Nema reakcije vlasti na procjenu da će uskoro broj penzionera u BiH stići broj radnika koji masovno odlaze iz zemlje, što govori ili o ignorisanju tog podatka ili, što je gore, o tome da za vlast to nije problem…

Pažljivije pratioce naših prilika i, naročito, neprilika, nije iznenadio izostanak ikakve zvanične reakcije vlasti i politike (i medija) na istraživanje “Efekti demografskih promjena na pružanje javnih usluga – slučaj Bosne i Hercegovine”, koje je provela UNFPA Bosnia and Herzegovina, i procjenu, obnarodovanu potkraj avgusta, o tome da će se u dogledno vrijeme u našoj zemlji izjednačiti broj penzionera i broj zaposlenih. Da li je to zato što je javna, pa i pažnja zvaničnika, opsjednuta krupnijim, složenijim i težim pitanjima ili, pak, stoga što je to novi dokaz odnosa prema penzionerima na granici maćehinskog, tek ispada da je beznačajno to što se procjenjuje da će do 2031. godine penzionera, umjesto sadašnjih oko 700.000, biti za 96.167 više.

Cjepidlakama će u oči pasti preciznost ove cifre. Ali, istraživači koji su ovo dokučili znaju da se, uz upotrebu instrumenata kojima se do cifara došlo, preciznost naprosto podrazumijeva. Pa smo dobili podatak koji, blago rečeno, nikog ozbiljnog ne bi trebalo da ostavi ravnodušnim. Jer, uz to što se ni približno tako precizno ne zna koliko je radnika – za desetak minulih i u dosadašnjem toku ove godine – otišlo iz naše zemlje put zapadnih prostora, uz cifru od blizu 4.000 stranih državljana koji rade u BiH, te procjenu da će ih iduće godine biti još 10.000 više, zaista se teško oteti utisku o realnosti očekivanja da broj penzionera stigne broj radnika. I pod uslovom da se ne znaju svi izvori podataka i alati kojima je procjena izvršena, pogrešno bi bilo preko svega ovoga preći.

Ne ulazeći u to da li je odnos prema penzionerima i njihova pozicija (čitati: odnos vlasti) teža i složenija u RS-u ili u Federaciji BiH – jer je to manje važno od istine da većina njih u cijeloj državi jedva opstaje – nemoguće je ne vidjeti da predstoje teške ili, biranim riječima kazano, krajnje neizvjesne prilike. Na svoj način, kao indirektna najava tih prilika, bljesnula je sredinom avgusta odluka – i osigurane pare – Vlade Tuzlanskog kantona da sa avgustovskim najnižim penzijama penzionerima u Kantonu pomogne sa po 100 KM, ali su se ispriječili “tehnički problemi” u Fondu PIO/MIO i taj poklon je odgođen do daljnjeg.

Izostanak reagovanja na stručnu procjenu o budućem odnosu broja penzionera i zaposlenih rječita je potvrda ne samo poslovičnog stava prema položaju pripadnika “treće životne dobi”. To je i ilustracija navike vlasti da ovo pitanje ne bude ni blizu prioritetnih tema kojima se bavi, pa je najradije tiska na marginu i u sjenku političkih muljaža, podjela, svađa, natezanja, mešetarenja i praznog hoda, od koga niko – najmanje penzioneri – nema koristi.

Ako se, dakle, prihvati procjena i ako se, zaista, desi da se izjednači broj penzionera i radnika, te da blizu stotinu hiljada novih “klijenata” penzionih fondova bude za šest godina, najmanje sa čim bismo se mogli suočiti je “nagradno pitanje” ko će puniti fondove. Pošto se kod nas već uobičajilo da i aktuelni i budući penzioneri prinadležnosti dobijaju, ne iz onoga što su izdvajali dok su radili (to je netragom nestalo), već iz onoga što izdvajaju sada zaposleni, moguće je – objektivno gledano – ugrožavanje penzija, da ne samo ne prate sumanuto nekontrolisane troškove života i inflaciju, nego da redovno kasne, a i da dođe do blokada. Možda je tako nešto već u toku, ali je sehara s parama za penzije onomad utopljena u federalni budžet, pa se, i kad para fali, to ne vidi i ne zna, jer se interno namire računi i održava – o Federaciji kad je riječ – redovnost penzija svakog 5. u mjesecu. (Uz prateći hvalospjevni neukus najava te isplate, kao da se penzionerima nešto poklanja, a ne samo vraća dio onoga što su decenijama odvajali i što je neko proarčio i spiskao na ko zna šta.)

Uz ovo, procjena o tome da će do 2031. godine u BiH biti 96.167 novih penzionera – pri čemu se, logično, niko ne upušta u špekulacije o tome koliko njih će dotad napustiti ovaj svijet – i jasnije i ozbiljnije djeluje kada se ukrsti s predviđanjem o tome da će broj zaposlenih u isto vrijeme opasti sa 1,206 na 1,114 miliona (za 92.025 radnika). Učešće penzionera od jedne petine u ukupnom broju stanovnika BiH u 2022, u 2031. godini će skočiti na jednu četvrtinu. To je nastavak onoga što je u BiH izrazito počelo 2014. godine, kada je bilo 644.179 penzionera, čiji broj je na kraju 2021. iznosio 702.130 (povećanje za 57.951), što je pratio i rast izdvajanja za penzije sa 2,66 milijardi KM u 2014. na 3,6 milijardi u 2021. godini (više za 742,8 miliona).

Ovi, najvažniji, ali ne jedino bitni podaci iz pomenutog istraživanja, možda su predskazanje potresa i rizika na području javnih interesa, naročito zapošljavanja i efekata rada. Penzioneri su tu neizbježan faktor, ali, izgleda, i kolateralna šteta, jer bi se prvi mogli naći na udaru restrikcija i manjkova. Što, očito, nije u vidokrugu aktuelne vlasti, koja ne reaguje na jedno istraživanje, kao da poručuje da tu ne vidi nikakav problem.

(TIP/Izvor: Oslobođenje/Autor: Zlatko Dukić/Foto: Ilustracija)