, ako je ikome bilo potrebno, da dobre namjere same po sebi ne spašavaju živote.

Živjeti u Sarajevu, opkoljenom evropskom gradu s rovovima od zemlje oko njega, i putovati Bosnom značilo je iznova i iznova gledati prazni pogled mrtvih, razaranje od gelera, sablasne prizore kuća bez krovova i čuti jecaje hrabrih žena koje su pokušavale zaštititi svoju djecu.

Bosna je bila mješovito društvo kada je rat počeo. Pokušaj koji je predvodio Radovan Karadžić, sada zatvoreni vođa bosanskih Srba, da se takvo miješanje zamijeni etnički čistim srpskim prostorom odnio je više od 100.000 života, te su se bosanske muslimanske i hrvatske snage počele braniti.

Tri godine, nakon početnog srpskog etničkog čišćenja i masakra nad muslimanskim stanovništvom BiH 1992., međunarodni odgovor bio je mlitav. Kada su, zahvaljujući radu Eda Vulliamyja iz Guardiana i jedne ekipe ITV-a, u javnost dospjele fotografije izgladnjelih muslimanskih zarobljenika u srpskim logorima Trnopolje i Omarska, prvobitno zgražanje svelo se na kolektivno sleganje ramenima. Ipak, te su slike podsjećale na najgore zločine 20. stoljeća.

“Istina je da se tamo ljudi stalno međusobno ubijaju“, rekao je predsjednik Clinton početkom 1994. Drugim riječima, nije se moglo učiniti ništa povodom rata na zlosretnom Balkanu.

Trideset godina kasnije, s novim ratom koji bjesni na evropskom kontinentu, fotografije iz tog vremena sadrže istovremeno uznemirujuću poznatost i sposobnost da nas vrate u taj užas: kosti rebra izgladnjelih muslimanskih zarobljenika; žena u panici koja trči preko raskrsnice u Sarajevu s malim djetetom u naručju; raznesene zgrade opkoljene bosanske prijestonice; očajnički gnjev žene iz Srebrenice koja se suočava s ravnodušnošću vojnika UN-a; isprepletena tijela muslimana, bačenih u masovnu grobnicu i ubijenih zato što su muslimani.

Gledajući te slike, ponovo čujem, tri decenije kasnije, tupi prasak cijepanja i lomljenja — zvuk još jedne granate — i ponovo osjećam poznati ubod u stomaku. Strah stegne želudac. Neka iskustva vas nikada ne napuste. Za generaciju novinara, Bosna je bila prekretnica.

Kako je “nepristrasnost” postala inkubator za katastrofu

Naučio sam izvještavajući o ovom ratu da je mržnja eliksir, moćna politička bomba, zavodljiv odgovor na banalnost života. Ona pojedinca uvlači u utješnu plemensku pripadnost. Uvijek je dostupna nacionalističkom demagogu spremnom da pronađe žrtvene jarce, obeća osvetu i rasplamsa povodljiv narod.

Bosna je pokazala koliko je historija moćna kao mučitelj i buktinja. Slobodan Milošević, vođa srpskih nacionalista, uvjerio je Srbe da su muslimani Bosne zapravo neprijatelji stari vijekovima — Osmanlije. Krenuli su da istjeraju te muslimanske “uljeze”, kako su ih vidjeli. Činjenica da su ti ljudi samo nekoliko godina ranije bili obični jugoslavenski susjedi nestala je u talasu nacionalizma.

Srbima opkoljena enklava Srebrenica, koja je teoretski bila zaštićena od strane više od 400 holandskih vojnika UN-a, pretrpjela je završni udar ove srpske kampanje. Humanitarizam u osnovi teži neutralnosti — pomoći žrtvi, a ne suočiti se s počiniteljem. Tako “nepristrasnost” može biti inkubator katastrofe.

Zalihe goriva i municije holandskog kontingenta bile su pri kraju jer su Srbi stalno blokirali njihovu isporuku. Do samog kraja, generali na čelu UN-ovih snaga u Bosni oklijevali su povjerovati da će Srbi pregaziti „sigurnu zonu“ i pobiti svakog bosanskog muslimanskog muškarca na koga naiđu.

A ipak su gotovo isto učinili u obližnjim istočnobosanskim gradovima poput Vlasenice, očišćene od muslimanskog stanovništva 1992.; zapravo, Srebrenica je bila prepuna izbjeglica iz tog ranijeg napada. Postojali su presedani, ali niko ko je imao moć da zaustavi genocid nije imao hrabrosti da iz njih izvuče zaključke.

Genocid posramio zapadne vlade

Masakr koji je uslijedio bio je i sistematičan i stihijski, proveden tajno i naočigled. Trebale su godine da tijela budu ekshumirana i nestali voljeni identifikovani — ako su ikada i pronađeni — i na kraju, često mnogo godina kasnije, ponovo sahranjeni s dostojanstvom.

Tuga koju sam zatekao u Tuzli među bosanskim izbjeglicama koje su tamo pobjegle iz Srebrenice, gotovo sve žene i djeca, bila je ogromna. Izgubili su sve — najprije muževe, očeve i braću — ali i vjeru u civilizaciju i odlučnost Zapada da zaustavi rat na evropskom tlu.

Vrijeme je pokazalo da nisu pogriješili. Fotografija Feride Osmanović, mlade majke iz Srebrenice koja se objesila u šumi nakon nestanka muža usred masakra, oštar je portret izdaje koju je svijet počinio. Ta fotografija postala je snažan simbol neuspjeha. Prouzrokovala je pitanja u američkom Senatu i potakla potpredsjednika Ala Gorea, nagovorena od strane njegove potresene kćerke, da pita: “Zašto se ovo dešava, a mi ne činimo ništa?” Masakr u Srebrenici, koji je negiran i nikada potpuno priznat u Beogradu, ostaje opomena svima nama.

Genocid, koji je kao takav priznao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ubrzao je kraj rata tako što je posramio zapadne vlade da konačno djeluju. NATO je bombardovao Srbe krajem avgusta i septembra 1995. Milošević, do tada svemoćni, srušio se. Mir je uslijedio kasnije te godine, sporazumom potpisanim u Daytonu u Ohaju, nakon neumorne američke diplomatske ofanzive koju je predvodio Richard C. Holbrooke. Snažna zapadna intervencija tada je djelovala — da se ne zaboravi.

Bio je to sumorni mir, koji je došao prekasno i ostavio Srebrenicu u “srpskom dijelu” Bosne, ali je ućutkao oružje. Nije, međutim, mogao ublažiti trajnu agoniju grada, što su pokazivala izmučena lica ožalošćenih na masovnoj sahrani 2005. godine, kada je ukopano 610 žrtava masakra. Bez srpskog priznanja zločina, pomirenje i smiraj pokazali su se nemogućim.

Žar ubilačkog nacionalizma još uvijek tinja

Jugoslavija, država Južnih Slavena, nastala je raspadom Habsburške i Osmanske imperije tokom Prvog svjetskog rata. Raspala se pod udarom nacista, ponovo se okupila oko komunističkog sna, držala se zajedno čvrstom rukom Josipa Broza Tita i jednopartijskog komunističkog režima, samo da bi umrla u buđenju nacionalizma nakon pada Sovjetskog Saveza. Najpogubnije teme onoga što je Isaiah Berlin nazvao “našim najstrašnijim stoljećem” ispreplele su se u jugoslavenskoj 73-godišnjoj putanji: kraj imperija, razaranja fašističkog terora, uspon i pad komunizma, i na kraju nacionalistička groznica postkomunističkih društava.

Prisjećajući se Srebrenice, gledajući ka Ukrajini, jasno je da je jedan od ključnih izazova našeg vremena osigurati da jedno strašno stoljeće ne naslijedi drugo — jer žar ubilačkog nacionalizma još uvijek tinja.

(TIP/Izvor: New York Times/Foto: Fena/Institut za nestale osobe BiH)