Neće biti Nobelove nagrade za Vladu Federacije BiH. Možda, ako se uvede novi razred. Za populizam.

Kad bi jedan potez u trajanju nekog procesa mogao otkloniti sve loše konsekvence postojanja, onda bi Vladi Federacije BiH sam Nobelov komitet mogao dati nagradu za ekomoniju. I to “objasniti” saopštenjem u kojem se navodi da se “nagrada dodjeljuje za hrabar izum koji omogućuje drastičan rast plata, samim tim i životnog standarda, i to socijalno najugroženije kategorije radnika, onih koji zarađuju plate od najniže, sve do 60% više.

Podižući tako standard za gotovo 300.000 uposlenih u Bosni i Hercegovini, većine onih koji su živjeli na margini siromaštva, Vlada Federacije BiH drastično je smanjila stopu siromaštva u Bosni i Hercegovini. Njihov izum je otvorio oči vladama širom svijeta koje sada jednim zakonskim aktom podižu standard svojih građana.”

Piše: Mr. Orhan Nikšić

Tako bi jednim hrabrim i inovativnim potezom u vodu pao cijeli spektar dosadašnje ekonomske teorije i pokazalo se da su svi ti ekonomski modeli od neoklasičnog preko kenzijanskog i modela ljudskog kapitala očito bili bazirani na nevalidnim empirijskim istraživanjima, koja su vjerovatno proizvod dogme kojom se “brani” kapitalizam. Kontraprimjer može biti i samoupravni socijalizam jer ni Tito nije vjerovao da on lično, uz svu moć koju je imao, može dizati standard putem dekreta, nego je radnicima dao na upravljanje proizvodne resurse, ondosno kapital kako bi svojim radom i kontrolom nad kapitalom ostvarivali prihode uspješno konkurišući sa svojim proizvodima i uslugama na slobodnom tržištu u zemlji i van nje. Tako se razvijala bivša Jugoslavija.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, uprkos teoriji i praksi, želi dokazati da nivo plata nije uslovljen ponudom i potražnjom radne snage na tržištu rada, kvalitetom javne infrastrukture, nivoom produktivnosti, odnosno stepenom ekonomskog razvoja. Prema Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, jedini razlog zašto u određenim društvima postoje tako niske plate je činjenica da ta društva imaju pohlepne poslodavce, odnosno kapitaliste koji izrabljuju radnike i uzimaju ogroman dio zarade najniže plaćenih radnika za sebe. Ono što može biti zanimljivo jeste da su ti kapitalisti isključivo oni koji zapošljavaju osobe sa najnižim platama, najčešće u industriji i različitim niskoakomulativnim granama privrede, te u firmama koj zapošljavaju osobe koje su teško zapošljive iz raznoraznih razloga. Zato je sav poreski teret ove reforme usmjeren isključivo prema firmama koje zapošljavaju osobe sa najnižim platama.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, također, pokazuje da je uz podizanje plata odnosno standarda najniže plaćenih radnika na tržištu rada, također moguće povećati prihode od doprinosa: odnosno nameta na plate koje poslodavci isplaćuju,kako bi se popunile rupe u javnom budžetu i podigao standard penzionera, kao još jedne socijalno ugrožene kategorije stanovnika.

A onda je svanulo jutro. Buđenje i suočavanje sa surovom realnošću. Svima je postalo jasno da će potez Vlade Federacije imati nesagledive posljedice po cjelokupnu privredu. I da će najveću cijenu Vladine odluke platiti upravo ona populacija uposlenih kojima je Vlada navodno htjela pomoći, odnosno populacija s najnižim platama.

Bez obzira na spektar s kojeg dolazi ekonomska misao, bila ona lijeva ili desna, neke stvari su jasne iz osnovnih pojmova: nije moguće drastično povećati troškove plata najniže plaćenih uposlenika, a da se time u velikoj mjeri ne umanji konkurentnost firmi čiji su troškovi značajno povećani zahvaljujući ovoj odluci! To se posebno odnosi na troškove rada koji idu na namete na plate, dakle doprinose koji ne povećavaju zaradu uposlenika, pa samim tim ne mogu uticati na produktivnost te grupe uposlenih. Također apsolutno nije realno očekivati da neće doći do pada zaposlenosti najniže kvalifikovanih radnika uz rast troškova rada od blizu 70% za ovu grupu jer po ekonomskim zakonitostima broj zaposlenih (za određeni nivo produktivnosti rada) ovisi o cijeni rada, odnosno o trošku koji svako radno mjesto nosi. Ova odluka neće podići nivo produktivnosti (koncipirana je tako da će vjerovatno imati negativan uticaj na produktivnost jer povečava motivaciju za zloupotrebu bolovanja…), tako da će gotovo sigurno smanjiti broj zaposlenih. Nerealno je očekivati i da nećemo imati značajnu inflaciju cijena u maloprodaji roba široke potrošnje i ugostiteljstvu jer je upravo u tim sektorima uposlen veliki broj radnika za koje će troškovi plata porasti i do 70%. A rast cijena će naravno upravo najviše pogoditi onu populaciju kojoj Vlada navodno namjerava pomoći.

Premijer Federacije Bosne i Hercegovine navodi kako je Vlada u protekloj godini poslodavcima omogućila da isplaćuju uvećane plate bez dodatnih nameta, a da su mnogi poslodavci to odbili, kako navodi iz pohlepe. Tačan razlog zašto pojedine firme to nisu iskoristile ne možemo znati, ali bi bilo korisno da je Vlada istražila koliku dobit ostvaruju firme koje nisu dizale plate, pa bismo imali puno bolju sliku o tome u kojoj je mjeri stvarni razlog pohlepa. Toga vjerovatno ima kod pojedinih poslodavaca, i tu pohlepa jeste razlog. Međutim, teško je povjerovati da u periodu sve veće oskudice kvalitetih radnika, velika većina poslodavaca ne žele dizati plate uposlenika onoliko koliko su u mogućnosti kako bi iste zadržali na radnim mjestima jer danas na tržištu rada bosanskohercegovačkim firmama ne konkurišu samo firme iz Bosne i Hercegovine, nego i firme u Njemačkoj i drugim zemljama EU koje vape za raznim profilima radnika.

U Federaciji BiH u posljednjim godinama došlo je do značajnog rasta plata, posebno za manuelne radnike u industriji i drugim sektorima. Oskudica radnika kao posljedica iseljavanja radno sposobnog stanovništva iz naše zemlje, loš obrazovni sistem koji ne proizvodi znanja i vještine koje su potrebne na tržištu rada umanjuju ponudu radne snage i na taj način utječu na rast plata. S druge strane rast plata omogućen je, ne mjerama vlade, nego rastom produktivnosti koja je rezultat inovativnosti naših privrednika i uposlenih u privredi. Izostala su adekvatna ulaganja u javnu infrastrukturu, obrazovanje, poreske olakšice i druge reforme koje su također mogle uticati na rast produktivnosti u značajnoj mjeri. Da ne govorimo o tome koliko politička upošljavanja s jedne strane smanjuju ponudu radnika za privredu, a s druge strane se njihove plate finansiraju upravo iz nameta koji opterećuju privredu.

Oskudica radnika u posljednjim godinama omogućila je i upošljavanje značajnog broja žena koje su u našoj zemlji prije ne više od 10 godina imale jednu od najnižih stopa radne aktivnosti na svijetu. Oskudica je također omogućila zapošljavanje značajnog broja osoba koje su teško zaposlive kao posljedica ograničene radne sposobnosti iz raznih razloga. Dalji rast troškova plata koji nije rezultat povećane produktivnosti nego, u ovom slučaju, dekretom dignutih plata, a posebno značajnih dodatnih nameta na plate do gotovo 70% će nesumnjivo ugroziti konkurentnost i opstanak mnogih firmi, a veći broj radnika, bit će prisiljen da zaposlenje traži van granica Bosne i Hercegovine. Najteže pogođene će biti teško zaposlive kategorije stanovnika: u toj kategoriji je najveći broj onih koji ne mogu zaraditi novu minimalnu neto platu od 1000 KM, i 700 KM nameta koji će opterećivati toliki iznos neto plate. Poslodavci će dodatno trpiti jer rast minimalne plate koju moraju isplatiti značajno povećava motiv za zloupotrebe bolovanja, kao i samu produktivnost rada, jer će svaki uposlenik poslodavca koštati minimalno 1700 KM bez obzira dali je isti ostvario svoju zaradu stvarajući ekvivalentnu vrijednost kolektivu za koju radi.

To da poslodavci danas obučavaju novouposlene radnike je opće poznata stvar. Kod nas, nažalost, nema kvalitetnih zanatskih škola koje proizvode kadrove za koje na domaćem tržištu rada postoji potražnja. Od januara, svaki radnik kojeg je poslodavac primio na posao i kojeg mora obučavati više mjeseci ili čak godina, poslodavca će koštati 1700 KM, što je u najvećem broju slučajeva daleko iznad vrijednosti koje neobučeni kadrovi mogu proizvesti. U uređenim zemljama, troškove stručne obuke i edukacije snose države jer se time stvara javno dobro. Kod nas u razvoj tih znanja i vještina najčešće ulažu bosanskohercegovačke firme, a korist od tih ulaganja često imaju firme u Njemačkoj i drugim zemljama.

Dakle, ta mjera koja laicima možda pokazuje socijalnu osjetljivost, i želi da ostavi utisak “lijevo” orijentirane vlasti kroz interes da pomogne najugroženijim kategorijama stanovništva – suštinski je daleko od toga. Ako je stvarni cilj pomoć toj kategoriji stanovnika čije plate diže Federacija, onda troškovi zapošljavanja te kategorije uposlenih ne bi smjeli biti opterečeni značajnim dodatnim nametima koji će poslodavci morati plaćati. Ako je stvarni cilj da tajkuni koji ostvaruju profit od 50 milion KM plaćaju više poreza, kako to navodi Premijer Federacije, jer navodno mnogi prijavljuju minimalnu platu i plaćaju doprinose na minimalnu platu, onda treba oporezovati prihode od dividendi. Mi smo vjerovatno jedina zemlja u Evropi i rijetka zemlja u svijetu koja ih ne oporezuje. U slučaju uvođenja poreza na dividend, tajkun o kojem govorimo plaćao bi minimalno 5, a optimalno 15 miliona KM poreza, a ne 400 KM više koliko će morati plaćati nakon ove uredbe. Bosna i Hercegovina je zemlja sa jednom od najregresivinijih stopa poreza u demokratskom svijetu, što znaći da je teret poreskog opterećenja daleko veći na siromašnim nego na bogatim segmentima stanovništva.

Kao šlag na tortu, Vlada Federacije najavila je da će određenim privrednicima pomagati da ublaže posljedice rasta troškova doprinosa, tako što će vršiti povrat dijela dodatnog opterećenja na plate poštenim i zaslužnim privrednicima. To ko su “pošteni privrednici” određivat će sama Vlada jer valjda je to tako u komandnim ekonomijama – Vlade to najbolje znaju! A suvišno je i govoriti o tome kome su i po kojim kriterijima razne vlade u Federaciji BiH dijelile novac poreznih obveznika u obliku grantova. Ne treba biti ekonomist da bi se znalo da uloga vlade neke zemlje nije da uzima novac poreskih obveznika, i prema svojim preferencijama razvija kriterije “poštenja” i onda dijeli novac isključivo onima za koje vlada odredi da zadovoljavaju kriterije. “Poštenja”.

Ako je, pak, cilj pravedniji poreski sistem, onda treba oporezovati imovinu i luksuz, dodatno oporezovati proizvode i aktivnosti koje dokazano narušavaju zdravlje i tako finansirati zdravstveni sistem. Treba dodatno oporezovati dobit kladionica ili čak uvesti monopol države na klađenje i igre na sreću. Više ulagati u infrastrukturu kojom će se podići produktivnost i konkurentnost privatnog sektora, ulagati u poljoprivredu kako bi se snizili troškovi, a poboljšao kvalitet hrane. Nužna je reforma obrazovnog sistema kako bi se poslodavci rasteretili od ulaganja u obuku kadrova koji će možda neposredno nakon obuke naći posao u Njemačkoj ili drugim zemljama, ili u boljem slučaju otići da rade za druge firme u Bosni i Hercegovini. Smanjiti korupciju putem koje se na očigled i zaprepaštenje građana milioni KM poreskih obveznika koje generiše privreda, izvlače iz javnog sektora i pretaču u privatnu imovinu. I onda se sve to “oporezuje” najnižim ili nikakvim stopama poreza jer nema poreza na dividende ni na imovinu.

Na kraju, postavlja se pitanje koji se motivi zaista kriju iza nedavne odluke Vlade Federacije. To sigurno nije briga za prava radnika i socijalno ugrožene kategorijama stanovništva, jer će navedena “reforma” imati upravo suprotan efekat. Ukoliko to jeste bio cilj, gore sam naveo niz reformi koje bi zasigurno pomogle da se izgradi društveno-pravedniji poreski sistem i ujedno potpomogne ekonomski razvoj, rast produktivnosti, plata i standarda. Međutim, taj put reforme pogodio bi najbogatije slojeve stanovništva, posebno tajkune i one koje su stekli bogatstvo koruptivnim radnjama, a sad ne plaćaju nikakve poreze.

Oni ostaju nedodirljivi.

A moguće je da je stvarni cilj to da Bosna i Hercegovina bude prvak u regiji po stopi poreza i doprinosa koji opterećuju najnižu platu. Ako jeste, taj cilj je postignut. Ako je cilj trka prema dnu ka najnižem životnom standardu u Evropi, onda smo također na dobrom putu. Ili je, možda, cilj uvođenje komandne ekonomije po staljinističkom principu gdje državni aparat kontroliše sve ekonomske aktivnosti i subjekte, određuje plate, cijene i bira “poštene”.

U svakom slučaju, taj kvazisistem koji se gradi, daleko je i od socijaldemokratije u kapitalizmu skandinavskog tipa, a i od samoupravnog sistema bivše Jugoslavije koji je vjerovatno bio najodrživiji i najnapredniji vid socijalizma koji je postojao.

Zato, neće biti Nobelove nagrade za Vladu Federacije BiH. Možda, ako se uvede novi razred. Za populizam. Što, u ovakvim okolnostima u kojima se svijet i ekonomija nalaze, i ne bi bilo nikakvo čudo.

Jer, rekosmo, čuda se rijetko dešavaju kao posljedica jednog poteza.

Autor ovog teksta je Orhan Nikšić. Diplomirao ekonomiju i međunarodne odnose sa pohvalom na univerzitetu Stanford u Kaliforniji (1998), magistrirao inžinjering ekonomskih sistema na univerzitetu Stanford u Kaliforniji (1999), bivši glavni ekonomista Svjetske banke (Senior Economist), sa značajnim brojem objavljenih ekonomskim studija, uključujući i najcitiraniju studiju i knjigu o palestinskoj ekonomiji, suosnivač globalno prepoznatljivog dizajnerskog brenda Zanat i osnivač Muzeja drvorezbarstva u Konjicu.

(TIP/Izvor: Akta.ba)