Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (Attention Deficit Hyperactivity Disorder, ADHD) je jedan od najčešćih neurorazvojnih poremećaja koji se tipično dijagnosticira kod djece i često opstaje u odrasloj dobi. Budući da se ne može dijagnosticirati vađenjem nalaza krvi, skeniranjem mozga ili genetskim testiranjem, procjena se vrši na osnovu prisutnosti ili odsutnosti glavne grupe simptoma hiperaktivnosti, impulsivnosti i deficita pažnje.

„Prema petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders; DSM-5) dijeli se na tri tipa: pretežno nepažljivi, pretežno hiperaktivni i kombinirani tip. Zahtjevi za službenu dijagnozu su pojava određenog broja simptoma prije dvanaeste godine života, pojava poteškoća u najmanje dva životna polja (npr. kod kuće i u školi), kao i pojava klinički značajnih smetnji u društvenom i akademskom funkcioniranju“, navodi dr. Dinka Smajlagić, koja završava postdoktorsku specijalizaciju na Institutu za psihologiju Univerziteta u Oslu (Norveška) te se bavi statističkom genetikom psihijatrijskih poremećaja kao i istraživanjem epigenetskih faktora koji bi mogli uticati na poremećaje ponašanja i razvoj djeteta.

Rođena Maglajka prethodno je završila osnove studije na Odsjeku za automatiku i elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, potom magistrirala na Odsjeku za informatiku, računarstvo i matematiku Univerziteta u L’Aquili (Italija) te doktorirala na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Bergenu (Norveška). U razgovoru ističe da je statistička genetika zapravo naučna oblast koja se bavi razvojem i primjenom statističkih metoda prilagođenih obradi genetskih podataka u svrhu boljeg razumijevanja genetike ljudskih osobina.

„Drugim riječima, obradom DNK materijala mi dobivamo podatke na koje primjenjujemo statističke metode kako bi otkrili genetske faktore koji utiču na razvoj ljudskih osobina. Fokus mog doktorskog rada je bio usmjeren na genetiku neurorazvojnih poremećaja, najviše na ADHD odnosno poremećaj pažnje i hiperaktivnosti. Također, veći dio moje postdoktorske specijalizacije je usmjeren na istraživanje genetike autizma i šizofrenije, kao i problema ponašanja poput agresivnog ponašanja kod djece. Pored samih genetskih faktora, bavim se još i istraživanjem prenatalnih faktora sredine koji u interakciji s genetskim varijacijama mogu doprinijeti razvoju spomenutih poremećaja“, kaže sagovornica.

Deficit pažnje u obrazovnom domenu

Iako uzroci poremećaja pažnje kod djece nisu poznati, dodaje da se radi o kompleksnom poremećaju na koji utiču genetika, okruženje, kao i međusobni odnos između njih.

„Kada govorimo o posljedicama, možemo, između ostalog, govoriti o konkretnim manifestacijama i ishodima poteškoća koje čine kriterije za dijagnosticiranje ADHD-a. Na primjer, deficit pažnje u obrazovnom domenu se može ispoljiti kao nedostatak fokusa tokom nastave ili u vidu teškoća prilikom završavanja školskih zadataka. To onda može da doprinese lošijim ocjenama i poteškoćama u procesu usvajanja znanja, što dovodi do, na primjer, smanjenih mogućnosti pri izboru srednje škole ili fakulteta. Stoga, taj kaskadni proces uveliko može da oblikuje nečiji razvojni, pa čak i životni put.“

Smatra da predrasude nerijetko dolaze sa strahom te da najviše strahujemo od nepoznatog ili onoga što nam je nedovoljno poznato.

„Što se tiče poremećaja pažnje koji je u fokusu mog istraživanja, mislim da je bitno da društvo, zdravstveni sistem, a ponajviše obrazovni sistem prepozna djecu kojoj treba dodatna ili drugačija vrsta nastavnog pristupa, te da takvu vrstu nastave adekvatno i osigura. Dakle, zalažem se za sistematski i sistemski pristup. Istovremeno, ohrabrila bih i roditelje da ne guraju ove vrste problema pod tepih u nadi da će se sami od sebe riješiti ili da će ih dijete prerasti“, govori Smajlagić.

Nastavlja da nedavna istraživanja iz ovih oblasti ukazuju na to da djeca majki koje su doživjele psihološki stres tokom trudnoće mogu imati povećan rizik za razvoj problema ponašanja u budućnosti.

„Tačni mehanizmi još uvijek nisu utvrđeni i ovo pitanje je trenutno u fokusu mnogih istraživanja. Bitno je napomenuti da studije ovakve vrste barataju vjerovatnoćama, a ne nužno individualnim slučajevima. Dakle, ne znači da će svako dijete svake majke koja je bila pod stresom u određenim periodima trudnoće dobiti dijagnozu ili da majke koje nikada nisu bile pod stresom tokom trudnoće ne mogu imati dijete s određenim poremećajem ponašanja. Sve je pitanje vjerovatnoće, i mi istražujemo faktore (konkretno genetske varijacije naslijeđene od biološke majke i biološkog oca) koji mogu da povećaju ili smanje taj rizik“, kaže sagovornica.

Put za bolju dijagnostiku i prevenciju

Nadalje, pričajući o svojoj naučnoj karijeri, napominje da nije veliki ljubitelj jakih riječi poput ponosa, ali da je sretna što je našla istinsku ljubav u statističkoj genetici mentalnog zdravlja.

„U ovom polju mogu kreativno da kombinujem i koristim vještine koje sam usvojila baveći se matematikom i informatikom na osnovnim i magistarskim studijama, kao i znanje iz biologije i medicine koje sam stekla na doktorskim studijama.“

Ne krije da je sretnom čini i spoznaja da mnogi koji se ne bave ovom naukom imaju priliku naučiti više o etiologiji mentalnih poremećaja i udjelu genetike u istim.

„Još veće profesionalno zadovoljstvo mi pričinjava spoznaja da ova relativno nova naučna oblast ima potencijal da upotpuni kompleksnu sliku ADHD-a, kao i drugih neurorazvojnih poremećaja i problema ponašanja, a samim tim i otvori put za bolju dijagnostiku, prevenciju, tretman, te konačno, za bolji život djece pogođene ovim simptomima“, naglašava Smajlagić.

Kada je riječ o njenim daljim planovima za budućnost, poručuje da o njima ne voli puno pričati.

„Trenutno se nalazim u Sjedinjenim Američkim Državama gdje sam, u sklopu svoje post-doktorske specijalizacije, započela istraživačku razmjenu na Institutu za genetiku ponašanja na Colorado Univerzitetu u Boulderu. Profesionalna posjeta Sjedinjenim Američkim Državama mi je već neko vrijeme na listi ciljeva i radujem se novim iskustvima koja ću steći prije nego se vratim u Oslo“, zaključuje sagovornica.