Koliko li smo puta s podsmijehom gledali političare u  Bosni i Hercegovini, koji su se na sav glas upinjali da pokažu kako su njihovi stavovi zapravo glas čitavog naroda ili javnosti, kako je kome odgovaralo, iako su izabrani sa jedva petinom ili tek nešto više glasova svog, a kamoli ukupnog biračkog tijela u ovoj zemlji?

Vole ljudi, posebno u politici, da izgledaju kao predvodnici najširih masa, da ono što oni kreiraju ultimativno bude glas čitavog naroda i svako ko se tome usprotivi nailazi na salve uvreda, etiketa izdajnika, pa čak i neskrivenih prijetnji.

Nisu to više samo alfa mužjaci političke scene, oni što vole da glume neosporne autoritete, da izigravaju nekog političkog Pepa Gvardiolu ovdašnjih političkih prostora. Sad se za njih kače i čitavi grozdovi njihovih prvih saradnika, bolje reći potčinjenih pijuna, čak i oni koji su u politiku došli samo zbog podobnog imena i prezimena, da glume predstavnike nekog naroda tamo gdje je taj narod, što bi rekao uvaženi biskup Franjo Komarica, postao puka statistička greška.

Čeliče se ti mladi kadrovi bahatim, arogantnim i drskim izjavama, k’o da iza njih stoje milioni glasača u nekoj tamo Francuskoj ili Njemačkoj, a ne tek šaka jada domaćih političkih glasača. Što je još gore, najglasniji među njima su oni koji su raznim drugim mehanizmima, a ne izbornim rezultatima i podrškom građana, došli na funkcije s kojih dijele lekcije svima, od svojih političkih protivnika, preko raznih međunarodnoih funkcionera, pa sve do najmoćnijih ljudi na svijetu na koje se, takvi kakvi jesu, sve grlatije, osornije i objesnije zalijeću.

Oni koji baš izgube mjeru između svoje beskrajne bezvrijednosti i poruka koje bi da šalju i najmoćnijima, sve više liče na onog nesretnika iz knjige Derviša Sušića, koji se toliko napio u kafani da sam sebi u tom rakijskom magnovenju izgleda toliko veliki da su mu svi ostali na ovoj zemlji sitni i neugledni, da mu nisu ni do koljena, pa zato dragog Boga na megdan zaziva – siđi, Bože, da se pohrvemo!!!

Nekad ranije, kad su društvena mjerila bila u iole normalnim okvirima, za takve ljude se govorilo kako prave budale od sebe. Međutim, u ovih desetak-dvadeset godina urušavanja svih mogućih vrijednosti, to nam je postalo sasvim normalno i uobičajeno – da tamo neki lokalni kabadahija, izrastao u svojim očima pod skutima nacionalnog ili stranačkog gospodara, ismijava najveće svjetske sile i prijeti im, a da ih ne zna ni na karti pokazati, ili da nekakav politički junior, nedorastao ni godinama ni iskustvom, a sačuvaj Bože znanjem o nečemu, visoke funkcionere ove zemlje naziva političkim prazilukom, šta god to značilo u njegovoj maglovitoj povrtlarskoj simbolici, duhovitoj valjda samo njemu.

“Retorička junaštva” tih političkih neotesanaca, kojima se dodvoravaju stranačkim gazdama, odjekuju osiromašenim i obezvrijeđenim medijskim prostorima baš kao što su nekad, u vrijeme hladnog rata, odjekivale poruke pravih, istinskih političkih veličina –  Hruščova, Niksona, Genšera ili Margaret Tačer. Nedopustivo veliki broj djelatnika u ruiniranim domaćim medijima ne zna razlikovati vijest od nečijih političkih naklapanja, pa nam televizijski i radio dnevnici, novine i portali – čast onima koji se još drže da ne potonu u tu medijsku žabokrečinu – sve više liče na oglasne table domaćih primitivnih političkih poruka, nigdje vijesti da je svijećom tražiš! Što je poruka prizemnija, bezobraznija i vulgarnija, to bolje kotira u medijskom prostoru.

Šta se dogodilo s društvom, pa je postalo toliko nenormalno da najgori i najbezvredniji među nama dođu u situaciju da nas bez granica i ograda “darivaju” svojim primitivizmom i da grlato vrijeđaju i prijete kao da su, gluho bilo, predstavnici Amerike, Rusije, Kine ili neke druge svjetske sile?

Odgovor na ovo pitanje još nekad davno je dao pokojni zvonar Špiro iz Trogira – zašto i ne bi kad živimo u vremenu u kojem je “izjela guzica dušu”.
Htio je reći da živimo u vremenu u kojem su ti nedorasli, nedozreli, nedoučeni i nevaspitani likovi zaboravili gdje je kome mjesto… ili su te granice svjesno pogažene i unakažene da bi nastalo vrijeme kad, što bi rekao onaj naš veliki pisac, pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. Kažu da je sve krenulo naopako onog trenutka kad smo im dozvolili da prekriže onu staru dalmatinsku mudrost na kojoj je nekad, u doba kad se znao red, počivao svijet – sidi di si, ni za di si nisi.

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)