Vjekoslav Domljan, istaknuti ekonomista i profesor, svojim radom i analizama dugi niz godina doprinosi razumijevanju ekonomskih izazova u Bosni i Hercegovini. U intervjuu za Buka magazin, Domljan otkriva ključne aspekte trenutne ekonomske situacije, komentariše mjere koje vlasti preduzimaju, te iznosi svoj pogled na to kakve reforme su neophodne kako bi se poboljšalo poslovno okruženje i životni standard građana. Njegove riječi donose jasnoću i provokativna pitanja o budućnosti naše ekonomije.

EKONIMSKI OKVIR BIH DANAS

Prije dvije godine ste dali jako tačnu definiciju života u BiH- bh. vlast tjera starije u zemlju, mlađe iz zemlje, a firme u podzemlje. Danas se situacija čini još složenijom – cijene hrane, roba i usluga konstantno rastu, plate stagniraju, a zaduženja se povećavaju. Kako biste opisali trenutni ekonomski okvir Bosne i Hercegovine u kontekstu zaposlenosti, plata, javnog sektora i privrede, te u poređenju sa zemljama koje su uspješno završile tranziciju?

U BiH 1.2 mln. uposlenika stvara nacionalni kolač od 75 mlrd. dolara, a primjerice u Estoniji 0.7 mln. uposlenika stvara kolač od 68 mlrd. dolara. Dakle, u BiH 0.4 mln uposlenika ima doprinos stvaranju kolača ravan nuli. Kad bi uzeli Švicarsku kao reper, broj takvih uposlenika bi bio još i veći. Ako jedan od tri djelatnika radi u javnom sektoru, a dva u privatnom, dobije se prosječna plaća od oko 1400 KM tako što onaj u javnom ima plaću od 1,900 KM a ona dva u privatnom prosječnu od 1100. Takav sistem deformira inicijative i stvara nezadovoljstvo.

Estonija je, kao i ostale zemlje Baltika i Centralne Europe, uspjela za jednu generaciju završiti tranziciju, ući u EU, postati zemlja visokog dohotka i, što je posebice važno, članica OECD, kluba bogatih i demokratskih zemalja.
S druge strane, svega je šest balkanskih i tri istočnoeuropske zemlje koje su atipične europske zemlje tj. nisu zemlje visokog dohotka i razvijene demokracije, pa su europske samo po geografskoj lokaciji.

I ne samo da BiH ne smanjuje jaz spram zemalja visokog dohotka nego i povećava jaz spram skupine tj. zemalja višeg srednjeg dohotka. BiH je postala drugoligaška balkanska zemlja odnosno super periferija i sve se više učvršćuje u toj poziciji. S druge strane, 20 afričkih zemalja ima satelitske programe, a 17 ih je lansirao 61 satelite. BiH je tek, zahvaljujući nekolicini filantropa, poslala tri studenta na dvomjesečnu obuku u Japan.

ZADUŽENOST ENTITETA I EKONOMSKI BALON

Federacija BiH povećava dug, dok Republika Srpska nailazi na prepreke pri izlasku na međunarodno tržište. Da li ova zaduženja mogu postati ekonomski balon koji bi mogao puknuti? Kako bi to moglo uticati na životni standard građana, pa čak i i kašnjenja plata i penzija?

Dug može biti i blagoslov i prokletstvo. Ako se sredstva kredita plasiraju profitabilno, pa dohodak zemlje ili firme, raste po većoj stopi od rasta duga, dug je blagoslov. No, ako se plasiran nerazborito, ili još gore: služi financiraju potrošnje, onda je prokletstvo. Tad država mora uništiti dugove ili će dugovi uništiti nju.
Pošto u BiH nema provođenja cost-benefit i sličnih analiza, koje bi pokazale u koje sektore i projekte treba ulagati, nego BiH samo prihvaća šopanje ino razvojnih banaka, po principu uzmi sve što ti daju i onako će neko drugi to vraćati, onda to ne sluti na dobro. Zasad još ne zabrinjava veličina duga -jer od većeg zaduživanja spasava nizak apsorpcini kapacitet privrede i društva, ali je sve zabrinjavajuća nelikvidnost, utoliko više što se izlaz iz nje vidi samo u zaduživanju, a ne i u poduzimanju reforama. Stoga bojazan od balona ima opravdanje.

NESIGURNOST I IMPROVIZACIJA U EKONOMIJI

Čini se da Bosna i Hercegovina danas nema jasno definisanu ekonomsku politiku. Umjesto toga, građani i privrednici se oslanjaju na improvizaciju i snalaženje. Kako vi vidite ovu nesigurnost i šta je potrebno da se uvede red u ekonomski sistem?

Ekonomska politika se, kako FBiH jasno pokazuje, svela na politiku minimalca i to tipa- ako ne prolazi hiljadarka, probaj 1200.

Kreirati ekonomsku politiku u uvjetima kad zemlja ima pad stanovništva je najteži zadatak za kreatore ekonomske politike. Za to, teorijski, postoji pet politika od kojih je jedna- uvoz radne snage, upitna u zemlji srednjeg dohotka a jedna-pronatalitetna, daje vrlo ograničene rezultate. Ostaju tri realno primjenjive politike: dokvalifikacija radne snage, rast inozemnih izravnih investicija (III) i penjanje uz internacionalne lance vrijednosti. Budući da je ambijent za III vrlo nepoticajan, pa tako nema ni penjanja uz ino lance vrijednosti, i da zasad nema sustavnih programa dokvalificiranja radnika, ostaje samo jedno: politika produktivnosti bazirana na politici inovacija. Za zemlju srednjeg dohotka inače nema drugog puta.

Tim prije što u uvjetima currency boarda nije moguće koristiti monetarnu politiku i politiku deviznog tečaj, pa se vanjski šokovi prelivaju u BIH bez ikakvog amortiziranja. K tomu još, fiskalna politika je razdrobljena i nekoordinirana. BiH je kao čovjek bačen u rijeku čiji vodostaj raste a on zavezanih ruku i nogu i glave pune toksina.

PROGNOZE ZA 2025.

S obzirom na globalne ekonomske izazove i političke napetosti, kakve prognoze imate za 2025. godinu? Kako bi se globalni faktori mogli reflektovati na ekonomiju Bosne i Hercegovine?

Kad se slonovi počnu tući, što će doći s Trump 2.0, stradaće trava. U narednoj godini će posebice biti teško za male neotporne zemlje. BiH je uveliko ovisna o uvozu, čak u ključnim stvarima kao što su hrana i energija, dok s druge strane izvozi robu bez koje drugi mogu. Doće do pogoršanja njenih uvjeta vanjskotrgovinske razmjene, što će slabiti njenu ekonomsku aktivnost i voditi porastu njenog zaduženja.

Utoliko više što će u narednoj godini, po običaju sve ovo staviti na stranu i otpočeti predizborna kampanja. Orvelovski kazano, kad zvijeri vode farmu, tri su načina da ih se domaćini oslobode: da ih pripitome -no, nema krotitelja-, da ih se stavi u kavez -no, nema redastvenika) ili da ih se ubije -no, nema revolucionara, pa farma odumire k’o komunizam. U BiH još uvijek snažni komunistički javni sektor nadvladava kapitalistički privatni sektor tj. divlji Istok.

Ne može se zakidati kravu i tražiti da daje sve više mlijeka jer broj gladnih raste. Vladare ne priječi ni jedan zakon da potkradaju kravu, a kad treba nešto dati kravi, svaki zakon im je prepreka. Donja Jablanica je odličan primjer; džaba sva domaća tehnika i ekspertiza – čeka se ino donator da riješi problem. A to što ne funkcionira kičma bh. ekonomije, fućka se nadležnima, koji su umirili savjest i narod žrvovanjem jednog malog jagnjeta.

MOGUĆNOST DJELOVANJA VLASTI

Da li je realno očekivati da bh. vlasti poduzmu konkretne korake koji će potaknuti ekonomski razvoj i osigurati socijalnu stabilnost, s obzirom na dosadašnju političku paralizu?

Vlastodršcima je ovo najbolji od svih mogućih svjetova, stoga ne poduzimaju nikakve promjene. Pored ovakve opozicije te ovakvog privatnog i civilnog sektora, to ima lako polazi od ruke. Stoga je iluzorno očekivati bilo kakve promjene. Kako će ih biti kad ih niko i ne traži, a kamoli nameće.

Za kraj, ukoliko bismo imali vlast koja djeluje u interesu razvoja i prosperiteta cijele zemlje, koje bi ključne mjere, prema vašem mišljenju, trebale biti prioritetne u 2025. godini?

Najprije treba mapirati bh. regija da se ustanovi njihova postojeća ili potencijalna prednost tj. da se primijeni EU koncept pametne specijalizacije regija. Potom treba formirati centara izvrsnosti koji bi podupirali djelatnosti s komparativnim prednostima. Tako bi regije postale nositelji razvoja. Budući da politički top-down pristup ne daje rezultate već 30 godina, ostaje okrenuti se bottom-up pristupu putem socijalne i ekonomske integracije, za koje treba pripremiti novi društveni dogovor.
Te procese bi trebao poduprijeti strateški investicijski fond. On bi uz financijsku i tehničku pomoć prestižne inozemne razvojne banke npr. kfW banke bio usmjeren na dekarbonizaciju i digitalizaciju i na tim osnovama – a ne klečeći – tražili odgodu primjene EU poreza na ugljik. Fond bi emitirao zelene obveznice, i tako izvukao umrtvljeni kapital iz banaka koje i onako uveliko služe da bi naplaćivale naknade, i privukao sredstava dijaspore. Tako bi se postojeća niska stopa rasta od 2.5% podigla na 6%, minimalno prihvatljivu razinu.

Buiter, nekadašnji glavni ekonomist EBRD i profesor, kazao je novembra 2007. da BiH „čeka 20 teških godina“ i da je „stopa rasta od 6% nedovoljna da se uhvati priključak za tranzicijske zemlje“. Mislili su da je pesimist, a danas bi se mogli kazati da je bio optimist, jer je pred BiH i dalje 20 teških godina – čak i da ima stopu rasta od 6% opet ne bi postala zemlja visokog dohotka do 2050. Ako tješi, ni Kina, barem tako procjenjuje the Economist, neće do 2050. postati zemlja visokog dohotka. A gdje je Kina, a gdje BiH?

(TIP/Izvor: Buka/Razgovarala: Tatjana Čalić/Foto: Buka)