Izašavši iz ranojutarnjeg voza iz Zapadne Njemačke, Christopher Dean i Jayne Torvill nisu baš izgledali kao revolucionari. Dean, 25, je nosio uštirkanu košulju, maramu, džemper i timski sako na pruge. Pored njega, je 26-godišnja Torvill, u krznenom kaputu, odgovarajućem šeširu, svilenom šalu i sa stidljivim osmijehom. Ispred njih, dok su uslužno pozirali na peronu sarajevske stanice, stajala je gomila fotografa.

Devet dana od tog momenta čekala ih je rizična kocka: pogodak za olimpijsko zlato u plesu na ledu koji je zavisio od rutine koja je narušila pravila i dovela u pitanje konvenciju – slobodnija plesna tačka koja je lako mogla izgoriti. Kao šifon od jedne male iskre.

Torvill i Dean su lako mogli igrati na sigurno. Umjesto toga, igrali su se vatrom.

Snažno smo vjerovali i osjećali ono što radimo”, kaže Dean, 40 godina kasnije. “Samo su drugi ljudi osjećali da je to kockanje.” „Uvijek smo morali da budemo korak ispred kada su naše ideje i kreativnost bili u pitanju“, dodaje Torvill. “Pokušali smo da ispričamo priču – tako da ima značenje.”

Ali 1984. je bilo vrijeme kada su se narativi takmičili da slome jedni druge. Hladnoratovski živci bili su istrošeni američkim i sovjetskim bojevim glavama, usmjerenim u silosima, usred lažnih uzbuna i opasno realističnih vojnih vježbi.

I u njihovoj domovini je bilo sukoba. Nekoliko sedmica nakon dolaska Torvill i Dean u Sarajevo, počeo je štrajk rudara – jednogodišnji spor koji je podijelio porodice, zajednice i njihovu zajednicu.

Ni na klizalištu se nije moglo pobjeći od politike; raskol je prošao kroz led. Tu su bili tradicionalisti, koji su vjerovali u poštovanje porijekla plesa na ledu. Prioritet su davali mješavini pristojnosti i kontrole – hladnoj preciznosti, efikasnosti i ispravnosti u pokretima klizača.

Stari talas je ipak bio na udaru – pojavio se labaviji, dramatičniji, romantičniji stil, koji je oduševio publiku, čak i ako se nije sviđao sudijama stare škole.

Dva pristupa su bila različita. A u sportu sa subjektivnom ocjenom, gdje se o medaljama odlučivalo prema ocjenama koje su dijelile sudije, biti previše drugačiji činio vas je ranjivim.

U početku su Torvill i Dean naginjali konzervativnom pristupu.

Na Olimpijske igre su stigli nakon hat-trik osvajanja titule svjetskog prvaka. Malo je toga trebalo dokazati, a toliko riskirati.

To će, koliko su znali, biti njihov posljednji pogodak na najvećoj pozornici, jer su bili vezani za profesionalni krug, prema kojim su im po tadašnjim pravilima buduće Olimpijske igre bile zabranjene.

Prvobitno je planiran ples uz razzmatazz 1930-ih, mjuzikla 42nd Street. To bi pokazalo njihove vještine i zadovoljilo i sudije koji su preferirali klasičnu rutinu i one koji su voljeli nešto slikovitije.

Ali da li bi to zadovoljilo i same Torvilla i Dean?

Tokom večere u zapadnom Londonu, nakon što su preslušali sve kasete u potrazi za melodijom i temom, na kraju su odlučili da ne bi. Potreban im je bio potpuno hrabriji krešendo u njihovim olimpijskim karijerama.

U podrumu stana njihovih domaćina, plisirana svilena odjeća bila je obojena ljubičastom bojom. Angažovan je aranžer da smanji 15 minuta muzike za dvije trećine, ali da očuva srž numere. A Torvill i Dean su se povukli u Oberstdorf u Bavarske Alpe kako bi daleko od znatiželjnih pogleda mogli raditi na nečem potpuno novom. „Ovih dana, sa telefonima sa kamerama i društvenim mrežama, veoma je teško stvari držati u tajnosti, ali tada zapravo niko nije znao šta radimo“, kaže Dean. “Vjerovali smo u ono što radimo, umjesto da slušamo one koji su govorili da takvo nešto ne priliči u olimpijskoj godini i da trebamo učiniti nešto sigurnije.”

„Željeli smo da uradimo nešto što nikada nismo radili i što nikada ranije nismo vidjeli“, dodaje Torvill.

Sigurno ništa slično Boleru ranije nije rađeno. A definitivno ga ništa još od tada nije ni nadmašilo.

Slobodna plesna rutina Torvilla i Dean u Sarajevu 14. februara 1984. počela je tako što su klečali na ledu okrenuti jedno prema drugom.

Nisu imali drugu opciju. Bolero, numera koja se polako razvija u bijesnu oluju, nije mogao biti sabijen u dodijeljena četiri minuta i 10 sekundi muzičke pratnje. Ali je par našao način kako. Računanje vremena nastupa ne počinje sve dok prva oštrica ne dodirne led.

Klečanjem, kruženjem i okretanjem jedno oko drugog, dalo im je oko 18 sekundi viška na startu, prije nego su ustali i zapravo počeli klizati. Time je njihova rutina i dalje bila po pravilima.

Dean je, tokom zagrijavanja, suptilno zagrebao led kako se njihova koljena, koja su imala daleko manje vučne sile od naoštrene oštrice, ne bi klizala ispod njih.

Njihova rutina je završila je sa njihovim tijelima, ponovo na ledu, ovog puta ležeći i uzbuđeno udišući.

U tih nekoliko minuta između, sarajevsku su publiku, ali i onu britansku, kod kuće pred TV ekranima, njih 23 miliona doveli do nezamislivih visina. Cvijeće je padalo svuda  po ledu. Potpuno savršeni umjetničkih dojmovi osvijetlili su semafor.

“Večeras smo dostigli vrhunac. Uopšte se ne sjećam nastupa. Jednostavno se dogodilo”, rekao je tada Dean.

Svaki strah od njihove muzike, inscenacije ili koraka je nestao. Neimenovani trener rivala imao je teoriju. Rekao je za New York Times da je samo Torvillova i Deanova magija dovoljno moćna da zatvori jaz u sportu.

„Možda“, rekli su, „suci moraju prihvatiti Torvilla i Deana jer su tako prokleto dobri.

“Ali ne žele da se ples na ledu radikalno promijeni, pa su spremni kazniti svakog drugog ko pokuša da bude drugačiji.” Ipak, sve se promijenilo za Torvilla i Dean.

Princeza Ana im je nazdravila šampanjcem na tribinama. Njena majka – kraljica Elizabeta II – poslala je potpisani telegram u kojem joj je čestitala na nastupu koji je “sa velikim zadovoljstvom gledala”.

Kada su se vratili kući, Torvill i Dean pozdravili  su brojne fanove sa stražnjeg dijela kamiona s otvorenim krovom i uz policijsku pratnju. Kasnije te godine, Elton John će im uručiti BBC-jevu nagradu za sportsku ličnost godine.

Gdje god da su otišli, iznova im se postavljalo istopitanje: da li takva romansa na ledu može da prestane kada siđu sa njega? Na jednoj konferenciji za novinare novinarka ih je čak pitala da li će se vjenčati.

“Pa, ne ove sedmice”, nasmiješio se tada Dean. Torvill je, reagujući na zapažanje da se činilo da je par čvršće povezan od ostalih parova, jednostavno odgovorila pogledom na svog partnera i zagonetnim “da”.

“Nismo svjesno pokušavali da održimo auru o tome, ali nismo ni ulazili u razgovor o tome”, kaže Dean vraćajući se na tadašnje spekulacije. “Držali smo to pod kontrolom, tako da pretpostavljam da su ljudi spekulisali o tome. Ljudi kupuju ono što radite na ledu.”

“Ako prikazujemo dvoje zaljubljenih ljudi i ljudi u to vjeruju, onda radimo svoj posao kako treba”, dodaje Torvill.

Jedna stvar je da ta romansa dotakne milione. Učiniti da iluzija traje više od jedne decenije je drugo.

Do 1994. pravila su se promijenila. Relaksacija propisa značila je da su Torvill i Dean, koji su tada imali 36, odnosno 35 godina, bili slobodni da se vrate i pokušaju ponoviti ono savršenstvo.

Međutim, i okolnosti su se promijenile.

Torvill i Dean su sada bili u braku – ali, na razočaranje mnogih obožavatelja, u braku s drugim ljudima. Oni također više nisu bili zlatni par ovog sporta, pripremljen da uzme medalje koje im pripadaju. „Mislim da su neki ljudi smatrali da se vraćamo po staru slavu“, kaže Dean.

„Ali zaista, mi smo se vraćali da se testiramo na izazov. To je bila naša mjera. Očigledno je da su postojale zemlje i klizači koji su se takmičili, bili spremni učiniti sve za tu medalju.“

Pozadina je bila drugačija. Kontekst se promijenio. Morala se promijeniti i taktika. Nakon niza loših imitacija Torvillove i Deanove Bolero rutine, pravila su postala stroža, izbor muzike je bio drugačiji a parovima je bilo zabranjeno da rutinu započinju klečeći ili ležeći na ledu.

“Budući da smo imali reputaciju da kršimo pravila, da tako kažem, i vraćali smo se nakon 10 godina kao profesionalci, željeli smo da se zaista prilagodimo, a ne da u Lillehammer dođemo govoreći ‘mogli smo i ovo učiniti i izvući se'”, dodaje Torvill.

Nisu se usudili pokušati ponoviti smjelost i autentičnost Bolera. Umjesto toga, odlučili su se za rutinu uz Let’s Face the Music and Dance..

Bilo je to veselo, blistavo, zamršeno finale njihovog programa, puno estrade i sjaja. Bilo je drugačije od Bolera – manje sirovo, više slatko – ali, kako se par sklopio u zagrljaj a muzika  ustupila mjesto klicanju, činilo se da bi mogli ponoviti rezultat kao deset godina ranije.

Cvijeće je oko njih padalo, publika je stajala, san je bio živ, a bajka se nastavila. Sve dok više – nije. Ocjene sudija se nisu svidjele publici. Tamo gdje su za Bolero sakupili devet savršenih šestica za umjetnički dojam, u Lillehameru su dobili samo jednu.

Vodstvo koje je britanski par držao u posljednjoj rundi nestalo je. Torvill, s gomilom buketa u rukama, razočarano se odšuljao iza scene. Završili su sa bronzom oko vrata.

“Bili smo malo iznenađeni ocjenama”, rekao je tada Dean, napravivši pauzu prije nego je sam sebe ispravio. “Mnogo iznenađeni.”

Novine kod kuće bile su manje suzdržane.

“Opljačkano zlato” glasio je jedan naslov. Sudije su u jednom tabloidu optužene da su ili “pristrasne” ili “bezdušni”. Jedan list je pisao i da je tako kredibilitet plesa na ledu kao sporta eksterno “uništen”. 30 godina od tada, Dean razmišlja više filozofski. “Primali smo savjete”, kaže on o izboru njihove posljednje rutine i načina izvođenja. “To nije bio loš savjet, ali ne znam da je bio pravi savjet. Izvođačima i umjetnicima, strast i rad svim srcem je zaista važna stvar.”

Onima koji slijede Torvilla i Deana u tom sportu danas ne nedostaje usmjeravanje. Rutina slobodnog plesa na ledu dolazi s teškom listom sadržaja koje moraju biti uključene u svaki nastup. Svaki pojedinačni element se vaga, mjeri i ocjenjuje prema zlatnom standardu. Rizik je smanjen. Iznenađenja su svedena na minimum.

Standardizacija ostavlja manje prostora za konfuziju i kontroverzu iz 1994., ali i manje prostora za nešto tako uvjerljivo originalno kao 1984.

“Znate da imate određenu vrstu podizanja, mora se izvesti određeni okret i rad nogu“, objašnjava Dean moderne plesne scene na ledu.

„Radi se i o kvantitetu i o kvalitetu koji u rutinu unosite – ali mnogo toga je kvantitet.

“Sport je napredovao u svom atletizmu, standard klizanja je nevjerovatan, ali to znači i da postoji malo istovjetnosti.”

Posljednji ples Torvilla i Deana je skoro tu. Trenutno je ovaj par na oproštajnoj turneji od 28 dana, koja će kulminirati u Glazgovu 11. maja 2025. A večeras, 40 godina nakon savršenstva koje su izveli u Sarajevu, oni su ponovo tu.

Biće to kraj njihovog 50-godišnjeg klizačkog partnerstva i Bolera, a šansa da još jednom suspenduju nevjericu sigurno će biti u središtu. Možda još jednom ljudi povjeruju u nešto što se do tada činilo nemoguće.

(TIP/Izvor: federalna.ba/BBC)