Kupovina osnovnih životnih namirnica postala je luksuz, jer cijene rastu, a primanja ostaju ista. Uz Svjetski dan potrošača, ponovo govorimo o ovim problemima, jer potrošači su temelj tržišta i ekonomske aktivnosti i zaslužuju da njihova prava budu zaštićena.

Dok su ranije porodice živjele od jedne plate koja je pokrivala troškove ishrane, obrazovanja, putovanja, te kulturnih i sportskih aktivnosti, danas je teško preživjeti uz dvije prosječne plate. Odlazak u kino ili pozorište je luksuz, jer osnovni životni troškovi već odavno premašuju plate.

“To je zaista život, što bi se reklo, dan na dan, život na kredit i sa velikim poteškoćama da se nabave osnovni prehrambeni proizvodi, pa možda lijekovi, da se riješe komunalne usluge, da se riješe neke osnovne potrebe u porodici što se tiče investiranja jer za nas je praktično u porodici investicija kada se nabavi šporet, kada se kupi mašina za veš i slično“, kaže Gordana Bulić, predsjednica Kluba potrošača TK-a.

A kako upozorava Marin Bago, predsjednik Udruženja potrošača Futura iz Mostara, dvije prosječne plate ne mogu izmiriti troškove potrošačke korpe – toga nema nigdje.

Potvrđuju to i građani. Teško je sa platom, a o penziji je suvišno i govoriti. Živi se da bi se preživjelo, a kupuje samo neophodno.

„Samo ono što je hitno i prijeko potrebno – to se kupuje“.

„Ne zarađuju svi isto. Neki mogu, neki jedva preživljavaju. Ja definitino ne mogu jer je ovo strašno, baš je strašno“.

„Da ne brojim komunalije, da ne brojim lijekove, ja ih trošim, da se podmiriš za jedno 10 dana i ode penzija“.

Prema dosadašnjim istraživanjima kada je riječ o potrebama, potrošnji i primanjima, očekivana neto plata u BiH trebala bi biti 1.500 maraka. Zasad se, prema nekim indikatorima nalazimo na 1.300. Međutim, to nisu relevantni pokazatelji jer plate iz javnog sektora i IT industrije dižu prosjek, a stvarno stanje je drugačije, smatra struka.

„Dosta relevantnija je medijalna plata. Ona iznosi za FBiH oko 1.000 maraka, što znači da 50 posto radnika radi za platu ispod 1.000 maraka, a 50 posto radi za platu iznad 1.000 maraka“, objašnjava ekonomski analitičar Admir Čavalić.

Iako se standardi i propisi često navode kao alati za zaštitu potrošača, potrebno je stalno razmatranje njihove efikasnosti, smatraju u udruženjima potrošača. U postojećem zakonu o zaštiti potrošača postoji niz manjkavosti, posebno vezanih za servisiranje i održavanje kućanskih aparata u garantnom roku, što je vrlo važno za potrošačku porodicu.

„Isto tako u Zakonu o zaštiti prava potrošača i u Zakonu o trgovini nisu dovoljno dobro definisane odredbe koje se odnose na internetsku kupovinu, kupovinu na daljinu i to sasvim sigurno treba da se značajno doradi“, napominje Bulić.

I Bago smatra kako su potrebne mnoge reforme: „Sama proizvodnja hrane – mi uvozimo 80 posto hrane koju pojedemo. Dakle, mora zaraditi proizvođač, distributer i trgovac. I naravno – da to sve plaćaju potrošači“.

Mjere koje provode vlasti ne daju rezultate. Zaključavanje cijena je mjera koja je trebala biti donesena još prije dvije godine, a ne sada kada su zaključani artikli skoro dostigli vrhunac u visini cijene. U susjednim državama su cijene mnogo pristupačnije.

“Nažalost, zbog ovog zamrzavanja, naši potrošači su u problemu. To je već dobro prisutno u medijima – svako malo se čuje da ljudi koji su blizu graničnih prelaza idu kupovati u susjedne zemlje. Jer – što jeste, jeste. Statistički su tamo stvarno jeftiniji proizvodi”, tvrdi Saša Marić, ombudsman za zaštitu potrošača u BiH.

U kapitalističkom društvu država bi trebala utjecati na standard života svojih građana i štititi njihova prava. Uzmemo li u obzir činjenicu da građani koračaju po ivici siromaštva, jasno nam je da se država ni u ovom segmentu nema čime pohvaliti. Posramiti, s druge strane, itekako ima.

(TIP/Izvor: federalna.ba/Autorica: Azra Delmanović)