Ratni bubnjevi ponovo se razliježu Balkanom. Odzvanjaju, čak i kada se miješaju s izgovorenim porukama mirotvorstva, jer u pozadini imaju jasno učinjena djela koja anuliraju nevješto maskirane pacifističke floskule.

Region se naoružava, zemlje nabavljaju skupu opremu, ojačavaju rezervne sastave. Maslinove grančice guraju u herbare i recikliraju huškačku retoriku, dobro znanu kroz devedesete godine prošloga vijeka.

I zaista, dvadesetak godina kakvog-takvog mira i nikakvog prosperiteta, sve agresevnije ustupa mjesto junacima doba zla, kakvo je Balkan preturio preko svojih leđa u periodu 1991-2001. vraćajući u fokus morbidnu tezu da “ovdje rat dolazi kao i menstrualni ciklus, uglavnom s sličnim vremenskim odmakom”. I što je još bitnije, takvim strahovitim tenzijama se anulira svaki drugi socijalni poraz. Ono što se ne može zaustaviti, unaprijediti, ostvariti… znanjem i sposobnošću, sukobi dođu kao korektivni faktor.

Kriminal se ne zaustavlja. Štaviše, hrani se sistemskim djelovanjima “državotvornih i Bogom danih spasilaca naroda”. Zemlje regije drže neslavne pozicije na kontinentu, s tendencijom da se približe i samom svjetskom vrhu. Toliko im dobro ide da su im njihovi podanici skovali i krilaticu – “ovdje je samo kriminal dobro organizovan”. Njima je Balkan raj na zemlji, neostvariv negdje drugo, pa ni u Švici, Americi ili Njemačkoj. Za takve moralne vertikale su to zemlje mračnih stereotipa, nemorala i zabluda.

Trajna demografska oseka

Stara mudrost je kazala “da ako hoćeš zauvijek uništiti jedan narod, uništi mu obrazovanje”. Osvrnimo se oko sebe i razmislimo o obrazovnim sistemima društava u kojima živimo na Balkanu. Ako ne vidimo, znamo šta su pokazali rezultati MENSA-e na globalnom nivou. I sve to uz rekordnu vidljivost ljudi sa najvišim akademskim zvanjima i titulama. (Sa)znanje koje takvi kadrovi prenose našoj djeci se osjeti kroz rangiranje kvaliteta obrazovanja univerziteta regije. Dovoljno za sram.

Obrazovanju bi se komotno moglo dodati i zdravstvo, jer ako se ozbiljno ugrozi zdravlje jednom narodu, a nema adekvatno obrazovanje da se izvuče iz takvog stanje, propast je neizbježna. Pandemija COVID-a je pokazala nemoć regiona. Smrtnost je ogromna. Zdravstveni sektor je pod pritiskom svake vrste i lomi se pod tako teškim bremenom.

Socijalna zaštita građana je nova bolna tačka. Ne nudi sigurnost, a i kako će? Ko će je osigurati, nego oni koji rade i stvaraju višak dohotka. A takvih je sve manje u cijeloj regiji.

Demografska oseka koja traje i traje, sada prijeti da potpuno opustoši kompletne regije. Stotine hiljada, uglavnom mladih i radno sposobnih ljudi godišnje napusti Zapadni Balkan. I ne vraćaju se. Šalju doznake familijama dok ih ne puvuku sebi po sistemu spajanja porodica. Najbolji i najkvalitetniji kadrovi tako prepuštaju  mjesta podobnima.

Puževim korcima ka savremenim tokovima

Ostaju stari. Penzioneri su svoje zaradili, ali trenutno je malo onih koji rade da bi njima osigurali njihova zaslužena primanja. Penzioni fondovi su pred slomom, a neki su bez podrške budžeta već odavno neodrživi.

Zaduživanja državnih sistema se konstantno uvećavaju, kreditima se zatvaraju prethodna zaduženja. Istu praksu preuzima i stanovništvo. Cijene divljaju, inflacija postaje sve spominjanija riječ. Nosanje mošti mijenja crtanje murala. Već viđeno i doživljeno!? Vrijeme je da vlasti u igru ubace posljednjeg aduta – “odbranu”. Ta magična riječ, kao antibiotik, poništava sve naprijed navedeno. A širok joj je dijapazon djelovanja.

Odbrana naroda, države, vjere, ingerencija, jezika, pisma, kulture, tradicije (pa i zločinačke ostavštine svojih predaka), sistema i načina djelovanja…ili svega onoga bez čega godišnje dobrovoljno ostaje onih 100.000 građana regiona koji napuštaju svoje kuće i odlaze u svijet. Odriču se državljanstva i uspješno se asimiliraju, čak i ako im to nije bila životna želja.

Oni koji ostaju, svojevoljno ili nevoljno – manje je bitno, održavaju, hrane i bodre postojeće načine vladavine i prateće im centre moći. One koji ih puževim koracima približavaju savremenim tokovima civiliziranog svijeta, ali koji prate trendove u represivnim aparatima vladavine. Policije, svakojakih službi i vojnih efektiva po glavi stanovnika ne manjka. E, tu smo u vrhu. Možda malo Sjeverna Koreja vodi, ali nije nedostižna za neko vrijeme!

Braneći se i reciklirajući riječ odbrana, ne bježi se od nabavke radarskih i raketnih sistema, borbenih aviona, borbenih oklopnih vozila, tenkova, topova i helikoptera. Oni će se smiriti puk? Možda čak i onaj koji je skenirao sve naprijed pobrojane nedaće i živi na periferiji pameti? Odbrana je sveta riječ i u nju se mora uložiti, pa ko šta ima. Država će od građana nabavljene topove, bogati će volove, a sirotinja sinove. A mora se…!

Masovno naoružavanje

I država (države) je uradila svoje. Ili uglavnom jeste i dopunit će se još. Srbija je nabavila avione MIG-ove 29, ruske tenkove i savremenije raketne sisteme, nekoliko kineskih dronova, ali i nešto helikoptera. Najavljuje se nabavka još 30 helikoptera, 500 miliona eura povećanja za vojsku, te 1,25 milijardi eura za namjensku industriju, čije će proizvode apsorbovati vojska u periodu od pet godina. U toj zemlji su izbori u aprilu naredne godine.

Hrvatska je odgovorila kupovinom njemačkih samohodnih haubica, Partijinih oklopnjaka i francuskih borbenih aviona pete generacije. Milijarde eura su “letjele” i u tom slučaju. Stići će i oklopna vozila Bredli. Dolaze i novi helikopteri. Nema veze što su nedavno već došli neki i što najnovijima nije osigurano sklonište od atmosferskih pojava, pa će skupi aparati morati kisnuti.

I u Bosnu i Hercegovinu je stiglo letjelica. Jedan entitet ih je nabavio u Rusiji, a OS BiH u Americi. O helikopterima i to onim nenaoružanim je riječ. Stiglo je i nešto američkih Hamvi vozila, a ima najava dolaska nove opreme. Uz saznanje da je od svih bivših jugoslovenskih republika, jedino u BiH sačuvana proizvodnja municije u većim količinama. I ovdje su dogodine izbori.

Borbenim oklopnim vozilima su se “obogatile” i oružane snage i policijske agencije u Sjevernoj Makedoniji, Kosovu i Crnoj Gori. Makedonci se oslanjaju na nabavku američkog 8×8 vozilo Strajker, a bit će i 99 manjih 4×4 vozila, koje je naručila i Vojska Crne Gore. Kosovske snage su dobile 55 američkih vojnih oklopnih vozila. Vlade u svim zemljama imaju nestabilnu većinu i izbori su mogući svaki tren.

Svi bi voljeli da znamo koliko sve to košta, ali nikada do kraja to nećemo saznati. Vojska i tajne idu pod ruku. Ali bi voljeli znati i ko će to sve koristiti, u koje svrhe i za čije dobro? Ako strahovi prerastu iz snova u realnost i ako se ponovi do sada poznato trajanje sukoba (na godine), ko će biti bitke? Vojnu obuku je u posljednje dvije decenije prošao mali broj ljudi. Oni koji znaju rukovati naoružanjem i tehnikom su u debeloj manjini ili ih već sustižu momenti demencije.

U regiji su ostali momci i djevojke koje interesuju društvene mreže, selfiji, šiše i igrice na gadžetima. Ne bude li dovoljno jak internet signal, mogli bi biti nervozni, pa i pogubni za sebe i najbližu okolinu. Njihova suprotnost, oni drčni i hrabri, snažni i spremni, nacionalno i vjerski dobro potkovani uglavnom preferiraju duboku pozadinu i nije im bitno da li su svojim dosadašnjim busanjem zaslužili komandu, vezu, logistiku ili sanitet.

Regionalna povezanost spojenih posuda ne garantuje parcijalnost sukoba na samo jednoj teritoriji, a svoje interese imaju regionalne i svjetske sile. Doziranost njihove zainteresovanost (ne)brine lokalne šerife, ali se čudno primjenje i shvata imenica „stranaci“ u regionu. Neki stranci su poželjni jer to možda i nisu, dok su drugi neprihvatljivi.

Žalosno je samo što svi u regionu sa sigurnošću možemo garantovati da nam je izvjesnije “odbraniti se” nego vjerovati u pobjedu nad kriminalom, u poboljšanje obrazovanja i sektora zdravstva, zaštite okoline i savjesnije iskorištavanje prirodnih dobara, zaustavljanje iseljavanja, poštenijim zapošljavanjem, boljim standardom i socijalnom zaštitom, te  pravednijim društvom.

Žalosno je i što smatramo da region ili mi u njemu imamo vremena, ne shvatajući da će vlasti i poslije bitke reći da je tek prošao period razaranja i neviđene destrukcije, pa da treba dosta vode proći kako bi ponovo stali na noge. Već viđeno, već odbranjeno!?