Zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini stimuliše duži ostanak u radnom odnosu, a shodno tome je dozvoljeno zadržavanje radnog odnosa i nakon odlaska u penziju.

Odlazak u penziju i pomjeranja starosnih granica nakon nekog vremena se iznova aktuelizira. S obzirom na pomjeranja životnog vijeka, boljih i savremenijih uslova rada, ali i sve većeg pritiska na penzione fondove i finansijskih učinaka, stiče se utisak da se radi do groba. Zakoni u Bosni i Hercegovini su i po ovom pitanju drugačiji, u zavisnosti od entiteta.

Postoje djelatnosti u kojim starosna granica ne igra bitnu ulogu. Iskustvo je, šta više, poželjno i potrebno. Pogotovo u vremenu deficita radne snage na tržištu rada. Ugostiteljstvo je jedno od tih privrednih sektora. Možda ne baš reprezentativan primjer s aspekta složenosti posla i teškog rada, koliko zbog sve težeg pronalaska radnika sa adekvatnim znanjem jezika, običaja i zahtjeva gostiju.

„Znatno sam premašio šezdesetu. Na naplatu dolaze i smrzavanja iz ratnog perioda. Nije to više isto, ni brzina, ni volja. Cijeli život sam u kafani i navikao sam na rad do kasnih sati ili rano ustajanje. Sada se i dobro zaradi, ali nije isto kao prije desetak godina. Sve u svoje vrijeme treba obaviti“, žali se konobar u sarajevskom kafe-restoranu.

Njegov odlazak u penziju bi zadao glavobolje vlasniku. Svjesni su toga i u Udruženju hotelijera i restoratera u BiH, jer je veliki broj ugostiteljskih radnika napustio ovo državu i našao svoje mjesto u zemljama Evrope. Ipak imaju i svoje pretpostavke.

„Kada ode u penziju, on će raditi po ugovoru o djelu ili će raditi na crno. Traži se puno ugostiteljskih radnika. U Kantonu Sarajevo je sada na birou rada 5-6 stotina ugostiteljskih radnika. Kako? Sigurno je tamo sebi obezbjedio zdravsteno osoguranje, a rad nacrno“, žalbom na žalbu odgovara Amir Hadžić, predsjednik pomenutog Udruženja.

Garantuje da se godine ne postavljaju kao uslov ni ograničavajući faktor. Navodi i bezbroj opcija po kojima je ostanak u svome gradu ili državi bolja opcija od inostranstva.

„Nama ne smetaju radnici u godinama. Žene su uglavnom sobarice, racepcioneri mogu biti svi i bez obzira na godine. Za posao konobara i barmena godine ne znače ništa. Pogotovo za glavnog konobara, koji ne mora raditi u sali, ali može nadgledati i voditi posao. Jedino je posao u kuhinji, na pripremi i održavanju zahtjevniji. Ja sam za to da svi ostvare svoja zagarantovana prava, da napune 40 godina staža i umirove se“, dodaje Hadžić.

Kakva pravila trenutno vrijede?

U entitetu u kojem on posluje se u penziju odlazi po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju iz februara 2018. godine. Zaobiđemo li prijevremene, invalidske, povlaštene ili beneficirane odlaske u penziju, po ovom Zakonu pravo na starosnu penziju ima osiguranik „kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, odnosno najmanje 20 godina penzijskog staža ili kada navrši 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života“.

Moguće je i ranije ostvariti ovo pravo, koje se u tom slučaju kategoriše kao „izuzetna prijevremena starosna penzija za muškarce i za žene“. Pa su tako muškarci u periodu od donošenja zakona 2018. godine do 2026. godine (bili) u mogućnosti ostvariti ovo pravo ako imaju kombinaciju određenog broja godina i staža osiguranja. Za 2025. godinu je tako moguće ući u pravo ako osiguranik ima navršenih 64 godine života i 39 godina staža osiguranja. U 2026. će muškarcu trebati da ima 64 godine i šest mjeseci života i 39 godina i šest mjeseci staža osiguranja.

Isti trend će se primjenjivati i za žene, s tim da je period povećanja starosne granice protegnut sve do 2036. godine, kada će se one izjednačiti sa muškarcima po godinama života i staža osiguranja za odlazak u penziju. Pa će tako 2025. godine ženama biti potrebno 59 godina života i 34 godina staža osiguranja kako bi ostvarile izuzetno prijevremenu starosnu penziju. Svake naredne godine će im biti potrebno dodatnih šest mjeseci, i života i staža osiguranja, a sve do 2036. godine kada će i ženama biti potrebno 64 godine i šest mjeseci života i 39 godina i šest mjeseci staža osiguranja za odlazak u prijevremenu penziju.

Zakon je očito destimulisao raniji odlazak u penziju, te stimulisao kasniji odlazak. Vidi se to iz Članova  145. i 146. Zakona, gdje se za svaki mjesec ranijeg odlaska iznos ostvarene penzije smanjuje za 0,333333 posto, dok se za svaki mjesec kasnijeg odlaska iznos penzije uvećava za 0,16666 posto. Ovdje treba napomenuti da su u prvoj polovini 2024. godine donesene Izmjene i dopune Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, koje omogućavaju penzionerima nastavak radnih aktivnosti uz zadržavanje penzije. To se pravdalo „nastavkom rada na unapređenju prava penzionera i osiguravanju pravednog i transparentnog penzijskog sistema“.

Različite prakse u dva entiteta

U entitetu Republika Srpska je Zakon predvidio da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. Kada su u pitanju žene-osiguranici, one imaju pravo na starosnu penziju kada navrše 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.

Ovaj Zakon je na snazi još iz decembra 2011. godine. Tretirao je izuzetnost za osiguranike sa 40 godina staža, a da nisu ispunili 65 godina života, za žene sa najmanje 15 godina staža, te za žene sa 35 godina staža, a koje su se rangirale od kalendarske 2012. godine do kraja godine na izmaku (2024.) Dakle, nešto će se morati raditi po ovome Zakonu. Vidjet ćemo u kojem pravcu – da li približavanju normi iz drugog entiteta, kao i zemalja iz okruženja i Evropske unije? Pogotovo jer se zna da u RS-u ima još manje adekvatne radne snage na tržištu rada.

Polovinom 2024. godine je u Federaciji BiH bilo 447.389 korisnika penzije uz omjer zaposlenih 1,22 radnika na jednog penzionera. U isto vrijeme je u Republici Srpskoj bilo 284.772 korisnika penzije, što je omjer od 1,02 radnika po penzioneru. Podaci Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija (UNFPA) pretpostavljaju da će do 2031. godine u Bosni i Hercegovini broj penzionera biti veći za 96.167.

Od uvijek je poznato kako bi funkcionalnost penzionog sistema bila održiva, potreban je omjer od tri radnika na jednog penzionera. U tom slučaju bi se penzije mogle neometano isplaćivati iz doprinosa zaposlenika. U Bosni i Hercegovini je odavno to nemoguće bez pomoći iz budžeta. Trendovi i prognoze idu u smjeru dodatnog pomjeranja starosnih granica, kako je to već praksa u zemljama Zapada.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Alen Jazić/Foto: Ilustracija/Fena)