Da li je Sarajlija Haim Kamhi mogao i zamisliti da će njegova prepiska sa bratom Rafaelom 1915. godine, a obojica su bili pripadnici Prve bošnjačke regimente,104 godine kasnije postati predmet naučnog istraživanja dvoje mladih ljudi iz tuzlanskog kraja, Anisu Hasanhodžić i Rifeta Rustemovića, a njegovu praunuku dovesti prvi put u njegov rodni grad, u Sarajevo i njen život povezati sa životom mladog bh. slikara Davora Ilinčića.

Prije oko dva mjeseca posjetila sam Istanbul. Jedne noći, po povratku u hotel, na messinger mi se javi osoba koja se predstavila kao Deborah (Gaon) Richardson. U njenoj poruci je stajao i isječak teksta objavljenog u Oslobođenju marta 2015. godine pod naslovom: „Zanko Gaon nije dočekao vijest iz Sarajeva, njegov sin Michael jeste“. Da li sam ja autorica ovog teksta, pitala je nepoznata žena, piše Edina Kamenica za Interview.ba.

Sve je krenulo od izložbe

Nisam mogla skriti uzbuđenje. Istog trena vratila sam se devet godina unazad, u dan kada je dvoje mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, a koji žive u Beču, dr. Anisa Hasanhodžić i historičar, doktorant Rifet Rustemović u Sarajevu imali izložbu „Tragovima naših komšija: Jevreji u BiH i holokaust“. Projekat je bio uvršten među najbolje u Evropi tih godina, a obogatio je i obrazovni sistem BiH. Naime, na Filozofskom fakultetu u Tuzli, prvi put u BiH, zaslugom tog projekta, uveden je izborni predmet o životu Jevreja u BiH.

Dr. Hasanhodžić je na sarajevskoj izložbi, koju je otvorio tadašnji visoki predstavnik za BiH dr. Valentin Inzko i koja je imala reprizu i u Beču, posjetiocima objasnila da je afirmiranje jevrejske historije u BiH i njeno spašavanje od zaborava, kao i očuvanje sjećanja na instituciju bosanskog komšiluka ono što njih dvoje vodi istraživačkim stazama. Nekoliko dana kasnije oni su promovirali i svoju knjigu, istog naziva kao i projekat, a kojom su obuhvatili dio života bh. Jevreja u 15 gradova naše države. U odjeljku posvećenom Sarajevu opisan je život porodice Kamhi, jedne od najstarijih sarajevskih sefardskih porodica, (žive još i u Grčkoj, Turskoj i Makedoniji).

Smotuljak iz dimnjaka

Ta je knjiga u neku ruku izmijenila tok istraživanja, kada je njihov prijatelj Davor Ilinčić, adaptirajući stan u Sutjesci br. 2, u dimnjaku pronašao smotuljak u somotnom, nagorjelom platnu. U njemu su bile četiri fotografije, jedna razglednica i rukom pisana molitva, potpisana sa R.P.

Otkriće iz dimnjaka pokrenulo lavinu čudesne priče

Anisa i Rifet su za nešto malo više od godinu dana uspjeli pronaći potomke Rafaela i Haima Kamhija, čija imena su se nalazila na dopisnici.

Riječ je o djeci Samuela (Jahiela) Kamhija, rođenog 1850. godine u Sarajevu, i njegove vršnjakinje Palombe Kohen, koji su živjeli u ulici Hadži-Sulejmanova br. 5, u prostranoj kući na sprat i koji su imali šest sinova i tri kćeri: Haima (r.1875.), Rafaela (r.1871.), Levija (r.1855.), Jahiela (r.1887.), Judu (r.1888.), Josefa (r.1894.), te Hanu (r. 1872), Blanku (r.1880) i Simhu (r. 1892).

Haim i Rafael

Samuel je umro kada je najmlađi Josef napunio šest godina, tako da se o brojnoj djeci brinula majka Palomba, koja je iza supruga živjela još punih 35 godina. U knjizi, izašloj na bosanskom i na engleskom jeziku, autori detaljno pišu o svakom od te djece. Ali, njihova je pažnja usmjerena na Rafaela i Haima. Haim se 1903. godine oženio Renom Kabiljo. Imali su dvije kćerke: Palombu-Paulu i Klaru.

Opet, u braku sa Esterom Kajon, a poslije njene smrti sa Hanom Romano, Haimov brat Rafael je stekao djecu: Palombu, Merjam, Ester, Samuel, Oru, Rahelu, Samuel Hajma, Arona, Judu, Jahiela i Simhu.

Rafael je radio kao podvornik u Jevrejskoj opštini, a 1915. godine, u I svjetskom ratu bio je, zajedno sa Haimom, mobiliziran u i bh. pješadijsku regimentu. Kako su njih dvojica bili jako bliski, i u ratu su se javljali jedan drugome. Trag njihove prepiske je i dopisnica pronađena u Ilinčićevom dimnjaku, a koju je poslao mlađi brat Haim Rafaelu iz „Pilišverešvara“, kod Budimpešte, 24. oktobra 1915. godine.

Šta je pronađeno u Bečkom državnom arhivu?

Istraživačka staza Anise i Rifeta kao da je stvorena za uzbudljivi, fascinantni film. Evo odakle je počela.

– Prvo smo se obratili Državnom bečkom arhivu, s molbom da utvrde imaju li neki podatak o ovoj braći. Znali smo, dakle, samo njihova imena i broj jedinice. Gospođa iz Arhiva je zavrtjela glavom, te pokazala na kilometarski niz kutija koje bi trebalo pregledati. Rekla je, to je isto kao da tražite iglu u plastu sijena. Zamolili smo je da nam ipak donese kutije, a mi ćemo tražiiti. I uspjeli smo, pronašli smo Rafaelov zdravstveni karton iz vojne, poljske ratne bolnice. Gospođa Renate Domnanich nije mogla vjerovati da smo uspjeli, bila je sretna zbog nas. Pronašavši time i njegovu godinu rođenja, otvorila nam se mogućnost da eventualno pronađemo baš tog Rafaela Kamhija, koji je imao brata Haima i snahu Renu, a s obzirom na to da su u Sarajevu postojale tri porodice Kamhi, koje nisu bile u srodstvu – priča dr. Hasanhodžić.

Vjenčanje Klarice i Salamona

Nakon Beča, naučnici, inače, saradnici bečkog Instituta za studij kulture i historije teatra, dolaze u Sarajevo, u Jevrejsku opštinu, gdje upoznaju Danila Nikolića. On je sve do danas njihova lijeva i desna ruka, i više od toga, njihov prijatelj. Desilo se savršeno, strasno podudaranje energija, samo s jednim ciljem: ne dozvoliti brdu zaborava da se sruči na sve živote. U matičnoj knjizi Jevreja, u knjizi umrlih, u knjizi stradalih od holokausta, mladi istraživači su pronašli nastavak priče o Kamhijevima.

Renina i Haimova kćerka Palomba-Paula udala se 29. marta 1926. godine u Zenici u porodicu Levi, a kćerka Klara se udala za Salamona Gaona, rođenog 1909. godine u Sarajevu. Živjeli su u Hadži Omerovoj br. 7.

Vjenčanje Salamona i Klare Kamhi je obavljeno u nedjelju, devetog dana juna 1935. godine u Jevrejsko-sefardskom hramu (danas BKC), u tadašnjoj ulici Kralja Petra (danas Branilaca Sarajeva), u tri sata popodne. Kako Salamonovi roditelji nisu bili živi, o vjenčanju se brinula njegova sestra Rena sa mužem Ašerom Fincijem. Istraživaći su pregledom ondašnje beogradske štampe pronašli pozivnicu na vjenčanje „Klarice sa Salamonom (Bracom)“. Kao brzojavna adresa navedena je Hadži-Sulejmanova br.5.

Salamon je bio poznati krojač muških odijela, a njegova manufaktura, u kojoj je radilo deset kalfi i tri šegrta, nalazila se na trgu Fra Grge Martića 2, u blizini Katedrale.

Bračni par Gaon dobio je 20. februara 1938. godine sina Jakoba-Zanku.

Mračni oblaci nad Evropom

Međutim, Evropom uskoro počinju odjekivati ratni, fašistički pokliči, pa se i nad mirni, lijepi život sarajevskih sefarda nadvijaju mračni oblaci. Nova, ustaška vlast uvodi svoje zakone, te i Rena Kamhi, čiji suprug Haim umire 1941. godine, biva prisiljena napustiti kuću. No, kako je Jevrejima povremeno još bilo omogućavano da koriste određene prihode od najamnine, tako su i Reni 15. jula 1941. godine odobrena određena sredstva na to ime. Ustaške vlasti stanove u Reninoj kući iznajmljivali su krojaču Asimu Begiću, krojaču Rezaku Hatiboviću, te šoferu Salki Ondobaku.

Gaonovi idu u Ameriku

Klara i Salamon Gaon su odlučili, koristeći lažne propusnice, prerušeni u muslimansku odjeću, napustiti Sarajevo. Vozom stižu do Mostara, gdje su Jevreji koliko-toliko bili sigurniji. Potom odlaze morskim putem, bivajući prethodno internirani na jadranskim ostrvima Lopudu i Rabu, u Italiju, odakle krajem 1944. godine brodom kreću u SAD, u kamp za prihvat evropskih izbjeglica Fort Ontario („Safe Haven“).

U pomenutom kampu 25. juna 1945. godine, od leukemije umire Klarin suprug Salamon, tako da je Klara sama podizala njihovog sina Zanku, koji je na Univerzitetu Columbia stekao dva magisterija, a u penziju otišao 2000. godine kao direktor Ureda za socijalni rad grada New Yorka.

O majci Klari, koja se nikada više nije udala, Zanko je brinuo do njene smrti 1994. godine. Klara je ukopana u memorijalnom groblju Mount Moriah Cemetery u New Jerseyu, na kojem se svakog septembra održava komemoracija preminulim članovima te zajednice, pri čemu se čitaju njihova imena.

Sakupljajući jednu po jednu informaciju Anisa i Rifet su polako slagali mozaik života jedne porodice, čiji je prvi trag bila ona dopisnica iz dimnjaka. Uskoro ih njihov dobri duh Danilo Nikolić spaja sa svojim vjenčanim kumom Jakicom Fincijem, sinom Rene i Ašera Fincija, one Rene, koja je kao najstarija sestra Salamona Gaona pozivala na njegovo i Klarino vjenčanje. Vrlo brzo kontaktiraju i Zankinog sina Michaela (r. 1979.), koji živi u New Yorku, i od kojeg saznaju da je njegov otac umro nemalo prije, januara 2014. godine, od posljedica loma kuka. Michael im je poslao mnoge fotografije, a sa svakom od njih širila se priča o Kamhijevim: na jednima prizori sa njihovog ljetovanja u Makarskoj, na drugima sa banjanja iz Rogaške Slatine. Vide se Klara i Salamon sa društvom u Napretkovom Podrumu, njihov sinčić Zanko na sarajevskim ulicama, pa Klara sa rodicama Lenom Kabiljo i Hanikom Albahari…

Na jednoj fotografiji Klara je sa sinom Zankom i njegovom kćerkom Deborah (1976). To je ona Deborah koja me je pronašla putem messingera i najavila dolazak u Sarajevo.

Nestvarna scena u Bašaršiji

Nepuna dva mjeseca kasnije, na baščaršijskom trgu gotovo nestvarna scena: Zankova kćerka mi ide u susret, i širi ruke. Bilo je tako prirodno da poletimo jedna drugoj u zagrljaj, da se čvrstim stiskom ruke pozdravim sa njenim suprugom Alecom i njenom djecom Hannom i Lucasom.

Odmah smo krenuli u šetnju sarajevskim mahalama do Hadži Sulejmanove br. 5., do kuće u kojoj je živio njen otac. Stajali smo ispred vrata, koja nije imao ko da otvori. Kuća Kamhijevih i Gaonovih, danas u vlasništvu države, već tri, četiri godine je napuštena. Njen jedan dio prijeti da se sruši, ali, kada nam je ljubazna komšinica Vasvija Dedović otključala kapiju sa donje strane te kuće, vidjeli smo je u cjelini. Ni tolike protekle godine joj nisu mogle umanjiti ljepotu. Deborah je dugo, mirno gledala u njene žute zidove. Upijala je svaki detalj. Gledala je u izlizanu kaldrmu ispred kuće, kojom je nekad koračala noga njenog oca.

Poslije mi je rekla da je, kući, u SAD, razmišljajući o trenutku u kojem će vidjeti tu kuću, mislila da će zaplakati. Nije.

– Sve mi se ovo još čini potpuno nadrealnim, i to što sam u Sarajevu, i što stojim u blizini kuće u kojoj je moj otac dobio toliko ljubavi – rekla je Deborah.

A dobio ju je od tetke Paule, od none Haima i none Rene, kao i od pranone Klare Merkade Kabiljo, koja je pošto je njen sin Eliša odselio u Zagreb, živjela kod kćerke i zeta.

Anisa i Rifet su došli i do pisma u kojem se Merkada obraća tadašnjem upravitelju Jevrejske opštine, i traži da joj pripadne dio prihoda od najamnine sinovljeve kuće u Bolničkoj ulici. Upravitelj Bujas prihvata njen zahtjev i 1. septembra 1941. godine određuje da joj se treba dati 1.000 dinara, ali Merkada umire od srčane kapi krajem mjeseca. Ne zna se da li je primila novac.

Zanko se nikada više nije vratio u svoj rodni kraj. Njegova majka Klara je jednom bila u Sarajevu.

Sefardske romanse i sevdalinke

Deborah u to vrijeme nije još bila ni rođena. Ona samo pamti da je njena nona Klara imala bosanski ćilim, da joj je poklonila lutku u narodnoj nošnji iz staroga kraja, da je pila isključivo „tursku kafu“, da ju je naučila kazati „Kako si?“. Od none je, vjeruje, na poklon dobila i knjigu „Zlatin dnevnik“, koju je napisala sarajevska djevojčica Zlata Filipović za vrijeme opsade Sarajeva.

– Danas mi je žao što nisam više pitala nonu o njenom ranijem životu – kaže Deborah.

Napominje da njen otac nikada ništa nije pričao o djetinjstvu, niti o porodici, ali je pratio sve šta se dešava na prostoru bivše Jugoslavije. Bio je škrt na riječima, često se osamljivao u sobi, čije su roletne gotovo uvijek bile spuštene. Najviše su ga zanimale knjige. Imao je ogromnu biblioteku.

Sjeća se i toga da su njeni, kao i ona danas, slušali Flory Jagodu, čuvenu bosansko-američku interpretatorku sefardskih romansi i sevdalinki, koja je svaki svoj koncert počinjala pričom o rodnom Sarajevu, o Bosni, o životu kod none Berte Altarac u Vlasenici, a završavala porukom da se, uprkos svemu, moraju graditi mostovi među ljudima. Sa njenim glasom, sada tek Deborah shvata, u duše je ulazio i miris sarajevskih mahala i miris Ocho Kandelikas (Osam svijeća), zvukovi koraka po kaldrmi i šum vode sa šadrvana.

Upoznavanje rodnog grada

U Sarajevo su, samo da bi se sreli sa Deborah, došli i Anisa Hasanhodžić i njen suprug Rifet Rustemović. Sa tim mladim ljudima, koji su, inače, o njenoj porodici napisali i poglavlje u svojoj knjizi o bosanskohercegovačkim Jevrejima, kao i članak pod nazivom „Three of President Roosevelt’s 982 Guests at the Fort Ontario Emergency Refugee Shelter: The Gaon Family from Sarajevo“ (objavljen u zborniku radova „Being a Refugee: A European Narrative“, Beč 2018), i znali o toj porodici više od nje, i Deborah je krenula u upoznavanje rodnog grada svoga oca i svoje none Klare…

Kako opisati njen susret sa Aškenaskom sinagogom, prvim vjerskim objektom u Sarajevu izgrađenim u pseudomaurskom stilu, za koju se tvrdi da ju je Karl Paržik projektovao po uzoru na hram u Budimpešti? Dok joj je Danilo Nikolić pokazivao kopiju Hagade objašnjavajući kako je sinagoga u 2. svjetskom ratu bila pretvorena u konjušnicu i kako je izgledala prije pregrađivanja 1965. godine, dok je otvarao ormar u kojem se čuva Tora obavijena svilenim platnom, Deborah ga je slušala bez riječi. No, prava magija se ipak najviše odvijala u Danilovom sobičku, dok je on na sto stavljao razne stare knjige, i, uz Anisinu pomoć, tražio podatke o Kamhijevim. Sa informacijom o tome gdje se na Jevrejskom groblju nalazi grob njenog pradjeda Haima, bivšeg trgovca, koji je umro od šećerne bolesti uskoro smo se našli u Kovačićima.

Savršeni sklad na nadgrobnim pločama

Grobljansku tišinu ne remeti ni naš razgovor, ni lavež pasa, koji skrivaju svoje kučiće. Dvojica su se šćućurila uz spomenik Moše Rafaela Attiasa, Zeki-efendije Rafaelovića, na kome su natpisi na turskom, hebrejskom i na bosanskom jeziku, a što je u savršenom skladu sa životom ovog čovjeka, koji nije pristajao ni na kakve podjele, niti na isključivosti. Kojeg je Sarajevo voljelo, a i koji je volio Sarajevo.

Okolo nas kameni biljezi davnih života. Na nekim od njih stoji kamenčić. Anisa objašnjava da je to znak da je neko bio u posjeti umrlom, da kamenčić simbolizira da je duša pokojnika postojana, neuništiva, poput kamena, kao i da je sjećanje na preminulog jednako jako. Deborah ponavlja da još nikako u glavi ne može složiti sve ono što joj se dešava, da svoje tijelo pokušava povezati sa svojim emocijama, dovesti ih u sklad, i time zatvoriti proces pronalaženja svojih korijena, i same sebe.

Anisa drži u ruci šemu groblja i zastaje pored jednog nadgrobnog spomenika, čisti sa njega travu. Polomljen je dijelom, ime su izbrisale sarajevske kiše i snjegovi. Zapisuje imena onih koji leže sa obje njegove strane, i kasnije od Nikolića dobiva potvrdu da je to grob Deborinog pranone Haima…

Davorova želja

Ostalo je još samo otići u Sutjesku br. 2, tamo gdje je Davor Ilinčić otkrio smotuljak sa fotosima i dopisnicom. Davor je, nažalost, preminuo 2021. godine, nakon iznenadne teške bolesti. No, njegova majka Zlata je obećala da će, prvi put od gubitka voljenog jedinca, smoći snage da među njegovim stvarima u porodičnoj kući u Kladnju pokuša pronaći ono što je ispalo iz dimnjaka.

Brzo smo prošli tih osamdeset kilometara koliko dijeli Sarajevo od Kladnja. Na ulaznim vratima nas dočekuju Zlata i dvije smrtovnice, sinovljeva i muža Zdravke, koji je umro prije dva mjeseca. Nije mogao prežaliti sina.

– Kao da mi neko šapnu, pogledah na mjesto gdje su stajala pisma koja sam pisala suprugu iz Lugana, dok sam s djecom bila u ratnom izbjeglištvu. To je bio moj razgovor sa njim, i na svako od tih pisama ponešto bih nacrtala. Nijedno nisam poslala u Kladanj, nije bilo moguće, ali sam ih donijela sa sobom, i nikad ih nisam više pročitala. Davor je obećao da će mi ih prekucati, ali, eto, ne stiže. Među tim pismima sam našla i ovo što je vaše – govori Zlata.

I pruža Deborah fotografije, dopisnicu, tekst molitve pisan rukom, te objašnjava:

– Kada je majstor istresao čađ iz dimnjaka, i kad je to nešto ispalo, majstor je htio bacati, a Davor je povikao, ne, ne, pogledajmo šta je to… Koliko puta mi je samo poslije rekao da bi volio da to vrati onome kome i pripada. Sretna sam što se to danas dešava, jer ispunjavam želju moga sina – rekla je Zlata, koja se silno borila sa sobom da ne pusti suzu.

Ali suze uvijek pronađu put, pa i kad se ne vide. Kako tek ne bi kod ove bivše rukometašice, bh. reprezentativke, ekonomistice, majke Doris-Done, djevojke sa posebnim potrebama, stopostotnog invalida.

Ko je na fotografijama?

Pred nama, na fotosima, bljesnuše prizori sa svadbe. Mladenci sa vjenčanim kumovima. Mladenci u drugoj odjeći. Na jednoj fotografiji su samo njihovi kumovi. Na poleđini slike vjenčanog para piše: Sidi Papo, Josef i Lela, Skoplje 1928. godina.

Da li je to Josef, najmlađi brat Deborinog pranone Haima, za kojeg su Hasanhodžić i Rustemović već otkrili da je živio u Skoplju i da je stradao u holokaustu?

Deborah je zašutjela. Šta li se sada, dok gleda te materijalne tragove života predaka, zbiva u njenoj duši?

Svuda po zidovima kuće Ilinčića su slike Davora, diplomiranog grafičkog dizajnera, koji je radio u Producentskoj kući FIST, a čiji talenat za slikarstvo su prepoznali i Švajcarci. Po svaku cijenu su htjeli tadašnjeg malog dječaka zadržati u Luganu. Samo zbog njega su namjeravali otvoriti smjer za slikarstvo, obećali mu stipendiju…

– Ali mi smo se vratili u Bosnu, a Davor je u Sarajevu četiri godine polagao prijemni za Likovnu akademiju. Kada je napokon primljen, profesor Tikveša je rekao da su Davorovi radovi bolji od njegovih u tom dobu – kazuje Zlata.

Dopisnice i slike čuvaju uspomene

Kasnije, dok smo na mjesnom kladanjskom mezarju „Tabine njive“ stajali pored Davorovog mezara, posmatrala sam Deborah. Dugo je gledala sliku lijepog mladića, koji je time što nije bacio tuđe stare fotografije u velikoj mjeri promijenio i njen život. Kada se vrati u New York, sigurna sam da će često misliti i na njega, ali i na Anisu i Rifeta koji su joj u ovom ravnodušnom, surovom svijetu tako nesebično pomogli da otkrije svoje korijene.

Sigurna sam i u to da njihov istraživački nerv neće mirovati sve dok ne saznaju kako su se dopisnica Deborinog pranone Haima, i slike njegovog brata Josefa iz Skoplja našle u tom sarajevskom stanu i kako su uspjele u dimnjaku preživjeti sve protekle decenije!

(TIP/Izvor: Interview.ba/Autorica: Edina Kamenica)