Istorijska agonija srpskog naroda, započeta rušenjem ustava SFRJ prije punih 35 godina oduzimanjem autonomije Kosovu i Vojvodini, ulazi ovog proljeća u završnu fazu. Deklaracijom kojom se obilježava Dan sjećanja na genocid u Srebrenici i pokušajem da se Kosovo ugura u Vijeće Europe, zapadna politička civilizacija – u dva koraka ne slučajno vremenski povezana – nameće simbolički rezime i podvlači crtu ispod spomenutog perioda.

Kažnjavajući Miloševićevu politiku produženog trajanja, Zapad istovremeno kompenzira projektiranu štetu Albancima ne samo priznavanjem neovisnosti već i uvođenjem Kosova u međunarodne političke institucije, kao oblikom pune verifikacije priznanja iz 2008.

Srbi ovu međunarodnu političku akciju u dva čina proživljavaju kao da im se nebo srušilo na glavu, zarobljeni u svojoj verziji povijesti u kojoj je o uzrocima zabranjeno govoriti. U toj projekciji sve je počelo Velikim Praskom, bombardiranjem SR Jugoslavije 1999., tako da smo 24. ožujka obilježili 25. godinu nove ere (n.e.). Nova povijest čije nebo prekrivaju “lovci na snove” (kao preteča letećih automobila?!), kao u kakvoj distopiji, zabranjuje čeprkanje po kompromitirajućim uzrocima iz posljednjih deset godina prije nove ere (p.n.e.), 1989.-1999.

Lovci na snove, kao banalizirana verzija onih Pavićevih iz proročanskog Hazarskog rečnika i neka vrsta ideološko-vjerske nebeske policije, tu su da nas na vrijeme upozore što nam sniva i sprema demonski “kolektivni Zapad”, uz zbornu podršku bivše braće iz komšiluka.

Bučna i opskurna družina

Ova bučna i opskurna družina, medijska “Wagner group” srpskog i ruskog sveta, vremenski i prostorno neograničena u svom putovanju kroz snove svih neprijatelja srbadije i pravoslavlja, iz sata u sat nas obavještava o zlim namjerama onih drugih, mobilizirajući nas tako za obranu od vidljivog i nevidljivog neprijatelja. 

Pored virtuoza iz Ruskog doma, njima dirigiraju i mediji koji ih zovu, potiču i uvode u eter, kablovske i elektronske mreže čijim urednicima danas više nije potreban gazda da ih obuzdava – ispekli su oni zanat služeći Slobi i Miri, Borisu i Đilasu… Sabrao se tu šaren svijet: od ocvalih Slobinih diplomata i političara koji su devedesetih izgubili sve što se izgubiti može, a danas nam dijele savjete kako da sačuvamo “srce Srbije” u postinfarktnom periodu, preko ozlojeđenih visokih oficira i generala prijevremeno umirovljenih nakon izgubljenih ratova, do dry aged haških osuđenika i njihovih advokata koji su dovedeni da pričaju isključivo o tuđoj krivici.  

Oni će vam u povjerenju došapnuti, ne trepnuvši okom, što Putin i Biden od jutros spremaju kao da su netom doletjeli iz Moskve, s doručka u četiri oka s hazjaninom, prisluškujući kratak i srdačan razgovor s Bijelom kućom, između dva gutljaja vrelog, crnog čaja…                   

Svi oni su danas, više nego ikad, ujedinjeni u podupiranju teških povijesnih kulisa koje od naroda trebaju zakloniti onaj zabranjeni, srušeni svijet devedesetih koji širi zadah opkoljenih Sarajeva i Vukovara i čijim je krvavim mastilom napisana srebrenička Rezolucija. Kulise moraju sačuvati monstruozni svijet dnevno-političkih reciprociteta u kojem svi spokojno odlazimo na spavanje konstatirajući da “nismo samo mi ubijali” pa su, eto, “i vuk sit i ovce na broju”. 

Zvjerinjak lišen svake odgovornosti se sudario sa zapadnim svijetom

Taj zvjerinjak lišen svake odgovornosti pred ljudima i Bogom, a pogotovo pred sobom, na čemu je inzistirao Karl Jaspers u Pitanju krivice, morao se u jednom trenutku, koji se bliži, sudariti sa svijetom u kojem Nijemci i Japanci, i osamdeset godina kasnije, smatraju da je, poslije svega, najčasnije šutjeti, bez obzira na strašnu cijenu koju su platili. 

Usporavanje procesa i donošenja rezolucije o Srebrenici, kao i prijema Kosova u Vijeće Europe, ukazuje na pojačanu svijest Europljana, ali i Amerikanaca, o riziku da bi brzopleto i neizbalansirano postupanje u oba slučaja moglo dovesti do nove eksplozije na Balkanu. Sve to uz nesebično sudjelovanje Kremlja, kojem bi nakon Bliskog istoka još jedno žarište na europskom tlu itekako dobro došlo. 

Srpsko pitanje nije dramatizirano samo Srebrenicom i Kosovom već i podrškom tim procesima od ex-yu komšija, pogotovo bratske Crne Gore. Ukupnu dramu pojačavaju i rezultati izbora u Hrvatskoj i Makedoniji pomicanjem regionalne političke scene još više udesno, jačajući nacionalističke i suverenističke premise. 

Politički organizirani Srbi u Hrvatskoj ostaju bez sudjelovanja u vladi (prvi put?!) dok novoizabrana predsjednica Sjeverne Makedonije prilikom polaganja zakletve svjesno izbjegava pridjev Sjeverna za Makedoniju, na što su Grci, kao potpisnici Prespanskog sporazuma, žestoko odreagirali.

Svemu tome naši “lovci na snove” su dodali i veliki skup u Ateni gdje su tisuće grčkih Albanaca dočekale predsjednika Albanije Edija Ramu, zlobno ukazujući da Velika Albanija samo što nije. Dramski zaplet finalno pojačava romanopisac i političar, dobro obaviješteni Vuk Drašković, koji u beogradskim i sarajevskim medijima govori o realnoj mogućnosti “kratkog i žestokog rata u BiH” koji bi bio projektiran s idejom da se obori Dayton i uspostavi novi BiH poredak.

Trenutak da se stane na kraj Dodiku

Dok Bošnjaci i Srbi čekaju na rasplet u Općoj skupštini, udaljeniji nego ikad nakon Daytona, većina analitičara u Srbiji očekuje da će srebrenička, ali i kosovska inicijativa dobiti zeleno svjetlo u međunarodnim institucijama. Smatraju da je ovaj trenutak za akciju izabran ne samo da bi se stalo na put Dodiku već i kako bi se odobrovoljila međunarodna muslimanska zajednica i uzbunjeno javno mnijenje zbog toleriranja, tj. neuspješnog obuzdavanja Izraela u Pojasu Gaze.

Beograd je, pod snažnim utjecajem izvještaja svojih elitnih dopisnika iz budućnosti, uvjeren da nas nakon rezolucija i prijema u međunarodne institucije očekuju tužbe za ratnu odštetu i ukidanje Republike Srpske. Eksteritorijalizirajući krivicu s Mladića, Karadžića &co. na cijeli srpski narod, a da to nitko u svijetu osim njih ne radi, naši lideri i glasnogovornici žele upravo mobilizirati birače oko iznutra nametnute krivice, zaštitnički se stavljajući na čelo uplašene i unezvijerene ciljne grupe koja treba pravilno glasati 2. lipnja, pogotovo na beogradskim izborima. 

Dakle, o ovoj vrsti generirane krivice priča se, prije svega, u Beogradu i Banjoj Luci. Ne pomaže ni to što nas pojedini domaći, ali i strani eksperti podsjećaju da je zločin genocida haškim presudama pravomoćno individualiziran, a da su tužbe protiv Srbije za genocid i ratnu odštetu svojevremeno pravomoćno odbačene.   

Gdje će nam duša?  

S druge strane, narod i njegova politička elita koja je imala svo vrijeme ovoga svijeta da ranija vlastita stradanja u genocidu potvrdi u međunarodnim institucijama, ostala je nijema i bez inicijative, čak i nakon raspada SFRJ!? Danas, 35 godina kasnije, sasvim je jasno da ono što je započelo jezivim čeprkanjem po ljudskim kostima devedesetih nikada i nije imalo za cilj da se pošteno prebroje žrtve jasenovačkih stradanja i pokaže iskreni i duboki pijetet koji su zaslužili. 

Te žrtve, bez ikakvog obzira i poštovanja, služe za zloupotrebe u dnevnopolitičkim igrama, kao moneta za potkusurivanje u brutalnim reciprocitetima na temu tko je kome više krvi pustio. Nedvosmislen dokaz za to jest činjenica da čak ni daleko svježije i neusporedivo manje žrtve stradanja u NATO agresiji 1999. država nije prebrojala, niti namjerava, a one koji su se u specijaliziranim NVO organizacijama odvažili na to (ukupno 754 žrtve Srba i Albanaca, uniformiranih i civila) obilježava kao izdajnike i autošoviniste.

Kako onda, nakon svega toga, očekivati da političke i društvene elite koje se tako odnose prema žrtvama iz svoga naroda mogu imati više suosjećanja prema tuđim žrtvama za čiju sudbinu su odgovorni?

Zašto nismo – čak i ako iza kulisa sakrijemo Dodika koji je 2007. javno i eksplicitno potvrdio genocid u Srebrenici, ali i Deklaraciju u srpskom parlamentu kojom je 2010. javno i implicitno potvrđeno isto – spremni da se otvoreno suočimo bar s  “ratnim zločinom” iz Srebrenice? Zašto tu kvalifikaciju koristimo samo kada je potrebno da verbalno osporimo “genocid”, dok je izvan toga čvrsto držimo sakrivenu iza kulisa? 

Zar i nešto oko čega imamo konsenzus, da se radi o velikom zločinu, nije vrijedno poštenog suočavanja – ljudskog, kršćanskog, pravoslavnog? Gdje će nam duša?  

(TIP/Izvor: Index.hr/Autor: Momčilo Đurđić/Foto: Fena/Ilustracija)