Franjevci na području Bosne i Hercegovine borave već 750 godina. Poznati po čuvanju vjere, ali i same bosanske tradicije.

”Često se u ovoj našoj zemlji svađaju od kad je Bosna. Evo mi imamo pečat Stjepana Kotromanića iz 14. stoljeća to je najstariji bosanski državni pečat. Tražili su ga da napravle odljev, mmi ga nismo dali čuvamo ga još uvijek ljubomorno.”

Tako nam priča gvardijan granjevačkog samostana svetog Bonaventure u Visokom pokazujući brojne znamenitosti, arheološka otkrića, stara učila, prirodoslovnu zbirku, ali i biblioteku sa između 60 i 70 hiljada knjiga.

”Imamo zbirku novca, oružja, etnografsku zbirku, imamo i prirodoslovnu jednu zanimljivu zbirku koje su ve bile u službi škole, ali su sada postale neka turistička točka. Freske su još od početka ove na plafonu ii 1900. Marko Antonini jedan talijanski slikar ih je uradio i one su tu, također i orgulje su tu 120 godina,” govori fra Radman.

Ovo je treći samostan i jedini koji je opstao na ovim područjima, najmlađi i star oko 120 godina. Priča nam gvardijan da je sagrađen nakon što je po dolasku Osmanlija srušen onaj svetog Nikole u Milama kraj kojeg je postojala palača, a nakon toga i onaj ispod Visočice svetog Marije. Samostan i crkva svetog Bonaventure danas čuvaju bogatu historijsku građu, ali tu su i brojne umjetnine od kojih se izdvaja i sam oslikani strop. I iako mnogi i u BiH nisu upoznati sa građom samog samostana i crkve, danas im je broj posjeta veći zbog onih koji posjećuju piramide, a zbog malih smještajnih kapaciteta noćenje potraže tu. Kaže Visoko tek postaje turistički grad, iako je kroz stoljeća bio poznat kao trgovačka, kožarska kasaba. Zainteresuju se tako i za građu samostana svetog Bonaventure, ali i samu dugu bosansku historiju koja se čuva, zato skoro imaju u planu urediti moderniji muezj.

Sama naša posjeta samostanu i crkvi došla je uoči Uskrsa. Te smo zatekli sve spremno za obilježavanje najvećeg praznika, ali i čuli uskršnju poruku gvardijana. fra Radman govori kako je Uskrs za kršćansku zajednicu najveća i temeljna svetkovina i temelj naše vjere.

”Sav naš životni hod bio bi pokopan nakon smrti. Uskrs je nama dokaz. Naš život ima smisao zato što traje, vraćamo se u kuću očevu. Kuću oca nebeskoga i mi u isusu vidimo naš hod. Tu imamo i opravdanja za sve naše patnje.”

Radost je, veli, slaviti Uskrs i u današnje doba bola, patnji, stradanja i sukoba. Ono što ga žalosti je da je sve manja zainteresiranost mladih za ovo zvanje, te za razliku od nakadašnjih 120, danas se za ovo zvanje školuju samo dva mlada čovjeka ovdje u Visokom.

(TIP/Izvor: N1/Autorica: Mirna Ždralović/Foto: N1)