Nakon gotovo 18 godina proučavanja natpisa sa posude iz Poda kod Bugojna, Salmedin Mesihović, profesor na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, uspio je razriješiti natpis koji se na osnovu dosadašnjih otkrića, smatra najstarijim poznatim na tlu današnje Bosne i Hercegovine.

“Na osnovama djela Borivoja Čovića i Radmile Šalabalić, koji su prije nekih pola stoljeća postavili određene pokazatelje za dešifriranje natpisa, mislim da sam konačno uspio razriješiti, bar u parafraziranoj formi, tekst natpisa koji je pisan na umbrijskom alfabetu, ali na domaćem, ilirskom narječju stanovnika naselja Pod kod Bugojna”, pojašnjava Mesihović.

Te nove zaključke potencijalne dešifriranosti natpisa objavio je i u studiji Tajna natpisa br. 46417.

• Gotovo dvije decenije bavite se natpisom sa posude iz Poda, vjerovatno najstarijim poznatim natpisom na tlu današnje Bosne i Hercegovine. Nedavno ste objavili studiju o potencijalnom rješenju teksta natpisa koji je pisan na umbrijskom alfabetu. Otkud interes za istraživanje natpisa sa posude iz Poda?

– Prilikom sistematskih arheoloških iskopavanja ilirskog gradinskog naselja na lokalitetu Pod kod Bugojna, izvođenih u julu 1959. godine, arheolog Borivoj Čović je pronašao jednu manju posudu na čijim obodima je odmah primijetio jedan natpis. To je bio epohalan nalaz jer se nije očekivalo da se na jednom takvom prapovijesnom lokalitetu pronađe bilo što vezano sa pismenošću, a pogotovu cijeli jedan natpis. Borivoj Čović je posudu pronašao u sloju nazvanom “stratum velikog požara” koji je on datirao u oko 600. godine prije nove ere. Po tome, a na osnovi dosadašnjeg nivoa znanja i znanstvenih spoznaja i otkrića, bio bi to do sada najstariji poznati trag pismenosti ne samo na prostorima današnje Bosne i Hercegovine, nego i kompletnog iliroslavenskog svijeta. Čović je i iznio tezu da je natpis nastao tako što je lokalni govor neke ilirske zajednice napisan grčkim alfabetom iz pretklasičnog, arhajskog perioda.

Nedugo nakon toga, profesorica Radmila Šalabalić se tri godine kasnije, u svome radu Eine umrisch-etruskische Inscrift aus Bosnien (Pod bei Bugojno) posvetila detaljnoj analizi teksta sa posude iz Poda. Ona je i predložila i italsku tezu, odnosno identifikaciju teksta sa slovima i znacima svojstvenim etrurskom i umbrijskim alfabetima. Što se tiče jezika na kojem je natpis napisan, Šalabalić je ostala neodređena. Na kraju je ponudila, dosta uvjetno i sa značajnom dozom rezerve, i određenu rekonstrukciju i interpretaciju natpisa zasnovanu na tome da je riječ o posveti etrurskim božanstvima.

Nakon nje je bilo još nekih manjih i usputnih osvrta na ovaj natpis. Međutim, svi navedeni pokušaji odgonetanja su ostali neodgovarajući, pa je tajna natpisa, koji se nalazi Zemaljskom muzeju inventiran pod brojem 46417, ostala nedokučiva. Ovo pitanje bilo dovoljno intrigantno da se upustim u avanturu odgonetanja njegovih tajni, koju sam i zaključio objavljivanjem studije Tajna natpisa broj 46417, koja je i online dostupna za besplatno preuzimanje. Nadam se da sam uspio dešifrirati ovaj do danas najstariji poznati natpis na tlu Bosne i Hercegovine, i iliroslavenskih zemalja.

• Koliko dugo ste radili konkretno na ovom istraživanju (dešifrovanju natpisa) i koliko je ono bilo zahtjevno?

– Na spomen natpisa sam prvi put naišao još kao student u nizu tadašnjih udžbenika i drugih stručnih i znanstvenih radova. Ali intenzivnije sam mu počeo posvećivati od 2005. godine u vrijeme izrade doktorske disertacije o ilirskom narodu Desitijatima i općenito srednjobosanskoj kulturnoj grupi kojoj je pripadalo gradinsko naselja na Podu kod Bugojnu.

Od tada, pa evo sve do ljeta ove godine, nekad manje, nekad više, nekad usputnije, nekad studioznije, sam radio na ovom natpisu. Znači nekih otprilike 18 godina. Posao je bio iznimno zahtjevan, jer su dijelovi natpisa bili već fragmentirani, bogati ligaturama (spojenim slovima), trebalo je odrediti slova, odrediti tip pisma i, naravno, jezik na kojem je bio napisan. Naravno, veliki oslonac su činila ranija istraživanja i ono što su uspjeli detektirati Borivoje Čović i posebice Radmila Šalabalić.

Metodologija istraživanja je počinjala sa analizom i revizijom ranijih istraživanja, onda se prešlo na prijedlog nove transkripcije slova sa natpisa, te podjele slova na riječi. Slova pripadaju sjevernoitalskim alfabetima (umbrijskim i etrurskim). Kada bi se dobile riječi, sličnosti kombinacija takvih slova su se nastojale naći u etrurskom, umbrijskom i u albanskom jeziku (za koji se smatra da u sebi još uvijek sadrži najviše jezičkih elemenata iz ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma). Već na samom početku uočeno je da većina riječi ima etimološke veze sa pojedinim današnjim albanskim riječima i nekim prežitcima drevnih, „paganskih“, nebrahamističkih vjerovanja kod izoliranih arbanaških zajednica.

Nakon toga, parafrazirana rekonstrukcija teksta je bila moguća. Sam tekst natpisa je po svemu sudeći bio na ilirskom jeziku i bio bi posveta gdje trgovac ili trgovište, sa još uvijek neidentificiranim imenom, žrtvuje/prinosi vino, grožđe ili vitinu, njen (osušeni ili ne) sok ilirskom božanstvu koje u svome imenu ima ima i epitet oca. To božanstvo je bilo nebeskog i svjetlosno – sunčanog tipa i proisteklo je iz istovrsnog vrhovnog protoindoeuropskog božanstva i može se interpretirati i kao grčki Zeus i rimski Jupiter.

• S obzirom na to da je riječ o potpuno novoj interpretaciji teksta natpisa, što objašnjavate u poglavlju ‘Čitanje natpisa’, koliko će ona utjecati na dosadašnje viđenje prahistorijskih zajednica na prostoru današnje Bosne i Hercegovine?

– Otkriće da je natpis ispisan na jeziku ilirskih stanovnika naselja koje se nalazilo u Podu kod Bugojna ima golemo značenje, jer se može dovesti i vezu sa poznatom pismenošću u dolenjskoj kulturi u današnoj Sloveniji, a čiji su nositelji moguće bili etnički i jezički srodni Ilirima u današnjoj Bosni. Posebno je to bitno imajući u obzir da je Čović u Podu pronašao još nekoliko sličnih fragmenata na kojima se mogu prepoznati slova i tragovi natpisa.

Ovo bi trebalo potaknuti na iskopavanje ilirskih naselja iz željeznog doba, koja su inače vrlo, vrlo slabo istraživana, kako bi se eventualno i u njima mogli otkriti ovi tragovi protopismenosti kod ilirskih domorodaca. I naravno, konačno da se počne govoriti da ilirski stanovnici u predrimsko doba nisu bili baš toliki barbari kako se to uobičajeno predstavlja u javnosti, ali i u struci.

• Vi se u svom radu kontinuirano bavite Ilirima. Koliko je istraživanje ove grupe plemena koja su naseljavala ove prostore važno za identitet stanovnika Bosne i Hercegovine?

– Ilirski etnički i jezički kontinuum predstavlja jednu od etapa razvitka ne samo Bosne i Hercegovine, nego i okolnih zemalja. U današnjem nasljeđu stanovnika Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnu i religijsku opredijeljenost, u značajnoj mjeri prevladava ilirsko nasljeđe, pogotovu u genetičkom porijeklu, pa se može reći da i (u pojedinim krajevima i značajno) prevladava u odnosu na slavensko genetičko porijeklo. Nasljeđe je u mentalitetu, pojedinim odlikama načina života. Uostalom, skupno ime za stanovnike onoga što se danas naziva Zapadni Balkan je skoro sve do XIX stoljeća bilo “ilirsko”. I krajnje je vrijeme da se vratimo tom ilirskom biću koje čami u svakome od nas, jer bez pravilne spoznaje sopstvene historije teško možemo shvatiti sadašnjost i pripremiti se za budućnost.

• Iako je antički period nesumnjivo jedan od najzanimljivijih historijskih perioda, čini se da je na marginama istraživanja. Koliko ste Vi zadovoljni istraženošću antičkog perioda i pažnje koju mu posvećujemo – kada govorimo o istraživačkom radu, ali i o obrazovnom planu i programu?

– Nažalost, potpuno ste u pravu. Ilirska i klasično-civilizacijska epoha su u potpunosti zanemareni i u javnosti, ali i u struci. To je rezultat ponajviše procesa nastajanja modernih nacija, koji se odvijao u XIX i XX stoljeću kada su za temelje tih nacija uzimane religijske abrahamističke denominacije ili srednjovjekovne političke i državotvorne tradicije, pa su ilirsko doba i klasična epoha, jer u njima nema ni modernih nacija ni abrahamističkih denominacija, potpuno marginalizirane, pa čak prepuštene i albanskom nacionalnom preporodu. To se tek počelo mijenjati od ‘60-ih godina XX stoljeća, ali još uvijek ima dosta posla da se ispravi skoro stoljetna nepravda učinjena prema našem ilirskom i klasično-civilizacijskom nasljeđu.

Naprimjer, u Sarajevu nema nijedne ulice sa imenom koje bi podsjećalo na ove periode naše prošlosti, niti ijedne table niti spomena za prapovijesna i klasično-civilizacijska nalazišta i lokalitete.

• Prema Vašem mišljenju, šta je ključni razlog tome i na koji način antički period možemo bolje predočiti široj javnosti?

– Četiri su osnovna elementa. Prvi je javnost, koja se mora zainteresirati u većoj mjeri za ovu epohu i ono što baštinimo iz nje.

Drugi su mediji, koji moraju mnogo više i sa jasnim ciljem promovirati sve što se nalazi vezano za prapovijest, Ilire i rimsku epohu, i odreći se pseudoznanosti, senzacionalizma i clickbait pristupa, bar kada je riječ o historiji i arheologiji.

Treći su obrazovne institucije, koje moraju ugraditi u svoje kurikulume znatno više prostora posvećenog ilirskom.

Četvrti su već postojeće institucije koje je potrebno osvježiti novim kadrovima, uvezati i jasnije profilirati kako bi pružali istraživačku i znanstvenu korist ovom narodu.

• Kada govorimo konkretno o Bosni i Hercegovini, kakvo je trenutno stanje u oblasti naučnih istraživanja i istraživačko-razvojnog rada i kakva je, s tim u vezi, perspektiva naučnih istraživanja?

– Ne postoji neki precizan dugoročni plan istraživačkih aktivnosti. Ustvari ne postoji nikakav organizacijski plan niti program. Sve se zapravo svodi na individualni rad pojedinaca ili grupa, bilo da je riječ o profesionalcima ili entuzijastima.

Naravno, moram istaći da postoji značajan broj vrlo stručnih, marljivih, pa i genijalnih kadrova sa područja historije i arheologije, posebice je riječ o mlađim kolegama i kolegicama. Njih samo treba uvezati, organizirati, omogućiti im istraživanja, ali i egzistencijalnu sigurnost kako bi ostali u Bosni i Hercegovini, a ne napuštali BiH.