Litvanske vlasti organizirale su dvodnevne vojne vježbe ‘Željezni vuk’ (‘Geležinis Vilkas’), s ciljem pripreme vojske, policije, vatrogasaca, bolnice i bolničare za djelovanje u iznimnim okolnostima – dok se Litva priprema za najgori scenarij: napad na istočni bok NATO-a. Od ruske invazije na Ukrajinu, prijetnja vojnog sukoba sve je veća.

“Kad su mediji javili da je rat počeo u Ukrajini, bilo je zastrašujuće. Bilo je zastrašujuće na poslu jer nismo znali imamo li dovoljno resursa ili jesmo li spremni ako se to dogodi ovdje”, priča bolničarka Martyna Veronika Noreikaitė.

Noreikaitė se sada osjeća smirenije. Fokusira se na obuku i svladavanje protokola trijaže. Vježbe, poput one nedavne u Jonavi, pomažu. Vjeruje da bi se “trebale održavati češće”.

Litva nije iznimka: Sve zemlje istočnog krila NATO-a preispituju protokole za odgovor na krize za zdravstvene ustanove, organiziraju vježbe, ulažu u balističke kacige i prsluke te premještaju operacijske dvorane u podzemlje. Budući da je sukob u Ukrajini razbio iluziju da je Europa sigurna od rata.

“Nije pitanje hoće li [Rusija] napasti”, rekao je Ragnar Vaiknemets, zamjenik glavnog direktora Estonskog zdravstvenog odbora, koji nadgleda spremnost za krize od pandemija do rata. “Pitanje je kada”.

Nekada pod sovjetskom okupacijom, zemlje na istočnoj granici Europe itekako dobro znaju koliko brzo trupe mogu stići.

“Imamo loše susjede ovdje: Rusiju i Bjelorusiju”, rekao je Daniel Naumovas, zamjenik litvanskog ministra zdravstva, na jednom događaju u februaru. Njegova zemlja povezuje NATO s Baltikom preko Suwalskog prolaza – uskog, ranjivog koridora koji se smatra jednom od najvjerovatnijih meta budućeg ruskog napada.

Za zemlje na istoku NATO-a, ratna spremnost nije opcionalna – ona je hitna.

Poljska je tokom svog rotirajućeg predsjedanja Vijećem EU-a isticala pitanje zdravstvene sigurnosti u vrijeme sukoba, gdje je sigurnost Europe bila središnja tema.

“Ne možemo pripremiti plan za nepredviđene situacije ili strateški plan za vojni sektor ili ekonomski sektor ili energetski sektor, a isključiti zdravstveni sektor”, rekla je Katarzyna Kacperczyk, državna podsekretarica u poljskom ministarstvu zdravstva.

Bolnice pod vatrom

Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je da moderni sukobi više ne štede zdravstvene službe – niti civile kojima služe. Istočnoeuropske zemlje to primjećuju.

Smještena samo 50 kilometara od vanjske granice EU-a s Bjelorusijom, Univerzitetska bolnica Santaros Clinics u Vilniusu razvija podzemnu infrastrukturu, skloništa, mjesta za slijetanje helikoptera i autonomne sisteme koji bi joj omogućili funkcioniranje čak i ako dođe do prekida opskrbe strujom ili vodom.

U Estoniji bi se, osim pancira za osoblje hitne pomoći, dijelili i satelitski telefoni za održavanje komunikacije u slučaju kvara tradicionalnih mreža. Postoje čak i planovi za stvaranje neovisne internetske mreže ako bude potrebno.

Električni generatori se postavljaju u cijelom zdravstvenom sistemu, nakon ukrajinskog iskustva s ruskim napadima koji rutinski prekidaju opskrbu civila strujom.

“Pouzdano znamo da Rusija cilja civilnu infrastrukturu i energetske strukture, a to znači da ne možete imati ovakve situacije u kojima bolnica ne radi jer postoje neki problemi s elektranom”, rekao je Vaiknemets.

Mnoge bolnice u istočnoj Europi – ostaci sovjetskog doba – posebno su ranjive. “Imamo visoke zgrade, imamo velike zgrade. Nalaze se u jednom kompleksu, jednom području”, ističe Vaiknemets.

Bolnice sada razmatraju kako prenamijeniti podrume u operacijske dvorane u slučaju potrebe.

Estonija nabavlja mobilne medicinske jedinice – privremene centre za liječenje koji se mogu rasporediti u hitnim slučajevima – što bi trebalo pomoći u rješavanju trenutno ograničenih kapaciteta kritične njege u Europi.

Dok europske zemlje u prosjeku imaju 11,5 kreveta za intenzivnu njegu na 100.000 stanovnika, “ratne potrebe mogle bi zahtijevati tri do pet puta veći kapacitet”, rekao je Bjørn Guldvog, posebni savjetnik u Norveškom direktoratu za zdravstvo, na događaju o zdravstvenoj sigurnosti u aprilu. Održavanje velikog broja operacija sedmicama ili mjesecima također bi bilo izazovno: “Većina ustanova može održavati možda 120-150 posto normalnog kirurškog volumena tijekom 24 do 48 sati”, rekao je. Opskrba krvlju i kisikom također bi postala kritična.

Zalihe i lanci opskrbe

Čak ni najbolje pripremljene bolnice ne mogu funkcionirati bez lijekova, potrepština i opreme, a baltičke zemlje gomilaju zalihe pripremajući se za masovne žrtve. Estonija je, na primjer, izdvojila 25 miliona eura za potrepštine za masovne žrtve, uključujući ortopedsku opremu, podvezivače i komplete za traumu – “jedino veliko ulaganje koje smo napravili”, rekla je ministrica zdravstva Riina Sikkut na događaju u februaru.

Zalihe bi osigurale da bolnice mogu raditi dok im ne stignu zalihe od saveznika, rekao je Vaiknemets, dodajući da je NATO ključan za osiguranje opskrbnih ruta.

U Latviji su zdravstvene ustanove od pojave Covida-19 dužne održavati tromjesečne zalihe lijekova. “Nikad nisam mislila da ću zahvaliti Covidu, ali zahvaljujući Covidu… pronašli smo financijska sredstva”, rekla je Agnese Vaļuliene, državna sekretarica Ministarstva zdravstva. Zemlja također radi na nacionalnim zalihama.

No baltičke zemlje su preblizu prvim linijama da bi se osigurale zalihe za hitne slučajeve, rekao je Jos Joosten, medicinski savjetnik u Europskoj službi za vanjsko djelovanje, diplomatskom zboru EU-a. Kao rezultat toga, druge zemlje EU-a moraju “identificirati stvari koje su rijetke, koje je vrlo teško organizirati, posebno za male nacije”, rekao je Joosten. “A onda bismo se trebali odreći dijela suvereniteta, dati ga Europskoj uniji da donosi odluke” o raspodjeli onoga što je potrebno.

Zalihe Crvenog križa, nacionalnih rezervi i rescEU-a, hitne službe EU-a, moraju biti spremne za dolazak na prvu liniju – i do civilnih pacijenata. “Moramo imati dobre planove za krizne situacije”, rekao je Sikkut.

Osoblje za ratne napore

Ratna spremnost nadilazi politiku – potrebni su joj ljudi.

Nedostatak radne snage temeljni je izazov za baltičke zemlje, gdje je zdravstveni kadar već preopterećen. Estonija, s populacijom od 1,3 miliona, ima gotovo polovicu zdravstvene radne snage po glavi stanovnika u odnosu na Njemačku.

Kao rezultat toga, pacijenti “s prvih linija” ne mogu očekivati ​​istu njegu koju bi dobili u mirnodopskim vremenima, rekao je Vaiknemets, što je “glavno i temeljno načelo našeg planiranja kriznih mjera”.

Ali postoji još jedan problem: nisu svi spremni ostati.

Kad je Rusija napala Ukrajinu, Noreikaitė je, kao i svi bolničari, morala potpisati izjavu u kojoj je rekla da će, ako u Litvi izbije rat, ostati i raditi. “Ali kako bi to zapravo bilo – ko bi došao, a ko ne – ne znam. Lično, još nemam djecu ni porodicu, pa mislim da bih ostala”, rekla je.

Litvansko istraživanje pokazalo je da bi više od četvrtine zdravstvenih radnika vjerovatno pobjeglo tokom rata, dok bi manje od 40 posto ostalo, a trećina nije sigurna.

Estonija očekuje slične obrasce.

“Postoje domoljubi, prvi koji reagiraju, ljudi za koje bez sumnje znamo da će ostati”, smatra Vaiknemets. “Naravno, postoje i skeptici koji govore o tome da odmah odu u Španiju”. Tvrdi da oko 50 do 60 posto stanovništva još ne zna kako bi reagirali.

Iako vjeruju da će većina doktora i medicinskih sestara ostati, estonske vlasti rade na ublažavanju zabrinutosti, posebno oko sigurnosti porodica.

“To je vrlo ljudski: ako se ne osjećam sigurno, ako nemam povjerenja da je moja porodica sigurna, neću to učiniti”, zaključuje Vaiknemets.

U Latviji, pulmolog Rūdolfs Vilde rekao je da neki doktori s kojima je razgovarao razmišljaju o bijegu ako izbije rat – posebno roditelji koji “ne vide kako bi im bilo prikladno negdje ostaviti djecu i biti u bolnici u vrijeme vojne krize”, rekao je.

Samo sedam dana prije intervjua, Vilde i njegovi kolege u Univerzitetskoj kliničkoj bolnici Pauls Stradiņš također su zamoljeni da potpišu dokument kojim potvrđuju da su ključno osoblje koje se mora javiti na posao ako se oglasi sirena.

Njegova bolnica u Rigi također je započela s ratnim vježbama, rekao je Vilde. Druge bolnice i zemlje također su počele pojačavati vježbe ratne spremnosti.

Estonija pojačava obuku na nivou cijelog sistema. Bolnice, ekipe hitne pomoći i zdravstveni radnici dobivaju upute o tome kako prijeći na “krizni način rada”, u kojem se moraju nositi s velikim priljevom pacijenata i liječiti ratne povrede – uključujući rane od eksplozije, traume od vatrenog oružja, opekline, amputacije i ozljede kičme ili glave – koje su rijetke u civilnim okruženjima.

U litvanskoj Univerzitetskoj bolnici u Vilniusu “provode se vježbe evakuacije i vježbe pripravnosti za prijem velikog broja žrtava za bolničko osoblje” zajedno s litvanskim Oružanim snagama i Sindikatom strijelaca, rekao je dorektorj bolnice Tomas Jovaiša.

Samo ove godine Litva planira sedam vježbi s vojskom i preko 10 vježbi civilne sigurnosti za medicinske djelatnike, prema glasnogovorniku ministarstva zdravstva Julijanasu Gališanskisu. Litva također formira tim za hitnu medicinsku pomoć , a mladi doktori prošli su mjesec bili domaćini foruma posvećenog spremnosti zdravstvene njege za ratno vrijeme. Neki doktori putuju u Ukrajinu kako bi iz prve ruke saznali kako se bolnice nose s raketnim napadima, masovnim žrtvama i nestankom struje.

Rizik od porasta broja izbjeglica

Utjecaj rata ne bi se zaustavio na nacionalnim granicama.

Zbog upotrebe naprednog naoružanja u Ukrajini – uključujući rakete dugog dometa i vojne dronove – linija fronta više nije fiksna granica. Napadi sada mogu dosegnuti ciljeve udaljene stotinama kilometara, ugrožavajući bolnice i civilnu infrastrukturu daleko od borbenih zona te čineći planove evakuacije nužnima.

Kao rezultat toga, zemlje dalje od prvih crta moraju se pripremiti za prihvat pacijenata i izbjeglica, rekao je Joosten, upozoravajući da će solidarnost EU biti testirana.

“Ako Litva bude pregažena, ko je odgovoran za Litvance, jer Litve više nema? Ali Europska unija je (još uvijek tu)”, rekao je.

Joosten je pozvao institucije EU-a da stvore fondove za rješavanje problema civilnih i vojnih žrtava, kao i raseljenog stanovništva.

Dodao je da bi žrtve mogle biti dramatično veće nego u Ukrajini.

Niko ne zna kada će – ili hoće li – doći do rata. Ali kako je Vaiknemets rekao: “Kriza nikad ne najavljuje kada dolazi”.

Zato se Poljaci i baltičke zemlje “moraju pripremiti za najgore”, rekao je Vaļuliene. “Ali nadamo se da se to neće dogoditi”.

(TIP/Izvor: N1/Politico.eu/Foto: Ilustracija)