Natalitet je u konstantnom padu, a mortalitet se povećavao jer se u posmatranom periodu dogodila i pandemija, no dugoročnih mjera za popravljanje stanja – nema.

Evropa je sve starija. Potvrđuju to i posljednji podaci Evropskog statističkog zavoda – Eurostat koji kompariraju stanje iz 2023. godine sa periodom od 2013. Prema tim podacima, prosječna starost stanovništva na „Starom kontinentu“ trenutno je najveća otkako se prikupljaju i analiziraju podaci.

Natalitet je u konstantnom padu, a mortalitet se povećavao jer se u posmatranom periodu dogodila i pandemija.

Eurostat objavljuje podatke starosti stanovništva po dvije osnove – medijalnu starost, po kojoj se zna koliko je stanovništva starije, a koliko mlađe od utvrđene brojke. Pored toga, analizira se i koeficijent starosne zavisnosti, po kome se definiše odnos broja osoba starijih od 65 godina u poređenju sa brojem ljudi radnog uzrasta (od 15-64 godine starosti).

Evropska unija je u 2023. godini bila medijalno 44,5 godina stara i tokom posljednje decenije je „ostarila“ 2,3 godine. U posmatranom periodu je srednja starost stanovništva povećana u svim zemljama Evropske unije, izuzev Malte koja se „podmladila“ za 0,4 godine. Najveća srednja starost stanovništva je zabilježena u Italiji – 48,4 godine, a najmanja na Kipru – 38,4 godine. U pet zemlja Unije je starost posljednje decenije povećana za četiri ili više godina – u Grčkoj, Španiji, Slovačkoj i Italiji, a rekorder je Portugal sa 4,4 godine.

Kosovo ‘najmlađe’ u Evropi

Srednja starost stanovništva u zemljama kandidatima i zemljama članicama Evropske asocijacije za slobodnu trgovinu, bila je niža od evropskog prosjeka, osim u Lihtenštajnu i Srbiji, gdje je iznosila 45 godina. Ipak, prosječna starost se povećava i u zemljama našeg regiona. Dio podataka sa Balkana nije poznat ni Eurostatu, ali je britanska platforma „Our World in Data” objavila podatke o prosječnoj starosti stanovnika država u svijetu 2021.

Bosna i Hercegovina, u kojoj popis nije održan od 2013. godine, po ovom istraživanju ima prosječnu starost od 41,8 godina u odnosu na 39,45 godina iz 2013. i 30,2 godina iz 1992. godine. U Hrvatskoj je 2021. godine bila 44,3 godine, a godinu kasnije 45,4.

U Sjevernoj Makedoniji je prosječna starost 2021. godine bila 41,1 godina, u Crnoj Gori 39,4 dok su građani Kosova prosječno stari 30,5 godina, što je bila najmlađa populacija Evrope. Paralelno, Vatikan je imao prosjek od 57,7 godina, a afrička država Niger svega 14,5 godina prosječne starosti stanovništva.

Posmatrajući kretanja prosjeka, primjetno je da veće oscilacije nemaju zemlje koje su u proteklom periodu dozvoljavale znatniji priliv stranaca, pa su Švedska, Irska, Luksemburg i Njemačka zadržale ili čak „podmladile“ koeficijent starosne zavisnosti, izuzetno bitnu stavku za vitalnost privredne i ekonomske slike države, kao i penzione i uopšte socijalne fondove svakog društva.

Stanovništvo starije od 65 godina je lani u Evropskoj uniji zauzimalo 33,4 posto u odnosu na radno sposobno stanovništvo uzrasta od 15 do 64 godine starosti. Za deceniju se taj postotak povećao za 5,7 posto. Najveći koeficijenti su registrovani u Portugalu (38 posto), Italiji i Finskoj (obje 37,8 posto). Sa druge strane, najniži koeficijenti starosne zavisnosti bili su u Luksemburgu (21,5 posto), Irskoj (23,2) i na Kipru (24,7 posto). U Uniji je za posmatranu deceniji najveće povećanje koeficijenta zavisnosti registrovala Poljska 5,5 posto, Slovačka 4,8 posto, pa Hrvatska 4,6 posto.

Hrvatski problem sa djecom

Hrvatske negativnosti su i nepovećavanje udjela djece do 14 godina, dok je udio stanovništva starijeg od 65 godina dostigao 22,7 posto (dok je prije 10 godina to bilo 18,1 posto) i po tome je šesta država u EU; Slovenija ima 21,4 posto (što je porast sa 17,1 posto 2013. godine), a Srbija 22,1 posto (prije 10 godina imala je 17,6 posto). Zemlje Zapadnog Balkana van popisnog ciklusa ne ažuriraju ove podatke, ali nema sumnje da se rapidno i ovdje povećavaju negativnosti zbog kojih Evropa brine.

„Imajući u vidu nizak natalitet i činjenicu da se mlado i mlađe srednjovječno stanovništvo raseljava, i kod nas taj koeficijent zavisnosti raste, odnosno povećava se kontingent lica preko 65 godina u odnosu na mlado stanovništvo“, konstatuje demograf Aleksandar Čavić.

Smatra da se uprkos višedecenijskoj praksi ne posvećuje dovoljno pažnje demografskim kretanjima i da bi se to društvu i svakoj državi na ovim prostorima moglo obiti o glavu. Uprkos jednokratnim i vremenski ograničenim mjerama, a bez provedenih strategija, adekvatnih pozitivnih rezultata neće biti.

“Ne postoji individualni recept, niti bilo koja pojedinačna mjera. Generalni odgovor na negativne demografske pojave je samo sveobuhvatan i strateški pristup – od poticanja fertiliteta, preko zdravlja stanovništva, zatim brige o starima, do politike migracija. Ta četiri faktora moraju biti u svakoj strategiji. Prosuli smo već dosta vremena tražeći neku čarobnu mjeru koja će ponuditi rješenje za vrlo složene probleme depopulacije. Pojedinačne mjere i ad hoc pristupi su nas doveli do ovoga“, dodaje.

Spor i skup proces povećanja fertiliteta i obrazovanja potrebnih kadrova za tržište rada koje se ubrzano mijenja, dovodi statične vlasti u zemljama regije, koje razmišljaju samo o svom mandatnom periodu, u nove probleme.

„Generalno, demografski trendovi su duboko vremenski uslovljeni i treba neko vrijeme da bi se došlo do rezultata. Ilustracije radi, sada možete godišnje davati po pet milijardi neke valute za podršku fertilitetu, a to će imati uticaja na tržište rada tek za dvije decenije“, pojašnjava Čavić.

Migracije za popunu praznina

Pošto je zaključak da se trendovi neće brzo promijeniti, ostaje pitanje migracija kao (ne)adekvatne popune sve očitije praznine. Sagovornik ne bježi od takvog ishoda, s tim što opet zagovara multidisciplinarnu strategiju i aktuelizira trostruku akciju.

„Smatram da mi treba da upravljamo migracijama, a ne Evropa. Strateški se moramo opredijeliti na to koji obrazovni profili su nam potrebni – i za imigraciju i za emigraciju. Ne možemo se više izlagati poziciji da ulažemo milijarde za obrazovanje ljudi koji će popunjavati nečije tržište rada. Dakle, jedan broj ljudi se mora zadržati, jedan broj naših ljudi vratiti u zemlju, a nešto ljudi doseliti u skladu sa našim potrebama, a ne vođeni parolom ‘daj šta daš’”.

U međuvremenu, Lihtenštajn je evropska zemlja u kojoj živi najveći broj stanovnika koji nema državljanstvo te zemlje – 34,36 posto. Potom Malta sa 25,3 posto stranaca. Slijedi Njemačka sa 22,4 posto, Austrija 18,6 posto… U Sloveniji je 8,9 posto, a u Hrvatskoj 1,82 posto stranaca.

Pred zemljama regiona je bezbroj dilema, kako demografsku politiku uskladiti sa opštom političkom slikom, u svakoj državi posebno, te u skladu sa sve vidljivijim usponom desnice u Evropi koja prijeti da će zatvoriti granice za migrante iz Afrike i Azije? Balkan bi im mogao biti rijetki bazen za crpljenje preostalog ljudskog potencijala. A šta ćemo mi?

„Moramo se odrediti, trebaju li nam cijele porodice ili pojedinci? Znaju li naš jezik? Da li se njihovo obrazovanje poklapa ili je slično sa našim obrazovnim modelima? Da li se ili ne oslanjati na zemlje sa kojima smo nekada imali prijateljske odnose, poput nesvrstanih zemalja sa kojima smo dijelili interese i ponešto znamo jedni od drugima… Dakle, trebamo uspostaviti neke okvire za upravljanje migracijama“, kaže Čavić.

Očigledno je i do Balkana došla došla stalna praksa sa Zapada o izradi bussines plana prilikom planiranja potomstva. I zbog toga se povećava potreba za uvozom stanovnika i radne snage.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Alen Jazić/Foto: Fena/Ilustracija)