Elvir Bijedić: Od ‘trule kobile’ do personalnih trenera, od uvažavanja do osude

Kako nam se desilo da nam je vrijeme pregazilo vrijeme?

Ustvari, kako nam se desilo da je potpuno nestalo jedno vrijeme u kojem se igralo trule kobile, janjine, kadije, limuna i narandže, lastiša, škole i između dvije vatre i kad se umjesto priče o motoričkom razvoju, koordinaciji, ravnoteži i funkcionalnom treningu sve spomenuto upravo razvijalo kroz ovakve igre.

Nije bilo individualnih trenera, ali su drugari jedan drugom bili treneri.

Umjesto odštampanih dresova na tamnim majicama, ili trenerkama školskom kredom su se ispisivali brojevi najdražih igrača.

Bilo je bitno samo da se igra.

Kroz takvo odrastanje stvarala se široka motorička baza, važna za razvoj muskuloskeletnog sistema, fizičku spremnost i kasnije bavljenje sportom. Niti tada, kao ni danas nisu svi bili sportisti, ali su se svi kretali. Danas, kada se sve više govori o fizičkoj neaktivnosti, pretilosti i povredama mladih sportista, možda bismo se trebali zapitati šta se dogodilo s tim jednostavnim, svakodnevnim kretanjem.

Danas djecu vozimo u školu, na treninge, časove i koncerte. Čekamo ih satima da bih vratili nazad, pratimo ih gotovo svuda i organizujemo im svaki slobodan trenutak.

U poplavi Individualnih trenera, specijalizovanih programa, savremene opreme, došlo je sušno vrijeme za običnu, slobodnu igru.

Niti u jednom momentu nemam namjeru umanjiti vrijednost sportskih trenera niti savremenih metoda rada, ali uska specijalizacija i jednostranost u razvoju tokom bavljenja nekim od sportova u koje se djeca prerano uključuju, jednostavno,

ne može zamijeniti svestranost dječjih igara.

Dijete koje nije razvilo osnovne motoričke sposobnosti kroz igru ne može sve nedostatke nadoknaditi specifičnim treningom. Sportski trening od sat vremena koliko god bio koristan, ne bi smio biti jedino mjesto na kojem se dijete kreće.

Kako je nestalo je vrijeme u kojem se do iznemoglosti igralo ganje i u kojem je pokajmačena kriška s posutom vegetom na njoj bila obrok nakon što se komšiji unio ugalj, prenio namještaj, ili pomoglo da se preseli?

Da, bilo je to moguće bez da se angažuje i plati radna snaga.

Puno toga je bilo moguće.

Kako nam se desilo da nam u cijelom ovom tranzicijskom ludilu neki predmeti budu marginalizirani, a neki potpuno nestanu iz rubrike bitnih predmeta iz dnevnika?

Mišljenja sam da bi tjelesni odgoj trebao biti, kao predmet, zastupljen svakog školskog dana. Naravno ne samo zbog stvaranja sportista nego zbog zdravlja generacija koje dolaze koji bi imali manje dana bolovanja nego što je to danas.

Gdje je nestalo domaćinstvo kao predmet?

Opštetehničko obrazovanje, čuveni OTP?

Koliko današnje djece zna zašiti dugme, napraviti palačinke, pripremiti jednostavan obrok, zavrnuti vijak, promijeniti sijalicu, koristiti osnovni alat, nacijepati drva, odložiti vatru?

Koliko ih zna nešto napraviti vlastitim rukama, a koliko njih očekuje da će se za svaki problem pojaviti neko ko će ga riješiti?

Nije stvar u palačinkama, sijalici ili vijku. Stvar je u samostalnosti.

Škola ne bi trebala proizvoditi samo dobre učenike nego i ljude osposobljene za život.

Roditelji danas svojoj djeci žele pružiti sve ono što sami možda nisu imali, što je potpuno razumljivo, ali problem nastaje onda kada im, u želji da ih zaštite od svega lošeg, počnu uklanjati i ono što im je potrebno da bi sazreli.

Svaka neprijatnost prerasta u problem, svaki poraz traži krivca i najmanja nesuglasica zahtijeva intervenciju odraslih.

Kao roditelji i društvo imamo obavezu zaštiti svako dijete od nasilja i nepravde, ali zaštiti ga od svake frustracije nije ni moguće ni dobro.

Nedavno je u javnost dospio slučaj koji je podijelio javnost.

Ne želim niti mogu presuđivati , jer ne poznajem sve činjenice, ali svako dijete zaslužuje zaštitu i pravičan odnos, jednako kao što i nastavnik zaslužuje punu podršku i povjerenje.

Upravo zato treba govoriti o pojavi koja je mnogo šira od jednog slučaja.

Kada smo počeli zaboravljati da je učitelj, osim obrazovne, imao i odgojnu ulogu?

Kad smo to učiteljicama, nastavnicima i ostalim prosvjetnim radnicima prestali vjerovati?

Zbog čega smo počeli svaku odgojnu mjeru posmatrati kao napad, a svako neslaganje s odlukom nastavnika kao razlog za sukob?

Kakvu poruku šaljemo djeci kada odrasli svoje nesuglasice pretvaraju u javne optužbe, kada se ljudi prozivaju imenom i prezimenom, a društvene mreže postaju sudnica bez pravila?

Škola se ne urušava samo zbog loših programa, nedostatka opreme ili slabih rezultata. Urušava se i onda kada nestane povjerenja između roditelja i nastavnika, kada učitelj počne strahovati od vlastitog odgojnog postupka, a njegov autoritet postane predmet neprekidnog osporavanja.

Dakako, ne govorim o autoritetu koji se temelji na strahu nego o autoritetu koji proizlazi iz znanja, iskustva, pravednosti.

Zato je zabrinjavajuće kada nastavnici, umjesto da se bave djecom i nastavom, troše vrijeme i energiju na odbranu od pritisaka, prijetnji i javnog linča.

A gdje je u svemu tome porodica?

Porodica je temelj nakojem se grade svi budući odnosi djeteta koji iz nje potiče.

Porodica je prva škola života. U njoj se stiču ljubav, poštovanje, odgovornost, razumijevaju granice i gradi odnos prema sebi, ali i prema drugima.

Škola te vrijednosti nadograđuje i pomaže djetetu da se pripremi za život u zajednici.

Jedna drugu ne mogu zamijeniti.

Kada roditelj i nastavnik sarađuju, dijete ima čvrst oslonac, ali kada to preraste u javni sukob dostupan čitanju na društvenim mrežama, dijete se nađe između dvije strane i vrlo često na njega, ili nju potpuno zaboravimo.

Roditelj ima pravo zaštititi svoje dijete, ali ima i odgovornost saslušati drugu stranu. Nastavnik ima pravo na profesionalni autoritet, ali i obavezu da odgovara za svoje postupke.

Niko ne bi smio biti iznad odgovornosti, ali niko ne bi smio biti ni unaprijed proglašen krivim.

Možda je upravo tu nestala ona ravnoteža koju smo nekada podrazumijevali: da odrasli razgovaraju, da se problemi pokušavaju riješiti, da se greške ispravljaju i da se dijete uči kako postati odgovoran čovjek.

Ne treba se vraćati u prošlost.

Nije ovo tekst kojim prizivam povratak u pećinu, ali tokom izgradnje civiliacije neke stvari koje joj kao vrijednost pripisujemo očigledno smo putem tog civilizacijskog razvoja izgubili.

Zanemarili smo slobodnu igru, svakodnevno kretanje, praktične vještine, samostalnost, različite nivoe povjerenja, a naročito one između porodice i škole, poštovanje prema ljudima koji obrazuju našu djecu.

Možda bismo se trebali zapitati jesmo li im, pokušavajući olakšati djetinjstvo, izgradili zonu komfora sazidanu od tvrdog materijala kojim smo ograničili njihovo odrastanje.

Jer dijete ne pripremamo za život tako što mu uklanjamo svaku prepreku, nego upravo tako što ga učimo kako da tu prepreku savlada.

Porodica koja ne uči odgovornosti, škola kojoj oduzimamo autoritet i društvo koje svaku nesuglasicu pretvara u sukob ne mogu zajedno izgraditi generacije kakve priželjkujemo.

Vrijeme ne možemo vratiti, ali djeci vratimo više igre, kretanja i samostalnosti, roditeljima svijest o njihovoj odgovornosti, nastavnicima dostojanstvo i podršku, a školi povjerenje koje mora opravdati svojim radom.

Nije odgoj posao samo porodice, niti je obrazovanje posao samo škole i nastavnika. Kao društvo smo zajedno u tome, jer odgovornost za budućnost naše djece ne možemo prebaciti na nekog drugog.

Na kraju, pravo pitanje nije kakva su nam današnja djeca.

Pitanje je kakve smo im mi uslove stvorili da postanu ljudi?

P.S.

Tekst odražava stavove autora, bez ikakvih naučnih teza, ali s motivacijom jakom 35 godina iskustva u praksi sportskog fizioterapeuta.

Nesavršeni otac dva tinejdžera,

(TIP/Autor: Elvir Bijedić/Foto: Ilustracija)