Siguran sam u to da nije malo onih kojima je teško zamisliti da jedan predsjednik entitetskog parlamenta, čelnik stranke, poslanik državne i skupštine entiteta ili kantonalni ministar odluči da se baš toliko žrtvuje za svoju stranku, za narod ili za opštu stvar, pa odluči da bude nosilac stranačke liste za izbor u opštinsko ili gradsko vijeće i skupštinu opštine ili grada. Koliko god to bilo teško zamisliti, zadesilo nas je: po podacima Istinomjera, čak 90 takvih likova, mahom poslanika – od kantona do Parlamenta Bosne i Hercegovine – isprsilo se na čelu lista svojih stranaka. Motiv je jasan: hoće se privući glasač, i to tako da mu se sugeriše da, čim je ime takvog formata nosilac liste, to je adut (mamac) koji mora donijeti glas.

Koliko god jasan, ovaj motiv se mora nazvati i simptomatičnim, dakle sumnjivim. Iako je ovog puta dosad najmasovnija novina u arsenalu alata, koji se koriste u kampanji za izbore, već na prvi pogled bode oči ono što se kolokvijalno zove navlakušom: želja da se autoritetom privuče glas ne može sakriti pozadinu – da se nosilac liste u toj namjenskoj pozi nema namjeru odreći trenutne sinekure, pozicije i benefita, jer mu ni nakraj pameti ne pada da s konja sjaše na magarca. I onda kada se to ne kaže, a ne kaže se naglas, nema sumnje u to da se radi o maniru varalica i o cilju koji se hoće postići prevarom.

Brza reakcija na ovo objašnjenje onih koji su akteri navlakuše poteže podatak o tome da Izborni zakon BiH nije onome ko je već na nekoj izbornoj ili imenovanoj funkciji zabranio kandidovanje i poziciju na listi za nove izbore. Pojednostavljeno, pošto je sve po zakonu, taj i takav nosilac liste se ne smatra krivim za postojanje zakonskih rupa, koje su zanemarene onda kada je OHR nametao izmjene Zakona. U prevodu, zašto se to ne bi koristilo kao sredstvo u borbi za povjerenje građana?

Na ovom mjestu, čak i u samo usputnom razmišljanju o ovoj temi, štrči pitanje morala. Iako znamo da on nije stalni stanar naše političke scene, a ni većine stranaka u ovoj zemlji, ipak je teško svariti običaj da se to u tolikoj mjeri koristi i za probitak u borbi za dobijanje glasova. Što je još jasnije ako se ima u vidu da se među biračima (što je eufemizam za glasače) – dovoljno zamorenim i iscijeđenim, a i ne naročito motivisanim za izlazak na izbore – mogu naći i oni koji glavu koriste za razmišljanje, iz koga proističe pitanje: ako nas takvi (likovi i stranke) varaju i podmeću nam uoči izbora i ako su, našavši se na ovim listama, pogazili ono što su nam obećavali, kada smo ih prošli put izabrali, šta tek od njih očekivati, ako sada dođu na vlast, u iduće četiri godine?

Sumnjam u to da ovo i slična pitanja korisnim i preporučljivim smatraju oni koji su, uoči ovih izbora, odlučili da malo prodube i “oplemene” mustru iz izbora 2022. godine, kada su neki gradonačelnici i načelnici bili na stranačkim listama, dobili glasove, izabrani na druge funkcije i napustili dotadašnje pozicije. Za tom mustrom je na ovim izborima poseglo po sedam kandidata na listama SNSD-a, SDP-a, Naše stranke i HDZ-a 1990, po šest likova iz PDP-a i DF-a, po pet imena iz NiP-a i DEMOS-a, te po tri iz SDA, Ujedinjene Srpske i HDZ-a BiH. Zar se uopšte može ozbiljno misliti, a kamoli govoriti o tome da će, u drčnoj pozi vrlih nosilaca liste svojih stranaka, predsjednik Narodne skupštine RS-a i Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić, poslanik u toj Skupštini i čelnik stranke Za pravdu i red Nebojša Vukanović, poslanik u Parlamentu BiH i predsjednik PDP-a Branislav Borenović ili njegov parlamentarni kolega Ilija Cvitanović iz HDZ-a 1990 – napustiti sadašnje i “žrtvovati” se u odborničkom ili vijećničkom ruhu?

Odgovor na ovo pitanje možda ne znaju ptice na grani, ali ga znaju svi koji prate ovogodišnju predizbornu sliku. Još bolje to znaju oni kojima je Istinomjer predočio da je najviše nosilaca navlakuše među poslanicima Narodne skupštine RS-a – od 83 njih, 32 su na listama, plus osam onih koji su se začešljali za načelničke i gradonačelničke fotelje. Među poslanicima Parlamenta BiH broj takvih je neuporedivo skromniji – sedam ih je. Krunski argument za to da se prozirnom, amoralnom i diskutabilnom nazove ova obilno patentirana podvala, leži u najvažnijem argumentu – u parama koje poslanici na svim nivoima pohlepno uzimaju i kojih se ni po koju cijenu ne bi odrekli: 2023. godine je uzimanje poslanika Parlamenta BiH bilo između 6.400 i 7.700 svakog mjeseca, u Parlamentu Federacije BiH to je 3.315 plus paušal, plate u Narodnoj skupštini RS-a su 3.075, u Skupštini Kantona Sarajevo najniža je 2.574, dok su u opštinskim vijećima i skupštinama opština paušali između tri i pet puta manji.

Kad ovo znamo, nije teško dokučiti pravo lice i naličje ovogodišnje kampanje, njena obilježja, iščašenja, kršenje propisa i, u jednu riječ sažeto, prevare, bez kojih ni ovog puta nećemo proći. A čemu poseban, nikako slučajan, a još manje beznačajan doprinos daju oni koji zakonske rupe koriste za lov u mutnom. I za to da indirektno priznaju to da, računajući na našu lakovjernost, neobaviještenost i neznanje, žele ujagmiti ono za šta znaju da bi na drugačiji način teško postigli.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić)