U genocidu u Srebrenici ubijene su i cijele porodice
Malić, Malagić, Mehić, Osmanović, Salihović, Zukić, Suljić, Rizvanović…Na ploči u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari imena ubijenih u genocidu u ljeto 1995. godine u Srebrenici. Očevi i sinovi, braća, rođaci…Pod istim prezimenom veliki broj Bošnjaka koji su tog ljeta prije 28 godina ubijeni na najbrutalniji način.
Pod istim prezimenom čak i desetine osoba – uža i šira familija. Otac i sin, dva sina, tri sina…U nekim slučajevima ubijeni su svi muškarci iz jedne porodice, od maloljetnika pa do djedova. Cilj je bio uništiti cijele porodice, a u nekim slučajevima su i uspjeli.
Trenutno nema podataka o koliko porodica je riječ. Koliko porodica je u potpunosti uništeno i ostavljeno bez muških članova.
“Rijedak je slučaj gdje je ubijena jedna osoba iz jedne porodice. Dakle, u većini slučajeva je to više muških članova porodica. Trenutno nemamo evidenciju koliko je tačno iz neke porodice ubijeno članova, nemamo to neko istraživanje gdje bismo mogli da vidimo koliko je porodica u kojima su ubijena tri, četiri ili više članova”, kazala je za Anadolu glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović.
Međutim, svuda oko njih su majke koje su ukopale ili traže muževe, sinove, braću, očeve…
“Znamo koliko osoba je ubijeno. Znamo za slučaj majke koja danas živi u Kladnju, a kojoj su u genocidu ubijena četiri sina i suprug. Ona je sama. Slučaj rahmetli Hatidže Mehmedović – dva sina i suprug. Nema druge djece. Slučaj Salihe Osmanović. Sve te majke su ostale same. Nemaju više nikoga, nemaju ženske djece”, ispričala je Salihović.
Mnogo je takvih slučajeva nakon genocida koji je počinjen u julu 1995. godine na području Srebrenice. Tu je i majka Tima Delić iz Bratunca.
“Sa kućnog praga su joj odvedena dva sina i suprug. Odvedeni su pod izgovorom da će biti ispitani i vraćeni. Nikada nisu niti ispitani niti vraćeni. Ubijeni su i ukopani u mezarju u Veljacima u Bratuncu. Isti je slučaj i sa svim majkama koje danas ovdje imaju ukopane i muževe, braću i svoju djecu”, izjavila je Salihović dok stoji pored ploče u mezarju Memorijalnog centra na kojem su ispisana imena ubijenih u genocidu.
Većina srebreničkih majki vratila se nakon rata i genocida na svoje. U svoje prazne kuće, ali kako bi bile blizu svojih najmilijih u mezarju Memorijalnog centra.
“Te majke su odlučile da se vrate na mjesta za kojih ih veže najviše sjećanja i gdje su provele najljepše godine svog života. Tu je i mezarje u Memorijalnom centru gdje leže njihovi najmiliji, a zbog kojeg se one najviše vraćaju ovamo”, istakla je Salihović.
I njoj je u genocidu ubijen brat Abdulah. U trenutku smrti imao je samo 18 godina.
Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2008. godine u masovnoj grobnici Čančari. Pronađeno je samo 30 posto posmrtnih ostataka. Porodica ga je ukopala na kolektivnoj dženazi u Potočarima.
“Život tih osoba koje su preživjele, a kojima je neko ubijen u genocidu, nikada više ne može biti isti. Te rane zauvijek ostaju otvorene”, poručila je Salihović.
U mezarju Memorijalnog centra pored već ukopanih žrtava genocida, oca, sina, brata, većinom stoji još jedno ili više praznih mjesta. Ostavljena su jer se čeka na pronalazak i ostalih članova porodice koji se i nakon 28 godina vode kao nestali. Takvih je na području Srebrenice još oko 1.000.
“Porodice žele da njihovi najmiliji budu jedni pored drugih. Kada dolaze, uče Fatihu, mole se, razgovaraju…Kada prošetate kroz mezarje možete vidjeti mnogo tih praznina, praznih mjesta koja su ostavljena da se pokopaju i oni koji uglavnom još nisu identifikovani ili se radi o identifikovanim osobama ali pronađeno je vrlo malo njihovih posmrtnih ostataka”, izjavila je Salihović.
Podsjetila je da je u genocidu ubijeno više od 500 maloljetnika.
“Tu se radi o dječacima koji su tada imali 12, 13, 14, 15, 16 ili 17 godina. Ubijeno je i 59 žena. Ti dječaci su mislili da imaju veće šanse ukoliko šumom krenu sa svojim očevima ili starijom braćom. Međutim, kada su uhvaćeni od strane vojske bosanskih Srba njima ništa nije značilo kada vide dječaka od 12 ili 13 godina. Oni su u svemu tome vidjeli prijetnju koju treba eliminisati. Većina njih se danas nalazi u mezarju Memorijalnog centra”, poručila je Salihović.
Kako je kazala, život se uvijek nastavlja, koliko god to bolno bilo.
U mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci 30 žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine nad stanovnicima “zaštićene zone UN-a” u Srebrenici.
Među žrtvama koje će biti ukopane ove godine, bit će i četiri maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je dječak Elvir Salčinović, koji je imao 15 godina kada je ubijen. Ubijen je na području Baljkovice, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika 2001. godine.
Iako je identifikovan još 2011. godine, njegova porodica sve do ove godine nije smogla snage da ukopa Elvira. On će konačan smiraj naći uz svoga oca Turabiju i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine.
Bit će ukopana i dva 16-godišnjaka, Mustafa Mekanić i Esed Klempić. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani tokom 2001. godine na različitim lokacijama, na području Glogove i Kamenice. I oni su identifikovani u ranijim godinama – 2008, odnosno 2013, međutim tek smo sada dobili saglasnost za njihov ukop. Još jedan maloljetnik će naći konačan smiraj, a radi se o Semiru Đoziću. Imao je 17 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani 2002. godine.
Nezir Muminović je najstarija žrtva genocida u Srebrenici koja će biti ukopana ove godine. Imao je 65 godina u trenutku kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na području Kamenice 2007. godine.
Ove godine će biti ukopani i otac i sin – Vejsil i Hasib Mujanović.
Svake godine, nakon kolektivne dženaze žrtava genocida u Srebrenici 1995, u Potočarima uslijede i reeskhumacije ranije ukopanih žrtava radi pridodavanja naknadno pronađenih posmrtnih ostataka.
Ove godine će se otvoriti 71 mezar. U prostorijama Podrinje identifikacionog projekta se nalazi još oko 400 posmrtnih ostataka koji također čekaju na proces reekshumacije i reasocijacije.
(TIP/Izvor: Agencija Anadolija)
nije zadatak dobro postavljen. nema dovoljno uzoraka da bi se mogao izvesti zakljucak da treba množiti a ne sabirati.