Danas se obilježava Dan učitelj(ic)a. Pod tim pojmom obuhvatamo sve one koji svojim djelovanjem doprinose funkcioniranju i eventualnom napredovanju edukacije ljudi. Vjerovatno se primarno misli na edukaciju mladih, ali „čovjek se uči dok je živ“. Možda će u narednom periodu edukacija zrelijih i starijih biti mnogo više izražena. Brzina razvoja ovog aspekata znanosti nas tjera da se stalno educiramo. Upravo ti ljudi koji su zaduženi za te aktivnosti danas imaju svoj dan.

Prepoznavanje rada učitelja se javilo tek u drugoj polovini XX stoljeća, makar u onom segmentu institucionalnog priznavanja. Godine 1966, upravo na današnji dan, potpisana je „Preporuka o statusu učitelja“. To je bila osnova da UNESCO 1994. godine današnji dan proglasi „Danom učitelja“.

Često se čuju floskule da je „obrazovanje stub društva“, a oni malo vispreniji znaju napisati poslovicu drevnih Helena: „Ako ne bude obućara, Atenjani će biti bosi; ako ne bude krojača, Atenjani će biti goli; ako ne bude učitelja – neće biti Atene“. S obzirom da papir sve trpi, ili u ovom slučaju društvene mreže sve trpe, ovakvi napisi često budu samo segment koji se koristi na današnji dan.

Ali nije to vezano samo za učitelje. Ako se promatraju obilježavanja ostalih blagdana i praznika vidno je uočljivo da oni samo služe za relaksaciju i „slobodan dan“, a nikako da se sjetimo zbog čega postoje. Najpoznatiji su primjeri Praznika rada i Dana žena. U prvom slučaju iskupi se „radnička klasa“, sa veoma upitnim radničkim pravima današnjice, te se uz „termičku obradu neke životinje“ proslavi taj dan. Ne razmišlja se tada o radnicima u Chicagu koji živote položiše da se ostvare neka radnička prava.

Još je eklatantniji primjer Dana žena, čuvenog 8. marta. Umjesto održavanja nekih predavanja i razvoja opće društvene svijesti o pravima žena, ovaj datum je najčešće samo povod za neki dernek na kojem se sigurno ne spominju ni Clara Zetkin ni Rosa Luxemburg. A svjedoci smo da, osim deklarativnih prava, nije najidealniji položaj žena u društvu.

Hiperprodukcija raznih ‘dana’

Osim što se gubi na svrsishodnosti obilježavanja nekih datuma, hipeprodukcija raznih „dana“ je napravila da se izgubi na njihovom značaju. Može se slobodno pričati o pomodarstvu i inflaciji obilježavanja „svega i svačega“ u duhu potreba marketinga i neokapitalizma. Samo se čeka pojava „dana crne boje“ ili „dana soka od zove“. Prava je šteta pa godina naše planete ima 365 dana, pa se neki „dani“ moraju preklapati.

Nekako se ove dvije stvari poklapaju kada se radi o Danu učitelja. Današnji dan je poznat kao „radni nenastavni“. To bukvalno znači da djeca nemaju nastavu, da se održavaju svečane sjednice te da se odlazi na neki zajednički izlet i ručak. To je divna stvar sa aspekta druženja, neki oblik učiteljskog teambuildinga, ali da li ima razloga za slavlje?

Kada se pogledaju sve činjenice koje se odnose na odgoj i obrazovanje može se zaključiti da je došlo do velikih promjena u odnosu na raniji period. Godinama promatram kako se od onih koji bi trebali raditi sa djecom formiraju oni koji će biti „ćate“ i administrativni radnici. Sličnu stvar sam uvidio u zdravstvu. Zar nije šteta da ljekara koji se godinama školovao i njegovo vrijeme i znanje trošimo tako što on dan provede kucajući na nekom računaru?

Prvih mjesec dana ove školske godine se uglavnom pričalo o excel tabelama. Ako ste sreli nekog radnika u obrazovanju ili slušali njihov međusobni razgovor, vjerovatno vam je pričao o kurikulumu, ishodima i tabelama. Najmanje razgovora je bilo o znanosti ili djeci. Svakako je za školstvo najstresniji period prvi i posljednji mjesec školske godine, ali ove godine je to bilo „na kvadrat“.

Ovakve datume, pa čak i eventualne svečanosti koji su vezani za njih, treba iskoristiti da se razgovara o ozbiljnim temama u odgoju i obrazovanju. Naravno da nije samo školski sustav segment navedenih pojmova, ali on je ta baza iz koje sve počinje. Današnje obrazovanje nema idealan položaj u društvu ili onakav položaj kakav zaslužuje. Samim tim to važi i za radnike u njemu. Često se čuje priča o tome kako treba vratiti dostojanstvo i dignitet nastavnicima, ali ipak ćemo morati mi to sami pokrenuti i vratiti. Za početak – poštovati sami sebe.

Uskoro i pitanje: ‘ko će nam djecu učiti’

Mjerilo kapitalizma je uvijek novac i ne kaže se reda radi „koliko te plate toliko te cijene“. Moderna ekonomija nam pokazuje da rad u učionici nije baš ekonomski najisplativiji. To je jedan od osnovnih razloga, ali sigurno nije i jedini, koji odvraća ljude od te profesije. Evidentno da nije bilo obrazovne politike koja bi školovala potreban kadar i u samom obrazovanju. Danas smo svjedoci, a ta pojava će biti sve izraženija, kako nedostaje kadra u pojedinim „nastavnim predmetima“. Osim standardnih pitanja „ko će nas liječiti“ uskoro bi se moglo postaviti i pitanje „ko će nam djecu učiti“.

Ovo nije samo problem ovog podneblja, ali su ovdašnji demografski tokovi generalno zanimljivi. Ako se žele neke promjene onda se ulaže obrazovanje. Uništeni i slomljeni Japan se digao zahvaljujući svom obrazovanju, a primjeri Singapura i Finske su svjetski poznati kada se govori o ulaganjima u obrazovne sustave. Činjenica je da se ovdje obrazovanje doživljava kao proračunski trošak, a ne kao potencijalna investicija.

Iako odgoj i obrazovanje, pa tako i sam sustav koji se time bavi, prevashodno orijentirani i postoje zbog djece, ključ odgoja i obrazovanja je u rukama nastavnika. Ulaganje u tu profesiju, educiranje učitelja, pa ako hoćete i njihova adekvatnija promocija u društvenoj zajednici je veoma bitna. Ne zbog tih učitelja nego zbog same zajednice. Izlizanu rečenicu „Ako želite da uništite jedno društvo uništite mu obrazovanje“ koristimo samo kada želimo da pokažemo opći nazadak u ekonomskom, moralnom ili nekom drugom obliku.

Kada pročitate podatak o broju upisanih studenata na „nastavničke smjerove“ bude vam jasno da današnji datum nije za neke obilate proslave nego za dubokog razmišljanja o tome gdje i kamo idu učitelji. Vjerovatno je na planeti upitan i sam homo sapiens, ali on sigurno neće biti sapiens ako ne bude učitelja. A ako se više uloži u odgoj i obrazovanje onda je svaki dan – „Dan učitelja“. Realno danas može i ptica dodo imati svoj dan, ali je više nema.

Zato, čuvajte obrazovanje jer je ono posljednja crta odbrane.

(TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Vedran Zubić/Foto: Keystone – Ilustracija))