Većina građana koji su napustili svoje domove u toku rata u Bosni i Hercegovini, nakon potpisanog mirovnog sporazuma u Dejtonu planirali su svoj povratak. Međutim, ekonomska i politička situacija nakon postizanja mira, i dalje nije dozvoljavala život u punom kapacitetu na koji su navikli u inostranstvu, najčešće u Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, i Sjedinjenim Američkim Državama. Zemlja je bila potpuno razorena u demografskom, ekonomskom, i infrastrukturnom smislu. Istovremeno, dijaspora BiH počela se spontano okupljati u brojnim organizacijama, koje djeluju na lokalnom nivou i na takav način nastavljaju doprinositi BiH.

Jedan od najboljih i najuticajnijih doktora, neurohirurga u Sjedinjenim Američkim Državama i svijetu, Kenan Arnautović govori za FORBES BiH o svom školovanju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, specijalizacijama, otkazu na KCUS-u, i doprinosu neurohirurgiji u BiH, SAD-a i edukaciji bh. ljekara u Americi.

Dvije specijalizacije u BiH i SAD

Doktor Arnautović diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kao najbolji student u svojoj generaciji. Prvu specijalizaciju iz neurohirurgije završio je u Sarajevu i Hannoveru, a drugu na Univerzitetu Arkansas. Kaže da je upravo to dokaz njegove ljubavi prema medicini, dvojna specijalizacija iz neurohirurgije, u Bosni i Hercegovini, i SAD.

Mentor mu je bio slavni doktor Sam Al-Mefty, jedan od najboljih neurohirurga na svijetu. 1994. godine Arnautović je emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Od 2002. godine radi na Semmes-Murphey klinici i predaje neurohirurgiju na University of Tennessee u Memphisu. Aktivno objavljuje radove u prestižnim stručnim publikacijama iz neurohirurgije, tri puta je Journal of Neurosurgery objavio njegove članke na naslovnoj strani.

Kaže da je odmah na početku studija na Medicinskom fakultetu, znao da će postati neurohirurg.

Prvi put je boravio u Hanoveru 1990. godine, a zatim i 1991. godine. Za FORBES je ispričao kakve su bile okolnosti odlaska u Njemačku godinu pred početak rata u BiH.

“Drugi put 1991. je tadašnja Jugoslavija već bila pod sankcijama pa se nije moglo letjeti više u Njemačku, nego u Holandiju a onda autobusom u Hanover. No, odlazio sam sa osmijehom i zadovoljstvom. Roditelji su mi pomogli financijski, i tada sam shvatio važnost edukacije, promjene načina razmišljanja, težnju za vrhunskim u struci. Tada sam i prevazišao strah od putovanja, kontakta sa neurohirurškim autoritetima. Shvatio sam gledajući vrhunske neurohirurge, koji su zapravo bili imigranti u Njemačkoj, da se može doći do velikih profesionalnih uspjeha, svojim naporima i talentima, ali i teškim radom”, kaže doktor Arnautović.

Član je osam američkih profesionalnih udruženja, uključujući Američku asocijaciju neurohirurga (American Association of Neurological Surgeons). Suosnivač je i član Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS).

Dovodio je i svoje američke kolege neurohirurge u Sarajevo, i bh. bolnicama je osigurao veliki broj donacija opreme. Zahvaljujući ugledu koji uživa u SAD dogovorio je brojne obuke za bh. ljekare na američkim klinikama.

Otkaz na KCUS i odlazak u SAD

Da li biste danas napravili nešto drugačije u smislu Vaše karijere? U Americi ste od 1994., zašto ste otišli i kako je uticao njihov zdravstveni sistem i pristup na Vas kao doktora, specijalistu neurohirurgije?

Ja nikada nisam planirao otići iz Sarajeva i nastaviti karijeru bilo gdje, čak ni u Americi. Sticajem okolnosti, pred kraj rata dobio sam poziv na šest mjeseci za subspecijalizaciju u SAD. Odlučio sam otići nakon dvije i pol godine rada u okruženom gradu, i da se vratim u Sarajevo naoružan novim znanjima i energijom. To je bio moj plan.

Međutim, odmah po zahtjevu za specijalizaciju dobio sam otkaz u Kliničkom centru tako da nisam imao drugi izbor, nego pronaći mogućnost za dalji rad i specijalizaciju kako bih mogao nastaviti raditi ono što najviše volim, a to je neurohirurgija. Korak po korak, teškim radom i odricanjem, ispit po ispit, iskušenje po iskušenje došao sam do završetka druge po redu, neurohirurške specijalizacije u Americi.

Da li možete izdvojiti prednosti američkog pristupa u neurohirurgiji, šta je drugačije u odnosu na Evropu? Šta je izuzetno važno za neurohirurga da bude uspješan?

Američki pristup neurohirurgiji se znatno razlikuje od evropskog. Forsira se edukacija spcijalizanata “hands on” kako bi po završetku specijalizacije – odmah mogli raditi samostalno gotovo sve vrste operacija. Za razliku od Evrope, ekspertiza operacija nije samo na kranijalnim operacijama, nego i na kompleksnim operacijama kičme, deformitetima, rekonstrukcijama, endovaskularnoj neurohirurgiji, pedijatrijskoj neurohirurgiji, funkcionalnoj neurohirurgiji, ekspertizi u traumama. Svaki od ovih neurohirurških segmenata u Americi mora proći kroz 6-12 mjeseci “hands on” obaveznu rotaciju u ovim specifičnim operativnim praksama. Na kraju mora se pokazati tačan broj obavljenih operacija u tim segmentima da bi se mogao završiti kompletan obrazovno-specijalizantski program.

Od 2002. godine radite na Semmes-Murphey klinici i predajete neurohirurgiju na University of Tennessee u Memphisu. Kada podučavate svoje studente, kako im pristupate, da li imate neki poseban način u prezentovanju izazovnih neurohirurških zahvata? Šta je najvažnije da student nauči na Vašem predmetu?

Moj odnos sa specijalizantima je prijateljski, ali moraju poštovati hijerarhiju. Mrzim nered, zaboravljanje detalja oko, prije- i post-operativne njege pacijenata. Cijenim profesionalnost, kompletno obavljen posao prije, za vrijeme, i nakon operacije. Moji specijalizanti to znaju, i znaju da će shodno trudu i boljem pristupu pacijentu, dobiti veću minutažu u operacionoj sali, i na težim operacijama.

Kada kooautorski pišemo radove, to mora biti vrhunski rad, detaljna provjera literature, vrhunska ilustracija i najbolji naučni časopisi. Nije dobro potrošiti dane i sedmice pišući radove da bi taj rad objavili u nekom naučnom časopisu, koji niko u svijetu neurohirurgije ne čita. Zašto ste se onda mučili? Uvijek treba težiti publikacijama u vrhunskim časopisima. Naravno, ponekad se objavi i u manje važnom, ali ogromna većina u najboljim.

Vi ste i Predsjednik Komiteta Svjetske asocijacije neurohirurga, za koju su vas nominirale kolege iz SAD-a, kako uspijevate uskladiti sve profesionalne uloge? Koja Vam je uloga najdraža?

Nije lako, jer se ti poslovi rade noću, nakon napornog dana, vikendom, u avionu. Međutim prenos znanja i servis neurohirurgiji u SAD, Bosni ili svijetu, shvaćam kao misiju da vratim nazad mlađoj generaciji bar dio znanja, koje sam dobio radeći kao neurohirurg više od trideset godina. Moja iskustva će pomoći mlađima da skrate nepotrebno vrijeme u edukaciji i publikovanju na način da ih naučim kako efikasno raditi, na koje procese ne treba trošiti vrijeme itd.

Zahvaljujući Vašem uticaju i položaju u Americi, mnogo ste bosansko-hercegovačkih doktora doveli u Sjedinjene Američke Države na edukacije, nastavljate i dalje raditi na tome? Šta Vas motiviše za to djelovanje? Da li je neko od tih doktora ostavio poseban utisak na Vas?

Da, oko četrdeset ljekara iz Bosne, Hrvatske, Albanije, Srbije, Njemačke, Rusije, Sirije i mnogih drugih zemalja provelo je mjesec do dva, na mojoj klinici. Iako sam ja učio njih, i oni su meni prenijeli znanje o sakupljanju podataka iz literature, statistici. Nekoliko njih su svojim radom postali lideri neurohirurgije na svojim klinikama. Pomenuo bih sada profesore Ibrahima Omerhodžića, Eldina Burazerovića, Mirzu Pojskića, Fatosa Oldashija, Gorana Lakičevića. Drago mi vidjeti koliko su postigli.

Kako sarađujete sa zdravstvenim institucijama u Bosni i Hercegovini, na koji način ostvarujete kontakt i saradnju? Da li je kreiran neki sistem u okviru kojeg doktori mogu redovno dolaziti na edukacije u SAD? Šta biste promijenili, a šta pohvalili u tom odnosu? Kako Vam se čini naš zdravstveni sistem?

Ja sam otvoren za saradnju, ukoliko postoji interes. Najviše sarađujem putem Akademije Nauka i Umjetnosti (BHAAAS) čiji sam suosnivač. Ta akademija i danas nosi bajrak naučne saradnje dijaspore i Bosne i Hercegovine. Mnogi lideri iz mnogih struka, medicinskih i nemedicinskih, moji prijatelji i kolege su dali svoj nemjerljiv doprinos misiji BHAAAS-a. Tu je i planirana saradnja sa ANUBiH čiji sam član, ali i sa Kliničkim centrima u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru, naravno ukoliko bude interesa.

Šta biste danas savjetovali mladim neurohiruzima u Bosni i Hercegovini, koji su na početku svoje karijere? Šta je najvažnije da bi postali uspješni?

Najvažnije je voljeti ono što radite i biti spremni cijeli svoj profesionalni život podrediti tom cilju. Ukoliko nema te strasti i spremnosti dati svaki dan – cijeli dan – tom cilju, neće biti rezultata.

Šta Vas svakodnevno motiviše, s obzirom da je to izuzetno zahtjevan posao, na koji način održavate fokus tokom operativnog zahvata? Imate li neki ritual u operacionoj sali? Kada operacija ne ide planiranim tokom, kako reagujete, šta je važno u tim situacijama učiniti?

Naravno, ima dana i sati kada sve ne ide najbolje, kada se situacija preokrene i kada dođe do teških komplikacija. Srećom, to je izuzetno rijetko. Tada treba sve učiniti da se na stručan način zaustavi komplikacija i onda sve uradi da se negativne posljedice vrate na početni položaj koliko je god moguće. I to radite sve dok ne postignete cilj.

Arnautović zaključuje da se potpuno ostvario u profesionalnom smislu. “Ponosan sam što sam dobio rijetku priliku biti profesor neurohirurgije u SAD-a, članstvo u svim relevantnim neurohirurškim asocijacima u Americi i svijetu, i mnogim liderskim pozicijama. Želim samo dobro zdravlje kako bi što duže mogao da obavljam ovaj vrlo težak posao sa ovakvim žarom i zadovoljstvom, a na dobrobit pacijenata i neurohirurgije uopšte”.

(TIP/Izvor: forbes.n1info.ba/Autorica: Gana Forić)