Odmah po prestanku ratnih dejstava u BiH, bivši  članovi SKJ,  oni isti koji su bili njena perjanica, u novonastalim uslovima tranzicije, promjenili su svoje idološka stanovišta  i na vrlo upitnoj „ratnoj slavi”, sa pozcija gdje se odlučuje,  uključili se u proces privatizacije ili rasprodaje narodne imovine koju su prije toga proglasili državnom. Zaštićeni članstvom  u političkoj stranci, zna se kojoj, na čiji  su se vrh instarali,  otkrili su mogućnost  bezobzirnog ličnog bogaćanja  i penjanja na novonastaloj društvenoj ljestvici,  ti „važni likovi“ su državnu imovinu obezvrijedili,  pretvarajući proces privatizacije u otvorenu pljačku.

Osim što je društvo materijalno osiromašeno, gubitak stručnih i istinskih naučnih  znanja, prijeteći je i najveći gubitak. Primjera je bezbroj ali je jedan karakterističan i samo potvrđuje pravilo.

Naime, rudarstvo i proizvodnja el.energije u BiH, to već znaju i mala djeca, glavne su privredne grane od koji bukvalno zavisi sudbina cjelokupnog društva i države, neki kažu do 2050. godine. Odgovor na pitanje kako bi izgledao život u BiH  kada bi se umjesto vlastitih resursa,  ugalj i el.energija kupovali na berzi,  sigurno ne znaju ni premijeri a ni resorni ministri. Ono što sigurno znaju je činjenica da bi život u BiH bio znatno teži i znatno lošiji nego ovaj koga živimo a što potvrđuje važnost sektora rudarstva i proizvodnje el.energije za sve u BiH.

To je bivša država i vlast znala pa je u centru rudarstva i proizvodnje el.energije još davnih šezdesetih godina prošlog vjeka formirala  „Institut za rudarstvo“ ( mijenjao je svoje ime, generalno RIT ) koji je kao takav jedno vrijeme bio u sastavu Univerziteta u Tuzli a kasnije kao zasebna organizacija udruženog rada. U to doba u „Rudarski institut  Tuzla“ (RIT)  se slila plejada vrhunskih stručnjaka iz prakse i naučnih radnika sa Univerziteta. Iz  tavog RIT  izlazili su elaborati, studije i projekti  vrhunskog  kvaliteta i izuzetne važnosti za privredu, elektroprivredu i rudnike, sve od Vardara pa do Triglava.

I onda se dešava raspad SFRJ, za njom agresija na BiH i za njom tranzicija. Počinje privatizacija i RIT ulazi u neizvjestan proces sa značajnim ljudskim i materijalnim kapitalom koga su činili objekti u Tuzli i Sarajevu, laboratorije, ispitne stanice, izuzetno vrijedna arhiva  itd. Mali dioničari iz redova zaposlenih radnika RIT-a, drugi dioničari i investicijski fondovi kao većinski vlasnici  predaju RIT   u nejaka ruke novog menadžmenta i nove uprave. Već tada ali i dosta ranije počeo je tihi rat zmeđu RIT i  Univerziteta odnosno RGF (Rudarsko-Geološki Fakultet). Nekome je to bila borba za opstanak i platu a nekome borba za honorar, uz platu iz budžeta.

Sa pozicija političke moći odluku o privatizaciji donose uticajni ljudi iz RGF i Univerziteta. Brojem,  njih dvojica.  Da bi sebi priskrbili honorare od skupih projekata,  RIT  se tiho bez velike pompe pušta „niz vodu“ , privatizujući ga na najgori mogući način, upisom dionica. Paralelno, uz pomoć „narudžbenice“ iz rudarske kompanije na Univerzitetu počinje ubrzani proces hiperprodukcija doktora i magistara tehničkih nauka ali i projekata, studija i elaborata za potrebe rudnika, uz sve veću korupciju.  

Početkom primjene „Zakona o javnim nabavkama“ korupcija se usporava ali još uvjek postoji i dobija nove oblike i forme.

No, taj famozni „Zakon o javnim nabavkama“ ne poznavajući  pojmove kao štu su znanje, iskustvo, tradicija, reference itd, stvorio je novi problem RIT-u. Nova, mala preduzeća,  formirana od strane, uglavnom penzionisanih inženjera iz rudarskih kompanija postaju konkurencija „velikom“ „Rudarskom institutu“. Korupcija cvjeta a cijena usluga padaju do besmisla što  je RIT-u bio još jedan  kamen oko vrata. Zbog sve većih troškova poslovanja plate uposlenika RIT postaju sramotno male. uprkos snažnom i nezadrživom procesu smanjenja broja zaposlenih.

Očigledno je da RIT u takvim uslovima poslovanja  ne može ekonomski opstati i zadržati neophodne stručne kadrove, ujedno dokazujući na svom primjeru da niti jedna naučno-istraživačka institucija ili institut u Evropi, a posebno u BiH, ne može opstati na tržištu bez pomoći mecene, velike kompanije ili države.  

Da bi popravili ekonomsku poziciju RIT, uprava i nadzorni odbor već odavno izdaju pod zakup slobodne prostore. Trenutno u RIT zakup prostora imaju Uprava za inspekcijske poslove TK, odjeljenje uprave za inspekcijske poslove FBiH, Kantonalna poreska uprava, Ministsrstvo zdravlja TK kao i Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i povratak TK. Sredstva koja po tom osnovu prihoduje RIT su sasvim nedostatna za normalno poslovanje RIT-a.

Broj zaposlenih je rapidno smanjen sa 200-300 koliko je RIT imao prije rata do manje od 50 radnika koliko ima sada.

Da bi pokrili nagomilane gubitke i dugovanja, uprava i Nadzorni odbor su donijeli odluku da se dio nekretnina u vlasništvu RIT, na prostoru Tuzle i Sarajava, prodaju. Prodajom tih nekretnina stabilizirano je poslovanje RIT ali odgovora na pitanje: “Kako dalje?“ još nema. Zapravo, to nije glavno pitanje jer postoji  drugo, važnije, pitanje dali će RIT zadržati obim poslovanja koji je imao u nazad više od 60 godina. Pravo da sumnjamo u  namjeru vlasnika za gašenje ili značajnu redukciju poslovanja RIT kao naučno-istraživačke institucije, nalazimo u činjenici da se broj izvršilaca na čije ime glase licence koje RIT ima,  zančajno smanjuje, što odlaskom u penziju, što napuštanjem i prelaskom u druga preduzeća. Novih kadrovi koji bi popunili ona radna mjesta koja nalaže zakon za obavljanje osnovne djelatnosti RIT u sektoru rudarstva, zaštite na radu i zaštite od požara, za sada nema.

Očigledno je da agoniju u koju je upao RIT, uprava i nadzorni odbor ne mogu rješiti bez pomoći  mecene, Univerziteta u Tuzli ili države odnosno TK. Novi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naučnoistraživačkom radu daje  mogućnost da se Univerzitet,  Vlada TK i  Vlada FBiH uključe u rješavanje problema RIT  u namjeri da održe instituciju koja ima najveće stručne i praktične naučne  reference u sektoru rudarstva sa perspektivom da se djalatnost proširi na sektor električne energije, gasa, nafte, naftnih dervata  i industrije. Dali će se to desiti, kada i kako,  je pitanje koje ostaje, za sada, bez odgovora.

Ne bude li odgovora, ne bude li rješenja, za najobičnije praktično  znanje i uslugu projektovanja, izradu studije ili elaborata, ići ćemo preko granice. Sretno nam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TIP.ba.

(TIP/Autor: Nermin Bijedić/Foto: FB)