Sve je više onih koji posljednje dane dočekuju između četiri zida, sami, sa sjećanjima na neka bolja vremena.

Međutim, sretni su oni koji imaju mogućnost svoja četiri zida zamijeniti nekim od staračkih domova u kojima imaju s nekim progovoriti, nasmijati se, prošetati, a imaju i dobru medicinsku pomoć koja im je potrebna u trećoj životnoj dobi.

Nasmijano osoblje, čiste sobe i pažnja odlikuju sarajevski dom Vitalis. U njemu je smješteno 85 osoba, sa različitim oboljenjima. Medicinsku njegu imaju 24 sata.

Od 1991. godine na današnji dan, 1. oktobra, obilježava se Međunarodni dan starijih osoba. Tradicionalno na taj dan se u svim domovima i centrima za starije osobe organizuju aktivnosti kojima se želi pokazati da te osobe nisu zaboravljene.

Povodom ovog dana posjetili smo naše starije u ovom sarajevskom domu.

Muharem Topčić, rodom iz Zvornika, smješten je u domu osam godina. Godine 1992. zbog rata je morao napustiti svoju kuću. Oko 17 godina je bio kao izbjeglica u Njemačkoj, nakon toga se odlučuje vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Ali ne u Zvornik nego u Sarajevo.

Ovaj 81-godišnjak voli da čita, ali i da piše, barem je to ranije radio, ispričao nam je. Napisao je knjigu “Čaršija na duvaru”, sjećanje na njegovu čaršiju i zbivanja u i oko nje. Napisao je i pjesme koje rado čita onima koji žele da ih čuju. Mnogo je uspomena na život prije rata, ali i na težak period nakon njega.

Nema nikakvih briga

– Ja sam osoba koja je silom prilika smještena u dom. Rođen sam u Zvorniku, našem okupiranom gradiću u koji se nikad ne bih vratio. Napustio sam ga 1992. godine, istjerali su nas iz kuća. U Njemačkoj sam bio 17 godina sa majkom, ocem i dvoje djece. Sin mi radi u Njemačkoj, a kćerka je u Tuzli. U domu mi je jako dobro, ispunjeni su svi uvjeti. Tu sam već osam godina. Veoma sam zadovoljan, imam dobro društvo i ovdje sam se vratio iz mrtvih. Ja sam bolji čovjek – ispričao je Topčić koji je u invalidskim kolicima.

Zadovoljan je jer su djeca jako dobra prema njemu i kako je kazao, nema nikakvih briga. Kako je kazao, njegov cijeli dan je isplaniran.

– Ja sam sebi isplanirao dan od buđenja pa do spavanja. Tu je masaža, pola sata vježbe, pospremanje sobe, iako sam 90 posto invalid. Sve radim sam jer tako želim, samo me obriju jer to ne volim. U toku dana čitam knjige. Donose mi iz biblioteke, svake srijede po dvije knjige. Neke knjige čitam po treći put, ali sada na njih gledam na drugačiji način jer je čovjek zreliji – istakao je Topčić.

Njegova knjiga “Čaršija na duvaru” nastala je sasvim slučajno. Nakon što je napustio svoj Zvornik bio je pod stresom zbog izvještaja koje je čitao o dešavanjima u Bosni i Hercegovini.

– U pisanju sjećanja na tu našu čaršiju našao sam spas od nervnog sloma ili nečega drugog. Na početku nisam ni mislio da će to biti objavljeno. Pisao sam onako, zbog djece, da znaju odakle su i kako smo živjeli. Nekim drugovima sam slao to što sam pisao. Tada mi je jedan moj drug dao novac da objavim knjigu – ispričao je Topčić koji se danas ne bi vratio u svoj Zvornik jer, kako je kazao, danas tamo nema života.

Borislav Gojić, direktor ustanove socijalne zaštite dom Vitalis, podsjetio je da se radi o ustanovi koja je osnovana 2009. godine.

– Osnovan je kao prva privatna ustanova socijalne zaštite u Kantonu Sarajevo. Bili smo pioniri u tom poslu. Postavili smo neke standarde njege i socijalnog suživota. Trenutno imamo 85 pacijenata kako pokretnih tako i nepokretnih. Uglavnom ljudi traže ulazak u dom kada više ne mogu biti sami kod kuće. To obično prepoznaju njihovi najmiliji, sin, kćerka, supružnici.

Odluka o dolasku u starački dom, ispostavlja se nakon ovoliko godina rada, nije planska nego je na neki način izazvana nemogućnošću za pomoć u kući. Desi se da osoba ima moždani udar, završi u bolnici, slomi kuk. Izlazak iz bolnice je posebno težak, potreban je neki period rehabilitacije, to je period kada porodica ne može odgovoriti na zadato stanje i tada dolazi do smještaja u starački dom – pojasnio je Gojić.

Mentalitet se polako mijenja

Nakon dolaska u dom, oni pokušavaju odgovoriti njegom. Pokušavaju im pružiti medicinsku njegu na nivou jer kod njih rade medicinske sestre koje imaju položen državni ispit. One se brinu za osobe koje piju redovne ili trenutne terapije…

– Ovdje su uglavnom smještene osobe 70+, imamo pacijenata preko 80 godina, par i preko 90, različitih stanja – istakao je Gojić.

Prema njegovim riječima, porodice nekada nisu stručne da bi se bavile svojim starijim, kada imaju neka oboljenja.

– I zbog toga starački domovi moraju da postoje. Moram reći da se kod nas mentalitet polako mijenja. Prije smo imali situaciju da kući moramo čuvati naše najmilije, nemam ništa protiv ako je neko u mogućnosti i ako su stručni za to. Međutim, ako izostaje stručnost, onda imamo situaciju da pacijent neće biti opskrbljen na najbolji mogući način – pojasnio je Gojić.

Osobe smještene u dom imaju i hobije. Njihovo vrijeme je popunjeno.

– Angažovali smo dva socijalna radnika jer mislimo da nije sve u medicinskoj njezi nego se mora balansirati socijalna podrška. Svi moraju živjeti, nečim se baviti i imati neku svrhu u svom životu. Organizuju se razne radionice, od muziko terapija, preko zajedničkog gledanja filmova… Nekada se zajedno naprave i kolači. Bitno je i da izlaze odavde, organizuju se i izleti, ali nam i dolaze ljudi ovdje – dodao je Gojić.

Hiba Bećić je u domu dvije godine. Nasmijana i raspoložena dočekala nas je u svojoj sobi gdje u slobodno vrijeme hekla i pravi ukrase. Kako je kazala, voli da to radi, zabavlja se na taj način i tako joj vrijeme brže prolazi.

(TIP/Izvor: Agencija Anadolija)