Dana 29. augusta 1189. godine napisana je Povelja Kulina bana, najstariji očuvani dokument koji svjedoči o višestoljetnoj bosanskoj državnosti i jedan od najstarijih državnih dokumenata kod svih južnoslavenskih naroda. Njome se regulišu prava dubrovačkih trgovaca koji su se kretali teritorijom tadašnje države Bosne, a pisana je dvojezično: latinicom na latinskom, te bosanskom varijantom ćiriličnog pisma – bosančicom, na starobosanskom narodnom jeziku.

Kako kaže dr. Nedim Rabić iz Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu radi se o jednom neobično važnom dokumentu koji po svojoj starini nadmašuje sve njemu slične, pri tome ne misleći samo na južnoslavensko područje.

„Iako ne možemo pouzdano da utvrdimo epifenomene pojave, činjenica je da se u Evropi s kraja 12. stoljeća pored latinskog počinju izdavati vladarske povelje na narodnim jezicima. U tom pogledu Kulinova Povelja preduhitruje, primjera radi, flandrijske, njemačke i francuske vladarske povelje. Njena dvojezičnost svakako je nagovještaj jednog talasa promjena koji se, između ostalog, manifestira laganim otklonom od nadregionalnog dominantnog latinskog jezika koji je ujedno i crkveni jezik“, govori Rabić.

Smatra da je naglašena posebnost i vrijednost Povelje Kulina bana ujedno i njena problematičnost te da puno toga o čemu se u njoj govori nije sačuvano ni na jednom drugom mjestu.

„Sama Povelja u suštini predstavlja sporazum o trgovini, međutim mi ne znamo čime se trgovalo. U Povelji se kaže da Dubrovčanima koji budu trgovali u Bosni neće činiti ‘sila’ od njegovih ‘časnika’, a ko su bili ti ‘časnici’ i kakvu su ‘silu’ mogli pričiniti možemo samo nagađati. Spomen dijaka Radoja podrazumijeva da je ban Kulin na svom dvoru imao organiziranu dvorsku kancelariju, međutim o njoj ništa više ne znamo.

Sam tekst Povelje, iako je za srednjovjekovne dokumente ovakvog tipa prilično kratak, ipak nam puno toga otkriva o Bosni Kulinovog vremena. Tako saznajemo da je ban Kulin u mogućnosti da svojim autoritetom garantira da će trgovce u njegovom ‘vladniju’ štititi od ‘sve zled’ odnosno svakog oblika zla, te da je imao neospornu vlast nad svojim teritorijem. Njen sadržaj postaje još jasniji kada se uzmu i drugi savremeni izvori u razmatranje“, kaže Rabić.

Povelja obiluje izrazima koji su i danas aktuelni

„Za lingvističku bosnistiku Povelja je značajna jer spada među najstarije bosanske pisane tekstove pravnog karaktera kojim ne samo da se potvrđuje bosanska državnost nego je ona i svjedočanstvo da na prostoru Bosne već krajem 12. stoljeća imamo formiranu bosansku državnu kancelariju koja za sobom ima izvjesnu pisarsku tradiciju oličenu u originalnim i karakterističnim ortografskim uzusima“, ukazuje dr. Haris Ćatović iz Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu.

„S tim u vezi moramo kazati da je Povelja pisana bosanskom ćirilicom, koja je u odnosu na susjedna ćirilična pisma imala specifična ortografska rješenja. Napisana je na narodnom jeziku, odražavajući gramatiku svoga vremena. Uzmemo li samo te činjenice u obzir, jasno je zašto Povelja i danas predstavlja neosporno važan i koristan materijal za lingvistička istraživanja bosanskog jezika.“

Iako je Povelja stara 834 godine, dodaje da je u pogledu svog jezičkog izraza moderna.

„To znači da Povelja obiluje riječima i izrazima koji su i danas aktuelni ili bar razumljivi. Oni koji su se detaljnije bavili lingvističkom analizom, ustanovili su da za mnoge riječi uopće nije potreban prijevod, kao i to da je većina riječi barem razumljiva. Kad je riječ o karakterističnim izrazima u Povelji ovdje treba spomenuti sljedeće: od selĕ, do vĕka, do kola, u m(e)ne, a koji su i danas vrlo aktuelni u bosanskohercegovačkim narodnim govorima“, navodi Ćatović.

Bosanski primjerak je davno nestao

Kako se danas najstariji primjerak Povelje nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu, dok su dva primjerka, prijepisa Povelje pohranjena u Državnom arhivu Hrvatske u Dubrovniku, Rabić ističe da za to postoji veoma jednostavno objašnjenje.

„Sve tri poznate verzije Povelje su dubrovački primjerci, uključujući i onaj sanktpeterburški koji se smatra najstarijim. Prilično pouzdano se može rekonstruirati način na koji je ovaj najstariji primjerak dospio u kulturnu prijestolnicu Rusije, Sankt Peterburg.“

Prema njegovim riječima, u potpunosti je izmišljena priča bivšeg ruskog konzula Jeremije Gagića u Dubrovniku da je Kulinova Povelja pronađena 1817. godine među gomilom starih papira na dubrovačkoj tržnici koji su služili za umotavanje ribe.

„Ruski konzul tom pričom nije samo namjeravao prikriti krađu Povelje, nego predstaviti sebe kao spasioca ovog vrijednog dokumenta. Srpski filolog Ljubomir Stojanović je još prije stotinjak godina dokazao da su se sva tri primjerka nalazila u Dubrovačkom arhivu 1832. godine. S obzirom na to da su austrijske vlasti namjeravale cjelokupnu građu iz Dubrovačkog arhiva prebaciti u Beč, pravoslavni sveštenik Đorđe Nikolajević, koji je dobio zadatak da jedan broj ćiriličnih dokumenata prepiše, po svemu sudeći ga je iznio iz arhiva. Kada je naredne, 1833. godine u Beču vršen popis arhivske građe, sadašnjeg sanktpeterbuškog primjerka tamo više nije bilo, pa se s razlogom pretpostavlja da je ruski konzul preko Nikolajevića došao u posjed Povelje“, kaže Rabić.

Ne krije da je pažnja poklonjena Povelji često ispolitizirana i svake godine povezivana sa ambicijama i mogućnostima za njenim „povratkom“ u Bosnu i Hercegovinu.

„Obično takvo ushićenje nestane već 30. augusta i traje do sljedeće godine kada se ponovo pokreće. Da ne govorimo o tome da je sa pravne strane diskutabilno spominjati Povelju u kontekstu ‘povratka’, odnosno ‘vraćanja’ jer primjerak koji se nalazi u Sankt Petersburgu nije ‘otuđen’ iz Bosne, ako možemo upotrijebiti ovakvu kvalifikaciju, već iz Dubrovnika i to je zapravo dubrovački primjerak. Bosanski primjerak je davno nestao. Dakle, nije nelegitimno govoriti o pokušaju da se Povelja na koji god način dobavi iz Rusije, ali na to polagati historijsko pravo je iluzorno.“

Iako su u Bosni i Hercegovini postojale inicijative o privremenom posuđivanju Povelje, one su propale.

„Sa žalošću možemo reći da se ne treba očekivati skoriji Kulinov ‘povratak’ kući. Iako bi to bilo iznimno važno za našu državu, treba imati na umu stanje u našoj državi i sjetiti se kako su ne tako davno u plamenu vatre, dok je gorjela sarajevska Vijećnica, nestali dokumenti koji svjedoče o historiji Bosne. Ona građa koja je spašena, koja nije izgorjela, i danas se čuva u neadekvatnim uvjetima. Iz toga razloga govorim da je možda i bolje što se tako važan dokument čuva izvan Bosne i Hercegovine, jer su vjerovatno ispoštovani svi uvjeti i standardi čuvanja i zaštite arhivske građe. Nažalost, ne živimo u vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana“, napominje Ćatović.

‘Jezik je prije svega državno pitanje’

Prema njegovim riječima, jezik, osim što je sredstvo komunikacije, predstavlja i skladište različitih znanja, životnih iskustava, narodnih običaja i tradicije nacionalne zajednice koja se upravo pomoću jezika prenosi budućim generacijama.

„Tako je jezička pripadnost određene zajednice podređena etničkoj, odnosno tradicionalnoj kulturnoj zajednici ljudi koji dijele isto porijeklo, historiju, kulturu, ali i prostor koji naseljavaju, to jeste državu. Upravo je Povelja odličan primjer jake veze između jezika i države jer, kako smo već rekli, ona potvrđuje bosansku državnost, a po jezičkim osobinama ona potvrđuje bosansko porijeklo. Tako od trenutka nastanka prve riječi, kroz svoj razvojni put, jezik je neraskidivo povezan sa društvom. Može se kazati da jezik ne može postojati bez kulture, niti društvo može postojati bez jezika.“

Nadalje, tvrdi da je bosanski jezik kontinuirano izložen udaru vrlo naglašenih, napadnih i ideološki kontaminiranih stavova i političkih provokacija kojima se prije svega negira čitav jedan jezik, što je put do nepriznavanja kulture i naroda u cjelini.

„Negira se njegova historijska utemeljenost, njegov historijski naziv, potiru se i zanemaruju bosanskohercegovačke tradicijske specifičnosti pod jakim utjecajem srpskih unitarističkih težnji koje ne samo da nemaju veze sa naučnim činjenicama, nego stoje u suprotnosti s njima.

Kao ljudi od kulture, a i teorijski znamo, na takve pojave država mora prva odgovoriti, jer je jezik prije svega državno pitanje, pa je očuvanje jezika izazov na koji moraju svi relevantni društveni faktori dati odgovor. U prvom redu najveću odgovornost nose političke elite jer one drže vlast u svojim rukama te upravljaju procesima koji se u društvu provode. Kada državne strukture pokažu spremnost i iniciraju rješavanje ovog dugovremenog problema, mislim da će imati podršku naučnih, obrazovnih i kulturnih institucija koje su pozvane i stvorene upravo iz tog razloga, a koje inače i rade na tom planu u skladu sa svojim kapacitetima“, jasan je Ćatović.

Da je pitanje revizionizma veoma složeno na kraju potvrđuje i Rabić.

„Sam pojam [revizionizam] je u našem javnom prostoru zadobio izrazito negativnu konotaciju i uglavnom se veže za rehabilitaciju fašističke ideologije i njenih propagatora, iako se u osnovom značenju oslanja na glagol re-videre. S tim u vezi je slovenski historičar Petar Štih u jednom eseju naglasio i nužnost ovog drugog, pozitivnijeg aspekta tog danas ozloglašenog pojma: ‘bez revizije i revizionizma, bez neprestane provjere, popravljanja i mijenjanja postojećih povijesnih predodžaba, povijest se uopće ne može zamisliti’. Dakako da se svaka ideološki obojena revizija treba odbaciti i osuditi.“