Tokom godina bilo je mnogo glasina o tajnim tunelima ispod hotela Grand u Tajpeju. Neki kažu da su to bili tajni prolazi do predsjedničke kancelarije udaljene pet kilometara. Drugi kažu da su vodili do aerodroma Songshan ili tajne vojne baze. Sada se šuška da će tunele koristiti VIP osobe ako grad bude napadnut od strane Narodne oslobodilačke armije Kine.

Tuneli su izgrađeni 1970-ih, kao dio velike renovacije hotela, usred dvostrukog straha od hladnog rata i kineskog napada. Osmišljeni su da pruže bijeg za Chiang Kai-sheka, ostarjelog autoritarnog lidera Republike Kine (zvanični naziv Tajvana) i svih svjetskih dostojanstvenika koji se slučajno nađu u posjeti. Izgradnja je završena 1973. godine, samo dvije godine prije Chiangove smrti. Postojanje tunela je dugo čuvano u tajnosti, čak i od hotelskog osoblja, ali nakon što je požar uništio dio hotela sredinom 1990-ih, ponovo su otkriveni zajedno sa zanimljivim dodatkom – 20 metara dugim toboganom niz ivicu tunela.

Na kraju mramornog stepeništa prekrivenog crvenim tepihom, iza velikih drvenih vrata, zapadni tunel dugačak 87 metara izvija se i spiralno na svom putu ka dnu; smišljen dizajn kako bi se spriječilo da bilo koji progonitelj dobije jasnu priliku da gađa VIP osobe. Čelična kružna vrata otvaraju se na cestu, dajući beguncima izbor da krenu na sjever prema luci Tamsui ili na jug do aerodroma. Izlaz je od pogleda skriven zidom debljine 90 cm koji se stapa sa stijenom koja okružuje perimetar hotela.

Vodič volonter Tracy Chou kaže da je tobogan posebno dodan posebno misleći na Chianga. Kada su tuneli izgrađeni, on je već bio u svojim 80-im godinama i njegovo zdravlje se pogoršavalo nakon saobraćajne nesreće. Uzak je, kaže Chou, jer je dizajnirana za tjelesnu formu vitkog i starijeg vođe. Ali on je i strahovito strm, savija se oko uglova tunela prije nego što se naglo završi. Da je general morao da se evakuiše, pomagala bi mu tri čuvara – jedan bi ga čuvao pozadi, a dvojica da bi spriječili njegov pad. Chou pokazuje kako bi jedan nesrećni čuvar čučao na dnu tobogana i čekao da mu udari u leđa.

Tobogan ostaje neprikladan prizor kada zamišljate bijeg kroz unutrašnjost hotela. Danas nikome nije dozvoljen pristup, iako skoro svi pitaju. Međutim, previše je strmo, prebrzo, preopasno, kaže Chou. Zadnji put kada se neko spustio tim toboganom bilo je na medijskom događaju prije više od deset godina. Chou i ostali volonteri i dalje se smiju prisjećajući se vriska novinara koji su to pokušali, uključujući i jednog čiji je TV izvještaj izazvao globalnu zabavu. Tek 2019. godine Tajvanci su se mogli uvjeriti u to, kada je istočni tunel otvoren za javne obilaske, predvođene volonterima. Tuneli su privukli 50.000 ljudi u prva tri mjeseca, a još 170.000 2020. godine – uprkos tome što je Tajvan bio zatvoren tokom pandemije. Prošle godine hotel je otvorio zapadni tunel u kojem se nalazi tobogan.

“Tuneli su pomogli da se privuku gosti tokom pandemije, ljudi su bili znatiželjni o glasinama da su vezani za predsjedničku kancelariju”, kaže Chou. Li Tong-hao, autor knjige o istoriji Granda, kaže da je hotel bio “simbol Čangove moći tokom ere vanrednog stanja”, a poznato je da je Čang najmanje dva puta pregledao konstrukciju tunela. Ali tokom godina postao je dio šire priče modernog Tajvana.

Tuneli nikada nisu korišteni za bijeg dostojanstvenika, ali ostaju među određenim hitnim izlazima i kao i većina podzemnih područja širom grada, koristili bi se kao sklonište od zračnog napada u napadu.

„Bog blagoslovio Tajvan, nadam se da nikada nećemo koristiti ovaj tunel u budućnosti“, kaže Chou.

Sredinom popodneva van sezone na Tajvanu, grupe posjetilaca i dalje uzbuđeno čekaju u redu da vide tunele. Većina su Tajvanci, koji samo žele da se upoznaju sa djelićima istorije svoje zemlje, a među njima i nekolicina djece koja se s čežnjom osvrće na prazan tobogan.

(TIP/Izvor: federalna.ba/The Guardian/Foto:  Chi Hui Lin)