Bosna i Hercegovina se nalazi u najvećoj krizi od rata. Problemi se gomilaju, a ponuđenih rješenja je sve manje ili sve sporije pristižu na dnevni red. Jedna od značajki trenutne krize je da se “strani faktor” žestoko infiltrirao u pokušaje stabilizacije stanja.

Kriza je ovdje jedini kontinuitet, a strani faktor je njen neodvojivi dio. S tim da se pojam „stranac“ različito pokušava tumačiti.

Zemlja kojoj se tepalo kao maloj Jugoslaviji nije sama ni ušla u krizu. Nije imala uticaj na upade u monetarni sistem SFRJ opterećen inflatornim posljedicama, nije oduzimala ustavna prava nijednoj teritorijalnoj jedinici u svom sastavu, niti bilo kojem narodu.

Istovremeno su drugi njoj slali pamet, zavjereništvo i silu. Uz stotine grešaka, Bosna i Hercegovina se kao država odbranila i održala, ali ne i potpuno izgradila da samostalno može egzistirati i nastaviti put u modernu zajednicu evropskih naroda.

Spočitati joj se može da nije nametnula domaće ideje o izlasku iz krize. Malo zbog toga što joj nije dozvoljeno, a malo zbog neznanja i nehtijenja. I dok su se 30 godina gradile nacionalne politike u ovoj državi, toliko da sada sa stopostotnom sigurnošću možemo reći da nijednoj ne prijeti nestajanje, dotle je projekt države bio na čekanju.

Adresiranje samo jednom narodu

Jasno je i da sintagma o nestajanju jedne multinacionalne i multikonfesionalne zajednice ne dolazi iznutra, nego da se osmišljava, finansira i realizira spolja i da u Bosni i Hercegovini ima svoje igrače.

Upravo ti i takvi igrači su najglasniji u traženju da strani faktor napusti ovu napaćenu zemlju i to selektivno. Zaklinjući se u Okvirni mirovni sporazum, meta je Ured visokog predstavnika, Upravni odbor za implementaciju mira, zajedničko djelovanje zemalja Kvinte… jednom riječi politički Zapad. Čudno je da se adresira samo jednom narodu.

Optužbe su toliko otvorene da se zaobilazi uloga Sjedinjenih Američkih Država u postizanju tog istog sporazuma, uz neprikriveno lobiranje kod njima suprostavljenih geopolitičkih rivala – Rusijom i Kinom, pa i regionalnim igračima – Turskom, Mađarskom… Istovremeno, stotine hiljada pripadnika tog naroda i sljedbenici takve politike hrle živjeti i raditi na Zapad.

I ono što je još bitnije, Srbija i Hrvatska, nikako se ne tretiraju kao stranci. Nedavno je Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, u jednom od svojih kasnoterminskih televizijskih intervjua kazao da je „svjestan da Republika Srpska bez pomoći Srbije ne bi mogla ekonomski dugo preživjeti“ i kako će  je „morati nastaviti novčano pomagati“. Identična je situacija i kada se budžetski novci izdvajaju iz Hrvatske za „sunarodnjake u Bosni i Hercegovini“.

Tako su građani Bosne i Hercegovine ravnopravniji i privilegovaniji od stanovnika Srbije i Hrvatske. Biraju dva predsjednika i predstavnike u tri parlamenta (građani sa pasošem Hrvatske i Parlament EU). Poreze vjerovatno plaćaju, ali u svome entitetu i županijama u okviru Bosne i Hercegovine.

Hedonistički pristup izgradnji društva

No, i to je problem države Bosne i Hercegovine. Fokusiranje trećeg i najbrojnijeg naroda na hedonistički pristup izgradnji društva od koga zapravo i zavisi. Zamajavanje da će latentnu krizu riješiti neko drugi, od međunarodnih tribunala, sudova za ljudska prava, venecijanskih i inih komisija. Ne shvatajući da oni samo daju okvir i smjernice, laicizmom su obesmišljeni sistemi obrazovanja, zdravstva, ekonomije, diplomatije, nauke, industrije…

Bosanskohercegovačko društvo u cjelini je upalo u klopku razdvojenosti, paralelizma, legitimnog predstavljanja, nacionalne zastupljenosti i sveopšte zatupljenosti koja je opravdana – ako je naša. Dvije škole pod jednim krovom funkcionišu i danas.

Glavni gradovi učenicima koji sjede u susjednim učionicama su različiti. Školski sistemi u Zagrebu i Kiseljaku su isti, kao i u Kragujevcu i Čelincu. I tako već dvije i po decenije. Prva generacija tako odškolovanih je sada već dovoljno stara, da ako nije napustila državu u kojoj se rodila, nema poseban sentiment za okolna mjesta, narode, običaj, tradiciju i kulturu. Tu više ne igra ni ona napregnuta teza o suživotu, barem do prirodnih katastrofa koje probude dozu prirodnog ljudskog karaktera.

Vide to i osjete i stranci. Ne oni iz devedesetih godina prošloga vijeka, jer je na njihovoj političkoj sceni nastupila prirodna smjena generacija. Nego novi ljudi, koji u skladu s novim vremenom sa kojima se susreću njihove nacije, ovdje zatiču iste likove koje su zaticali i njihovi odavno penzionisani prethodnici. A bosanskohercegovački lideri, tako mudri i iskusni, trebaju im pojasniti situaciju oko prijepora. I tu se gube. Imanentno im je da ostanu na vlasti i sačuvaju svoju (ne)formalnu moć.

I zašto se ne bi stvorio neki vid pakta, stranaca i ovih naših? Svako svakome tu, realno je, treba. Lišeni svih ideoloških odrednica u trećoj deceniji 21. vijeka, ispreplitani interesima i čuvanjem leđa jednih drugima, igra se nova igra. Igrači su uglavnom isti – lokalni nacionalni gubernatori; ulog je isti – narod i građani; cilj – prikladna Bosna i Hercegovina za sve igrače. “Kiprizacija” zemlje i strateško privlačenje bliže svom teritoriju.

Pomoć nacionalnim konceptima

Kipar je odigrao svoju ulogu. Tri decenije je bio oaza sumnjivih poslova. Dovoljno podjeljen, sa stranom vojskom na svom teritoriju da bi se zaštitili i razdvojili sukobljeni Grci i Turci. Ko Kiprane više i spominje? Igra operi i ubaci u sistem je prekinuta (valjda) ulaskom u Evropsku uniju zemlje koja ne kontroliše polovinu svoga teritorija. U posljednje vrijeme su Turci i Grci nepovjerljivi, a nova destinacija bi mogla biti zemlja koja je od Beča na samo 40 minuta leta. Sve ostale predispozicije sa Kipra su već prisutne.

Možda zato stranci i pomažu nacionalne koncepte, ali ne svrsishodno i državni. S tim da su se pametno podijelili, unaprijed računajući koji će narod kojemu u Uniji i van nje vjerovati. Neka to bude poligon koji će ujedno koristiti i za poslovanje, za nadmetanje i za obuku kadrova za krizne situacije svake vrste. Uvijek se može nešto istrgovati.

Ideje kosmopolitizma, liberalne demokratije, slobodnog kretanja ljudi i roba, jednakosti i temelja pravednosti postaju izlizane fraze i melje ih probuđeni desničarski duh. Bori se s tim kompletna Sjeverna Amerika, Evropa i Australija. Osjete to njihovi prirodni neprijatelji na istoku, pa oprezno pomažu i finansiraju takve pokrete, ne bi li ih oslabili upravo njihovim proizvodom, koji ako se otme, može biti i pravo oružje protiv tvoraca takvih ideoloških zastranjenja.

I baš zbog toga je projekt bosanstva, kao projekat zajedništva na nekoj neutralnoj teritoriji kakav jeste Zapadni Balkan, zapravo lakmus papir. Projekt kojemu su šanse u startu male, ali nikako nedokučive. Te zajednice su kao jednina, zajedno, živjele i preživljavale najteže dane, uglavnom ratove i tutorstva. Preživjelo je bosansko društvo i 150 godina kontinuiranih pokušaja, od slabljenja do potpunog zatiranja. Čudno je pogledati u historiju ovih krajeva i spoznati da su ime zemlje, jezik, pismo, pravopis čuvale one religijske zajednice i crkve koje se danas, kada im ne prijeti nikakva egzistencijalna mjera, u određenoj mjeri odmiču od svoje tradicije, običaja i suživota. Pobrkali su se pojmovi strani i domaći.

Samo, svoje uloge moraju biti svjesni i pripadnici najmnogobrojnijeg naroda. Kiprizacija, sa mogućnošću pretapanja sa “palestinizacijom” je najcrnji ishod. Bosanstvo je njihovo breme, koje moraju donijeti do svojih komšija, uz neophodna uvjeravanja da neće izgubiti svoje identitete. (S)trpljivo, jer veliki i brojniji trpe manje. I to bi mogli pokušati bez pomoći stranaca, bližih ili daljih. Ne da bi udovoljili nekome, nego da bi pokazali vlastitu bitnost, političku zrelost i mudrost.

TIP/Izvor: Al Jazeera/Autor: Alen Jazić/Foto: Anadolija)