Publikacija koja je nastala kao odgovor na stanje radnika i njihovih prava, „Rad i pandemija“, pokazala je kako se u vrijeme uslova koji su nametnuti pojavom korona virusa, o radničkim pravima malo ili nimalo brine, ocijenio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) urednik i koautor ove publikacije, profesor na Univerzitetu u Tuzli Damir Arsenijević.

Prema njegovim riječima, mjere su išle na ruku poslodavcima, a ne radnicima.

Gospodine Arsenijević, jedan ste od autora i urednik publikacije „Rad i pandemija“. Tu priču ste počeli s novinarima i medijima u vrijeme pandemije. Zašto?

Arsenijević: Najprije, mi smo htjeli da iskažemo solidarnost s otpuštenim novinarkama i novinarima lista „Oslobođenje“. Vidjeli smo da je korona i cijela pandemija izazvala dosta prilika da se izvrše razni udari na radnička prava. Međutim, ono što je bilo izrazito bitno kod novinarki i novinara „Oslobođenja“ jeste da se uopšte nije čekalo na mjere Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), koje bi mogle olakšati status zaposlenika u tom listu.

Tu smo, naravno, naišli na neke poražavajuće podatke, ali isto tako i na teške priče i htjeli smo da iznesemo u javnost šta se dešava, kako se dešava, da to ne ostane nezabilježeno, da ti glasovi ne ostanu u jednom moru problema i da problemi budu jedan običan način prikrivanja onoga što se ljudima dešava.

Obezvrjeđuje se novinarski posao

To je pokazalo i odnos, kako unutar medijske zajednice, tako i političkih struktura prema medijima.

Arsenijević: Tako je. Vi ste imali razna kršenja novinarskih prava. Imali ste naravno i kontinuirano bahaćenje političkih elita prema novinarima. Jako je interesantno da se novinari koriste kao neka vrsta metle. Kad treba nešto počistiti, oni se koriste, kad ih treba saviti na jedan način, oni se koriste.

I medijska scena je, cjelokupno gledano, jako plastična što se tiče odgovora prema političarima. Umjesto da zauzme jedan stav, a to je stav vrijednosti vlastite profesije. Tužno je vidjeti kako kolege novinari ne cijene jedni druge i obezvrjeđuju vlastiti posao. Naravno, riječ je o honorarnom poslu većine i to je neka vrsta preživljavanja. Imate vrlo kratkoročne ugovore, po mjesec, dva, tri, imate novinare koji se drže u jako teškoj poziciji, nekima su istekli ugovori o radu, nisu nove potpisali.

Novinari sada, ja to odgovorno tvrdim, već duže vremena, a sada u pandemiji se to jako dobro vidi, trpe ono što su trpjeli radnici fabrika koje su privatizovane 2000. godine godine. Jak je udar na medije danas. Vi imate lomove unutar novinarske zajednice. Vi vidite kako krizni štabovi ne daju novinarima da postavljaju pitanja, prisiljavaju ih da prihvate službene izjave. Znači, obezvrjeđuje se novinarski posao, ne samo unutar novinarskog esnafa, već i u odnosu političkih elita i novinara.

Danas je žalosno da su novinari postali sinonim za fake news, za prenošenje lažnih vijesti. A to nije istina, mi imamo jako profesionalne novinare koji se svakodnevno bore da istraže i da pokažu šta se dešava. Ali, u tom cijelom vrzinom kolu i čvoru neistina, poluistina, pritisaka, vi jednostavno ne možete da se snađete.

Ili posao ili život

Ovaj problem ima više nivoa. Jedan od njih je, recimo, da državne i entitetske institucije nisu pomogle poslodavcima koji su u jednom trenutku, možda, morali da otpuste radnike. Jeste li Vi zabilježili situacije u kojima su vlasti išle više na ruku poslodavcima nego radnicima?

Arsenijević: Apsolutno. To se vidjelo najviše u realnom sektoru, kad ste imali prazne fabrike, pogotovo kod privatnika, koje su morale trpiti institucionalno nasilje. Recimo, u Federaciji imali ste izmjene zakona o radu, one su usvojene, u parlamentarnoj proceduri itd.

Recimo, ako uzmete sektor kože, obuće i tekstila – tu niste imali masovno otpuštanje, ali imali ste takva kršenja radničkih prava koja su jeziva. Imate tvornica obuće, nisu uopšte imali poštovanje uredbi o provođenju epidemioloških mjera. I upravo u tom realnom sektoru ste imali situaciju da radnice i radnici moraju da trpe razne pritiske, da jednostavno moraju da se pojave na poslu, da rade u nesigurnom okruženju, da bi zaradili komad hljeba danas.

Znači, vi imate jedno potpuno svođenje radnika na to da oni moraju da izaberu posao ili vlastiti život, i da založe vlastiti život i zdravlje na kocku da bi preživjeli. Vi, jednostavno, ne možete da pojmite kakve smo mi sve priče čuli.

To što govorite, navodi na još jednu stvar, a to je da su možda postojale ucjene u smislu da je jako puno ljudi ostalo bez posla tokom pandemije.

Arsenijević: Tako je. Imate potpuno jednu bazičnu ucjenu, koja se, naravno, može provoditi iz jednog osnovnog postulata, a to je da radnici više nisu radnici. Oni su najamna radna snaga. Mi nemamo više radnika, koji su zaštićeni sindikatima, jakim radničkim pravima itd, možda nominalno, ali u praksi mi imamo najamnu radnu snagu, odnosno nadničare. A kada ste nadničar, vi možete biti otpušteni kad god, može vas se uzeti kad god, možete se suprotstaviti jedni drugima i koristiti da se radnici međusobno zavade, samo da bi se profit vadio dalje.

U ovim tekstilima i obući, koji su stvarno sektori koji zapošljavaju dosta ljudi, to su nevidljivi sektori kod nas, vi imate firme u kojima sindikat ne može ni prići, ne postoji sloboda sindikalnog organizovanja, nemate kolektivne granske ugovore, imate ljude koji su ucijenjeni da rade prekovremeno a da nisu plaćeni, da rade subotom a da nisu plaćeni, rade u jednim potpuno surovim uslovima koji su nedostojni životu čovjeka.

Siromaštvo se koristi kao oblik upravljanja ljudima

Jedna od stvari koje ste dotakli u publikaciji jeste i problem radničkog siromaštva, na šta je ukazivala i Svjetska banka i brojna druga istraživanja. Kakva su Vaša viđenja? Šta ste Vi zabilježili tu?

Arsenijević: Mi smo pratili zvanične statistike i, naravno, predviđanja Svjetske banke su katastrofalna – da će, ako se sjećam, oko 80.000 ljudi ostati bez posla. Dakle, mi govorimo o jednom hroničnom siromaštvu koje će da traje. U pandemiji imate dvostruki problem – problem otkaza, gdje su njihova mjesečna primanja svedena na minimum, koja mogu da dobiju od Zavoda za zapošljavanje, i imate istovremeno probleme smanjenja zarađenih plata, gdje su odmah poslodavci to iskoristili, već od marta 2020. godine, da smanje plate radnicima. Negdje u prosjeku plate su potpuno skresane, u oktobru se to nešto i vratilo, došlo je do vraćanja neto iznosa plata na nivo od prije početka pandemije.

Međutim, pitanje siromaštva nije samo pitanje ovih manjih oscilacija. Kod nas se siromaštvo sistemski koristi kao oblik upravljanja ljudima, kao oblik vladavine. Siromaštvo se koristi da bi se populacija potpuno činila spremnom da prihvati bilo kakav posao ili bilo kakve uvjete rada.

Mi nemamo potrebe da budemo siromašni. Mi smo jedna mala zemlja koja ima dosta bogatstva – kao što vidimo iz broja bogatih ljudi u Bosni i Hercegovini, milionera. Mi nemamo potrebe da budemo siromašni, siromaštvo se koristi kao oblik treniranja ljudi u kapitalistički tržišni oblik rada, gdje se njihov život obezvrjeđuje, a onda oni moraju da prihvataju razne neuslovne pozicije i oblike rada da bi preživjeli.

Sve ovo o čemu mi govorimo prošlo je bez ikakvih sankcija, bez ikakvih zakonskih posljedica. Prijeti li to da postane trend, da ovakvo stanje i odnos prema radnicima u toku pandemije, pređe u naviku?

Arsenijević: Pa, znate šta, nama se taj trend uveo ratom i ratnim zločinima. Ovo što se dešava nama u oblasti rada ili radno-pravnog zakonodavstva nije isprika. Mi ćemo svojim pritiscima natjerati razne državne mehanizme i pravne mehanizme da se to riješi.

(TIP/Izvor: RSE/Autorica: Dženana Halimović)