Batine, slomljena rebra i izbijeni zubi. Maltretiranje i zlostavljanje tokom trudnoće. Podstanarska svakodnevnica pod kamerama. Tako je izgledalo deset godina Sanelinog života sa partnerom sa kojim je dobila dvoje djece. I trpjela udarce tokom trudnoće.

“Jednostavno bila sam tih deset godina slijepa”, kaže Sanela sa kauča jedne od sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini u koju se sklonila nakon posljednjeg vala partnerskog nasilja.

U nju je, nakon 13 godina psihičkog maltretiranja, četvero djece i nekoliko pokušaja odlazaka, od nasilnog supruga pobjegla i Elma.

“Pomiriš se radi djece, bit će bolje, trpila sam,” priča nam Elma koja danas čeka razvod braka.

Obje žene danas žive u jednoj od sigurnih kuća u Federaciji Bosne i Hercegovine, entitetu koji nije uskladio svoje zakone sa Istanbulskom konvencijom protiv nasilja nad ženama, direktivom koja ima za cilj nultu toleranciju nasilja. Koliko je nasilje rasprostranjeno u BiH govore podaci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća prema kojima je samo između 2021. i 2022. ubijeno 19 žena.

Podaci OSCE-a kažu da je skoro polovina žena u BiH iskusilo neki oblik nasilja od svoje petnaeste godine.

Sanela i Elma dio su te statistike. Samo što ovo nisu njihova imena. Promijenjena su da bi se zaštitila njihova sigurnost i privatnost, a njihovi identiteti poznati su redakciji Radija Slobodna Evropa. One su dvije žene koje pokušavaju uz sistemsku pomoć da ponovo sastave svoje živote.

Pješke iz bolnice nakon poroda

Kada je odlučila da započne život sa svojim partnerom Sanela nije ni sanjala da će je pred sam kraj veze natjerati da se iz bolnice, sa šavovima nakon poroda, kući vrati pješke.

“Jer sam ušla u brak, gdje sam mislila da ću imati finu porodicu, da ću fino da živim. Čitavo vrijeme sam bila za njega kurva, drolja, a zbog njega sam sve ostavila, nisam pričala sa svojim roditeljima, sa svojom sestrom, nisam imala prijatelja, nisam imala nikoga”, priča Sanela, koja s djecom sada boravi u sigurnoj kući.

Osim nje tu je smješteno još petnaest žena sa djecom. Osim ove u Bosni i Hercegovini ima još sedam sličnih smještaja za 200 žena i djece žrtava nasilja. Koliko je njih doživjelo sudbinu sličnu Sanelinoj teško je znati.

Prvi put kad ju je patner istukao Sanela je bila trudna.

“Drugi put, trebali su moji roditelji da dođu. On je otišao, ja sam ostala u kući. Još sam bila trudna sa svojim prvim djetetom. Radila sam po kući, legla sam spavati i kad se vratio, ja sam ustala. Da bi on rekao, šta si radila? Radila sam kuću, spremala ručak, šta će raditi ženske osobe, rade po kući. Pa kaže, što si podbuhla tako? Zašto me to pitaš, spavala sam. Normalno da ću podbuhniti, niđe veze. Nisi, kaže ti to radila. Kaže, ko je kod tebe ovdje bio? Da bi tad uzeo moju glavu i od koljena me, svoje koljeno. Oko mi je odmah iskočilo. A za dva, tri dana trebali su moji roditelji da dođu. Nikom nisam govorila ništa, neću da sekiram svoje roditelje, možda će se promijeniti, bit će drugačije. Kad su došli moji roditelji, kad su me vidjeli, zgrozili su se”, rekla nam je Sanela.

Batine su bile česte kaže Sanela, a njen partner bi uvijek “našao neki razlog”. Bili su bez novca, bez krova nad glavom i bez posla. On nije želio raditi, tako da je Sanela nalazila poslove. Obično uz strah šta će je dočekati kada dođe kući i kakva će njegova reakcija biti ako bi malo zakasnila.

“Znala sam šta me čeka, imala sam taj strah, kad dođem kako ću mu reći zašto sam produžila, zašto sam ostala”, sjeća se Sanela.

Nasilje nije prestajalo. Ni tokom prve, a ni druge trudnoće. Bol je, kaže nam, bila veća jer je njeno starije dijete sve to gledalo. Kako je rastao nasilje je uticalo i na njegovo ponašanje, što je Sanelu sve češće brinulo.

Nasilje rađa nasilje, objašnjava psihoterapeutkinja Vahida Djedović. Ako dijete gleda nasilje, dodaje, “vjerovatno je da će i ono postati nasilnik ili žrtva.”

“Imamo taj trokut – progonilac, žrtva i spasilac. Važno je da znamo da bilo kako preuzme bar jednu od tih uloga, bilo da je to onaj progonilac, taj nasilnik ili žrtva ili čak onaj koji spašava svu tu situaciju, da će vremenom, kada za to dođe vrijeme, ući i u ostale dvije uloge. Naravno, to nije pravilo, ali u većini slučajeva se dešava da će djeca izabrati jednu od te dvije uloge, a poslije će obrnuti samo”.

‘Ovisnički odnos’

U deset godina veze strah je bio sastavni dio Sanelinog života. Uz njega se budila, oblačila, odlazila na posao i vraćala se.

“Kad odem u WC, kad izađem, imala sam nekih strah. Šta će mi reći, ako sam otišla u WC, a kamoli kad se našminkam ili da nešto. Šta god da uradim mislila sam da ću dobiti kaznu,” kaže Sanela.

Nekoliko puta je policiji prijavili nasilje u porodici, odlazila od svog partnera, ali svaki put mu se vraćala.

U Bosni i Hercegovini nema podataka koliko se žena vrati ponovo nasilnim vezama i odnosima, ali poređenja radi skoro osam od deset žena koje su preživjele nasilje u Americi, suočile su se i ranije sa nasiljem od istog napadača.

I u svom izvještaju o krivičnim procesima u slučaju rodnog nasilja iz zeničkog Centra za ženska prava kažu da se porodično nasilje ne dešava uvijek u kontinuitetu, već da postoje faze takozvanog kajanja kada se nasilnik izvinjava ubjeđujući žrtvu da se nasilje više neće ponoviti, kako je shvatio svoju grešku i da nema razloga da ga žrtva napusti i da će u budućnosti sve biti bolje. Nakon toga slijedi kratki period medenog mjeseca. I onda nasilje opet počinje.

Iz tog začaranog kruga jako je teško izaći slaže se i psihoterapeutkinja Djedović.

“To je taj jedan patološki, ovisnički odnos iz kojeg je jako teško izaći. Kako oni to rade vrlo manipulativno i rade na kašičicu, kap po kap, destabiliziraju toliko žrtvu, do te mjere da ta sama žrtva, dakle, počinje da razmišlja da apsolutno ne može da živi bez te osobe.”

Kakav sistem zaštite postoji?

BiH je potpisnica svih važnijih međunarodnih sporazuma koji osiguravaju zaštitu od nasilja nad ženama prije svega Konvencije UN-a o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, Konvencije Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, odnosno Istanbulske konvencije i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Svaka žena, potencijalne žrtve, pa i same žrtve prije svega trebaju dobiti informaciju da postoji sistem koji ih štiti, kaže Sabiha Husić direktorica Medica Zenica, jedne od organizacija koje također ima sigurnu kuću.

“Ono što je gorući problem po meni jeste da ove sisteme koje imamo učinimo dovoljno vidljivim za žrtvu i da znaju žrtve koje resurse imaju, jednostavno rečeno ko će im pomoći, iz koje oblasti i gdje je čija nadležnosti, jezikom koji one razumiju,” navodi Husić.

No, relevantni zakoni u BiH ne sadrže zasebnu definiciju nasilja nad ženama kažu u izvještaju iz Centra ženskih prava Zenica. A, u cijeloj zemlji jedino je Brčko distrikt uskladilo svoj krivični zakon sa odredbama Istanbulske konvencije. Ovo je sada i jedini dio BiH u kojem se silovanje definiše nedostatkom pristanka, a ne upotrebom sile.

Amina Dizdar iz Sarajevskog otvorenog centra koji je učestvovao u procesu izmjene zakona kaže da pristanak mora biti dio definicije silovanja.

“Nije Istanbulska konvencija razlog zašto se to mora. To jeste naša obaveza. Ali ono zbog čega moramo, zato što u praksi imamo problem, je zato što nam žrtve ostaju nezaštićene,” ističe Dizdar.

I u Republici Srpskoj došlo je do nekih izmjena krivičnog zakona, kaže Dizdar, dok je inicijativa za izmjenu zakona Federacije BiH krenula mnogo ranije, ali se ništa nije dogodilo.

Proces je spor i netransparentan, kaže ona. No, donošenje zakona je jedna stvar, potrebna je potom njihova implementacija, potrebna je edukacija osoblja.

Amina Dizdar iz SOC-a, nevladine organizacije koja se, između ostalog, bavi i lobiranjem za donošenje zakona koja štite ljudska prava naglašava kako je bosanskohercegovačko društvo poprilično patrijarhalno, konzervativno i normalizuje nasilje. No, kako kaže, postoje institucije koje treba da sprovode zakon.

“I kroz provedbu zakona će se i postaviti određeni standard koji će vremenom ljudi početi prihvatati kao normalan i običajan. Vi ćete postaviti presedan i reći dobro, ovo je sad tako,” dodaje.

Uprkos svim postojećim zakonskim okvirima, Istanbulskoj konvenciji usvojenoj još 2014. rodno uslovljeno nasilje je i dalje sveprisutno, što je u izvještaju za BiH naglasila i Evropska komisija.

“Često u praksi se ne implementira ono što je na papirima”, naglasila je Sabiha Husić, direktorica sigurne kuće u koju su se tokom decenija rada od nasilnika sklonile brojne žene, uključujući i žrtve ratnog silovanja.

Seksualno nasilje i u braku

Nasilje nad ženama najraširenije je kršenje ljudskih prava na svijetu, kažu Ujedinjene nacije. Samo u 2022. godini skoro 89 hiljada žena ubijeno je širom svijeta.

Sanela je u vezi pretrpjela razne forme nasilja, pa čak i pokušaj silovanja. Spasila je majka koju je zovnula da noći kod nje nakon što joj je partner izbio zube.

“Jako me uhvatio za kosu, kaže, ‘možeš doći ovamo da vodimo ljubav’. Ja sam se nasmijala. Rekla sam, pusti mi kosu. Nakon batina, izbijanja zuba ti hoćeš da vodim ljubav s tobom. To je van sve pameti. I on je ono baš krenuo. Onda sam ja zovnula mamu svoju. I rekla sam mami ‘ovo mi je sad uradio iako si ti u sobi,'” priča Sanela.

Seksualno nasilje i silovanje u partnerskim odnosima često se dešava kaže Lejla Heremić, porodična savjetnica i pedagoginja. I to se dešava kao “osvetnički čin nasilja.”

“Imali smo situacije kada je kao oblik kažnjavanja korištena seksualno nasilje, odnosno prisiljavanje na seksualni odnos. Kad kažem kažnjavanje, mislim na radnje počinitelja nasilja koji ženu kazni zato što, ne znam, jer nešto mu odgovorila što mu se nije svidjelo i uradila neki postupak i slično. Ili se požalila nekomu stvari da doživljava nasilje”, objašnjava ona.

Osim velike stigme, pa nekada i neprepoznavanja zločina, silovanje u partnerskim odnosima, ukoliko se desilo bez sile, ne smara se zločinom u BiH. Osim u Brčko Distriktu.

Pokušaj samoubistva

Nakon devet godina veze Sanela je opet zatrudnila. Posla nisu imali, bili su u podstanarskom stanu iz kojeg će uskoro biti izbačeni. Udarce više nije dozvoljavala iz straha za dijete, ali se psihičko nasilje samo povećalo.

Partner je krenuo u ovom momentu i da je snima kamerama postavljenim po kući i da je optužuje za razne stvari. U trudnoći koja je i sama bila teška, Sanela je ovaj put nasilje jedva podnosila.

Toliko da je jednog dana sjela na ogradu mosta sa namjerom da se ubije.

“On je došao do mene, čuvala sam se za ogradu jednom rukom, jednom rukom za stomak. I mislila sam na ovo prvo dijete. Ne mogu više da izdržim. Sebi ću okončati život. A opet mi je ovaj mali, kako ću sad i njega. Da bi on stao pred mene, hajde, kaže, ‘skači, skači’ kaže. Ja sam stala i u njega gledam. Rekla sam ‘da skočim. Znači, da skočim, da ti ubijem ovo djete, šta će ono drugo djete’. ‘Hajde’, kaže, ‘slobodno, skoči, skoči’. Ja sam se sišla sa ograde i rekla ‘neću ti to zadovoljstvo učiniti’. I vratila sam se u kuću”.

‘Biće mi gore nego onoj u Gradačcu’

Dugogodišnje psihičko nasilje trpjela je i Elma, koja danas sa Sanelom živi u sigurnoj kući. Trinaest godina braka, četvero djece i nekoliko pokušaja odlazaka. Od supruga i njegovih vrijeđanja bježala je kod roditelja iako nije željela njima da bude na teretu. Bježala je u podstanarski stan u kojem ju je pronašao i došao da vrijeđa i nju i gazdaricu.

“Došao mi sa sikirom i rekao mi je da će me isjeći i biće mi gore nego onoj u Gradačcu. Da bi uzeo svoju djecu od mene. Rekla sam, nema potrebe za sikirom, slobodno možeš uzeti svoju djecu. Ako djeca hoće s tobom, znači, ja ti ne branim ništa,” priča Elma.

U Gradačcu je 11. avgusta prošle godine ubijena Nizama Hećimović pred očima djeteta. Prethodno je bila zlostavljana, a njen partner ubistvo je prenosio uživo na Instagramu.

No, Elmina djeca nisu htjela da idu sa ocem. Posredovanje njenog brata i obećanja da će biti drugačiji, da neće više piti, da će ići vani raditi, naveli su i nju da se ponovo vrati mužu. I to će biti i posljednji put.

“Napije se, dođe navečer, znači, napada me opet da sam kurva i uzima telefon i provjerava”, priča Elma.

No jedne subote navečer, Elma je nanovo doživjela uvrede, poniženja i suprug je ponovo istjerao iz kuće napolje.

“Izašla sam napolje, uzela sam svoju djecu, rekla sam onim dvjema, samo uzmite što vam treba za školu, znači, knjige i ono što ćete obući, pa ćemo sutra doći po ove stvari da bi mi živili svoj život, on da živi svoj”, kaže ona.

Sa djecom je ponovo krenula u kuću u koju je i ranije odlazila kada ga je napuštala, no na pola puta ju je stigao i napravio scenu na ulici. Zbog toga je nastavnica jedne od njenih kćeri pozvala policiju.

Njoj je policija objasnila da ima pravo na sigurnu kuću, a suprug je završio u pritvoru, samo na jednu noć. Od tada se više nisu vidjeli, a ona je podnijela tužbu za razvod braka.

Koliko funkcionišu sistemi zaštite?

Posljednji dom koji su Sanela i njen partner dijelili bio je od njegovih roditelja. Nakon što su ostali bez stana jer nisu mogli plaćati kiriju, preselili su se u mali stan kod njegovih. Tu je dočekala i trudove, ali i to da je otac njenog djeteta natjera da u bolovima i trudovima pješke ode u bolnicu. Isto će uraditi i nakon poroda, koji se desio prije vremena zbog čega i beba nije bila dobro te je prebačena u drugu bolnicu.

“A bila sam ispucala, pošto sam se prirodnim putem porodila. Imala sam pet, šest konaca. Gdje bi on opet došao po mene, morala sam pješke ići. Jaukala od bolova. Ja sam mu rekla ‘čovječe dragi, zar nemaš tri marke za autobus? I da imam šta ti fali da ideš pješke'”, sjeća se Sanela.

Maltretiranje se nastavilo i tokom njenog oporavka od porođaja i čekanja da im beba ozdravi. Istog dana kada su trebali da odu po bebu, partner ju je istjerao iz kuće. A onda on i njegova majka nisu dozvolili da Sanela povede starije dijete sa sobom. Tu je bio kraj. Nazvala je policiju i sa djetetom, bez ičega napustila vezu i taj stan.

Za žrtve nasilja najvažnije je da dobiju pojedinačnu podršku u procesu izlječenja, smatra direktorica Medice. No, koliko je to sve funkcionalno? Koliko sistem pomaže žrtvama?

“Ja sam radila jedno istraživanje nedavno i kada pitate preživjele koje su bile u sigurnoj kući koga prepoznajete da vam je pružio pomoć i podršku i zaštitu, reći će policija, sigurna kuća i centar za socijalni rad. Ali u isto vrijeme kada ih pitate s kim niste zadovoljni, šta to ne funkcioniše u ovoj situaciji, u ovom našoj lokalnoj zajednici i šire, onda će ponovo reći to je centar za socijalni rad, policija i sigurna kuća”, pojašnjava Husić.

Dodaje i da razlog u tome leži jer žrtve ne znaju sve informacije na osnovu kojih bi se mogli zaštiti, niti znaju svoja prava koja im mogu pomoći.

“One će reći pa policija nije procesuirala mog počinioca ili sigurna kuća se nije potrudila da počinilac bude kažnjen. Imamo te nevidljive karike kada gledamo iz perspektive samih žrtava odnosno preživjelih nasilje, a to je pravosuđe. Pravosuđe je odgovorno za procesuiranje, a još uvijek žrtve nasilja nemaju dovoljno informacija”, ističe Husić.

Raniji podaci Visokog sudskog i tužilačkog vijeća pokazali su, recimo za 2022. godinu bilo je 2.219 prijava za nasilje u porodici. Na kraju je podignuto 566 optužnica. No, kada su u pitanju osuđujuće kazne najviše je onih uslovnih. Čak 481.

Slični su podaci i za godine ranije: manje zatvora, manje novčanih kazna, a više uslovnih. Kaznena politika u predmetima nasilja nad ženama je načelno blaga i uglavnom ne ostvaruje ciljeve generalne i specijalne prevencije, kažu i u Centru ženskih prava Zenica.

Konkrentniji zakoni, bolja implementacija i kazna za počinioce, edukacija osoblja uključenog u zaštitu i pomoć žrtvi, standardni su zahtjevi i na brojnim protestima organizovanim širom BiH nakon brojnih slučajeva nasilja, uključujući i brutalno ubistvo Nizame Hećimović u avgustu 2023. u Gradačcu.

Strah da će završiti upravo kao Nizama Hećimović, podstakao je i Sanelu da na kraju ode u sigurnu kuću.

“Da sam rekla sama sebe. Tako se može tu i meni desiti, ako budem. Ali, srećom, hvala Bogu, skupila sam nešto snage, presjekla to”, mišljenja je Sanela.

Ona i Elma danas žive u sigurnoj kući i nadaju se da će sa svojom djecom da izrade živote bez nasilja.

Sistemi zaštite za žene žrtve nasilja postoje. No, svaka žena koja se suočava sa potencijalnim nasiljem treba da zna, zaključuje direktorica Medice, da je prva karika policija.

“Prijaviti nasilje u policiju, prijaviti nasilje u Centar za socijalni rad, nazvati SOS telefon koji je besplatan i aktivan 24 sata za područje Federacije. To je 1265”, poručuje Husić.

Pored Federacije BiH, SOS broj postoji i za entitet Republika Srpska i to 1264. Širom zemlje dostupna je i mreža pomagačica “4P” Centra ženskih prava iz Zenice u kojoj oko 60 žena pruža pomoć ženama u lokalnim zajednicama kako bi ostvarile svoja prava u sistemu zaštite. Broj policije je 122.

(TIP/Izvor: RSE/Autorice: Aida Đugum, Una Čilić/Foto: Mahir Sijamija/RFE/RL)