Elvir Bijedić: Pajo i Sloboda

Ljudi pod teretom godina, koje nisu uzalud protraćene, znaju prepoznati trenutke kada život prestane govoriti jezikom slučajnosti. Oni koji su naučili prepoznavati znakovni jezik života na riječ „slučajnost“ samo će nebitno odmahnuti rukom. Život zna sjajno sinhronizovati lijepe priče koje jednostavno ne mogu, a da ne zaiskre pred okom posmatrača.

Davne 1919. godine, u novembru, u Tuzli je osnovano RSD Sloboda.

Dvadeset i sedam godina kasnije, 1946. godine, tom društvu pridružena je i košarkaška sekcija – KK Sloboda.

Jedan od osnivača bio je Milan Jovanović, kojeg su Tuzlaci zvali Ambasador.

Iste te 1946. godine, pomenuti Milan Jovanović postao je ponosni otac Predraga Jovanovića Paje, koji je ovog septembra, u krugu porodice, proslavio svoj 80. rođendan.

I tu bi se ova priča možda mogla nazvati slučajnom da se u nju nije umiješao i sam Pajo.

Svoj veliki dio života posvetio je Slobodi, posebno njenom omladinskom pogonu. Kao koordinator mladih selekcija Sloboda Dite, odgajao je generacije dječaka i zajedno s njima doživio ono što se pamti cijelog života – osvajanje prvenstva Jugoslavije u sezoni 1991/92.

Registracije tih dječaka i danas uredno i ljubomorno čuva.

Kao da s njima čuva i komadić jednog vremena.

Godine su prolazile, generacije se mijenjale, a Pajo je ostajao tamo gdje je uvijek pripadao i gdje se osjećao svojim – uz košarku i uz Slobodu.

Život je htio da bude i jedan od osnivača današnjeg OKK Slobode, kluba koji nastavlja svijetlu tradiciju košarkaškog sporta u Tuzli.

I tako su se ove godine, gotovo neprimjetno, susrele dvije osamdesetogodišnje priče.

Jedna ljudska – Pajo.

I jedna sportska – košarka u Tuzli.

Obje su rođene iste godine.

Generacijski, ruku pod ruku, ove godine slave svoj jubilej.

A ja, kao sudionik jednog vremena, već punih 35 godina svjedočim stotinama priča ispričanih jezikom ljubavi između Paje, Slobode i košarke.

Zato mi je teško povjerovati da je baš sve to samo slučajnost.

Možda slučajnost jeste ono što se dogodi jednom, ali kada se kroz decenije isti ljudi, ista mjesta, iste ljubavi i ista pripadnost ponovo i ponovo sreću na istom putu – čovjek počne vjerovati da život ipak zna šta radi.

Jer ipak, neke priče ne biramo mi, one jednostavno pronađu nas.

Pajo je, čini se, svoju priču sa Slobodom počeo živjeti onog dana kada je njegov otac učinio da ona počne pisati svoju.

(TIP/Autor: Elvir Bijedić)