Nositeljica liste Naše stranke za Parlament FBiH, dr. Amra Nadarević Vodončarević u intervjuu za TIP: ‘Siromaštvo roditelja ne smije biti granica dječijeg talenta’

˝U ordinaciji sam gledala posljedice političkih odluka, u politici sprečavam da do njih dođe˝, poručuje u intervjuu za TIP, nositeljica liste Naše stranke za Parlament Federacije BiH, dr. Amra Nadarević Vodončarević.

TIP: Bili ste najaktivnija zastupnica u Skupštini Tuzlanskog kantona. Kakva iskustva nosite na kraju mandata iz poslaničkih klupa?

Da, bila sam najaktivnija zastupnica u Skupštini Tuzlanskog kantona. Ali meni je mnogo važnije šta stoji iza te “statistike”. Postavljala sam pitanja i podnosila inicijative jer su mi se građani tokom četiri godine stalno obraćali. Dolazili su s problemima iz svojih mjesnih zajednica, škola, zdravstvenih ustanova, sportskih klubova, s problemima svoje djece i porodica. Smatrala sam svojom obavezom da ono što mi kažu prenesem u Skupštinu. Nije bilo sjednice na kojoj sam mogla govoriti, a da nisam imala pitanje, inicijativu ili problem građana koji sam željela otvoriti.

Inicijativa je bilo mnogo: e-Beba, PET/CT za Tuzlanski kanton, linearni akcelerator, kontaktna sočiva kao pomagalo, dostupnost adrenalinskog autoinjektora, subvencioniranje prenatalnih testova, pneumokokna vakcina, pitanja nedostatka neuropedijatara i odlaska ljekara, zapošljavanje mladih ljekara i kvalitetne specijalizacije. Tražila sam zatvoreni plivački bazen, bolju podršku vrhunskim sportistima i talentima, program „Jedno dijete – jedna vještina“, subvencioniranje sporta djeci, bolje uslove u školama i fiskulturnim salama.

Pokretala sam pitanja provjere diploma, transparentnosti javnog novca kroz „Otvoreni budžet“, sigurnosti djece, edukacije o pirotehnici, energetskih pića, agresivnog promoviranja estetskih zahvata djeci, savjetovališta za patološko kockanje, ali i komaraca, problema vodotoka, zaštite prirodnih resursa i brojnih drugih problema na koje su mi ukazivali građani.

Neke inicijative bile su velike, neke naizgled male. Ali čovjeku koji vas je zamolio za pomoć njegov problem nije mali. To sam uvijek imala na umu. Za mene je to smisao mandata. Ne pojaviti se pred izbore, nego četiri godine biti dostupan ljudima.

TIP: Niste šutjeli. Pitali ste, predlagali… Parlamentarna većina Vas je ignorisala. Je li bila uzaludna Vaša borba?

Nije.

Ignorisali su nas bezbroj puta. Inicijative su odbijane ili bi većina jednostavno bila suzdržana. Na neka pitanja odgovore smo čekali mjesecima, na neka ih nikada nismo dobili! A dešavalo se i nešto posebno zanimljivo: ono što danas odbiju, sutra malo prepakovano predstave kao svoju ideju. Meni to, na kraju, nije najvažnije. Ako nešto što sam tražila na kraju bude urađeno i koristi građanima, neka se slika ko hoće i neka preuzima zasluge ko hoće. Pacijent koji dobije pregled ili dijete koje dobije priliku neće pitati ko je presjekao vrpcu.

Mi, a kada kažem mi mislim i na Našu stranku, dvije godine smo upozoravali na diskriminaciju roditelja starijih od 35 godina kod pojedinih mjera podrške. Ne mogu prihvatiti logiku po kojoj dijete roditelja od 36 ili 40 godina vrijedi manje od djeteta roditelja od 34 godine. Dijete je dijete.

Tražili smo i odgovornost odgovornih u MUP-u nakon niza teških događaja i zločina koji su potresali Tuzlanski kanton. Kada institucija koja treba štititi građane napravi ozbiljne propuste, političari ne smiju okretati glavu.

Zato ne mislim da je bilo uzalud.

Možete odbiti moju inicijativu. Možete ignorisati pitanje. Možete čak kasnije istu ideju predstaviti kao svoju. Ali problem zbog kojeg sam ustala i govorila time nije nestao. A moj posao je bio da ne šutim.

TIP: Vjerujete li i dalje u promjenu?

Da ne vjerujem, ne bih ponovo bila kandidatkinja. Ali ne vjerujem u čarobne štapiće i velike riječi. Vjerujem u konkretne promjene.

Kada roditelj nakon rođenja djeteta ne mora obilaziti šaltere, to je promjena. Kada pacijent dobije dijagnostiku u Tuzli umjesto da putuje stotinama kilometara, to je promjena. Kada dijete može trenirati iako njegovi roditelji nemaju novca za članarinu, to je promjena. Kada građanin može vidjeti gdje je otišla svaka marka iz budžeta, i to je promjena.

Promjena se ne događa sama. Neko mora biti uporan. Mora pitati ponovo i ponovo. Mora biti spreman čuti „ne može“ deset puta i jedanaesti put ponovo pitati: a zašto ne može?

TIP: Niste profesionalizirali mandat. Ostali ste raditi kao doktorica u UKC-u Tuzla. Zašto ste se politički angažovali u okviru Naše stranke i kako gledate na politiku koja se vodi u BiH i koja umnogome određuje kvalitet naših života?

Nisam profesionalizirala mandat. Ostala sam raditi kao doktorica u UKC-u Tuzla i to je bila moja svjesna odluka.

Nisam željela izgubiti kontakt sa svojim pozivom, pacijentima i stvarnim životom. Dežurala sam, radila, a dane nakon dežurstava vrlo često koristila za sjednice Skupštine. Kada su me udruženja zvala, dolazila sam. Kada su se građani javljali, nastojala sam odgovoriti i pomoći koliko mogu.

U politiku sam i ušla jer sam kroz medicinu i svakodnevni život vidjela koliko političke odluke određuju kvalitet naših života. Nije uredu da trudnica nosi svoje lične aparate na posao da može uraditi osnovni pregled. To me je frustriralo, te sam se angažovala. Nepravde je mnogo.

Politika odlučuje hoće li bolnica imati aparat, koliko ćemo imati ljekara, hoće li dijete imati mjesto u vrtiću, fiskulturnu salu ili bazen, hoće li talentovani sportista imati novac da ode na prvenstvo, kakav ćemo zrak udisati i koliko ćemo čekati na pregled. U ordinaciji sam gledala posljedice političkih odluka. U politici sam pokušavala spriječiti da te posljedice uopće nastanu. Kad to sumirate, politika odlučuje ko će i preživjeti, jer za dosta medicinskih usluga potreban je enorman novac.

Našu stranku sam izabrala jer želim politiku u kojoj mogu govoriti ono što mislim i u kojoj znanje, stručnost i integritet moraju imati vrijednost. Previše vremena u ovoj zemlji trošimo na pitanje ko je čiji, a premalo na pitanje šta je ko uradio.

Građanin od političke svađe nema ništa. Od funkcionalne bolnice, dobre škole, sigurnosti, posla i transparentnog trošenja njegovog novca ima.

TIP: Tvrdite da su kladionice zlo?

Da. I stojim iza toga.

Kockanje nije samo pitanje toga hoće li neko izgubiti nekoliko maraka na tiketu. Brojni brakovi se raspadaju zbog kockanja. Porodice stradaju. Djeca stradaju. To je javna tajna. Gotovo svako od nas zna neku porodicu koja je osjetila posljedice kockanja.

A mi smo kladionice potpuno normalizovali.

Kladionica nam je u ulazu zgrade. Kladionica je na putu do škole. Djeca svakodnevno prolaze pored njih. Reklame kladionica gledamo čak i na sportskim dvoranama.

To mi je posebno apsurdno.

Dovedemo dijete na trening da ga učimo zdravom životu, disciplini, radu, upornosti i tome da se rezultat postiže trudom, a onda ga u toj istoj sportskoj dvorani dočeka reklama za klađenje.

TIP: Kakvu poruku šaljemo?

Zato sam inicirala osnivanje savjetovališta za patološko kockanje. Ali potrebno je mnogo više: prevencija, edukacija, pomoć ljudima koji su razvili ovisnost i njihovim porodicama, ali i ozbiljan razgovor o reklamiranju i dostupnosti kladionica.

Ovdje nije riječ o moraliziranju odraslim ljudima šta smiju raditi sa svojim novcem. Govorim o društvenim posljedicama.

Jer račun za kockanje vrlo često ne plati samo onaj ko se kocka. Plaća ga njegova porodica. A najtežu cijenu nerijetko plate djeca. I zbog toga je Naša stranka pokrenula priču o oporezivanju kladionica od čega bi najveći dio išao u zdravstvo a jedan dio i za liječenje kockarske ovisnosti.

TIP: Zalažete se za ‘Otvoreni budžet’?

Da. Kolegica Amila Hodžić i ja imale smo inicijativu za „Otvoreni budžet“ upravo zato što smatramo da građanin mora znati gdje ide njegov novac. Budžet nije novac Vlade. Nije novac premijera, ministra niti zastupnika.

To je novac građana.

Svaka marka u budžetu došla je od nekoga ko radi, kupuje, plaća poreze i doprinose. I taj čovjek ima pravo znati gdje je njegov novac završio.

Želim da građanin može jednostavno otvoriti portal i vidjeti prihode, rashode, grantove, subvencije, javne nabavke, ugovore i realizaciju budžeta. Bez traženja kroz stotine stranica dokumenata koje većina ljudi nema ni vremena ni stručnog znanja analizirati.

A onda možemo otvoreno razgovarati o prioritetima.

Apsurdno mi je da imamo enormne količine novca za lovačka društva, da sada iz budžeta finansiramo i Institut za društvena i religijska istraživanja, kojem je suosnivač vjerska zajednica, a istovremeno slušamo kako za neke potrebe djece, sporta, zdravstva, škola ili mladih nema dovoljno novca.

Možda neki građanin smatra da su ti izdaci opravdani. To je njegovo pravo. Ali mora imati mogućnost da vidi koliko je izdvojeno, kome, zbog čega i šta je za taj novac dobio.

Ako preko telefona možemo pratiti gdje se nalazi paket vrijedan 20 maraka, možemo i moramo moći pratiti gdje odlaze milioni maraka našeg novca.

Otvoreni budžet nije politički slogan. To je kontrola vlasti.

TIP: Jedan od Vaših ključnih prioriteta za bolju BiH je ‘znanje’.

Znanje mora ponovo postati vrijednost.

Ne možemo govoriti mladom čovjeku „uči“ ako će nakon fakulteta gledati kako posao dobija podobniji, a ne sposobniji.

Ne možemo djecu učiti da se trud isplati, a onda tolerisati sumnjive diplome. Ne možemo tražiti izvrsnost od učenika, a najbolje među njima jedva primijetiti. Pogotovo siromaštvo roditelja ne smije biti granica dječijeg talenta.

Zato sam tražila reviziju diploma u kantonalnim institucijama, javnim preduzećima, ustanovama, zavodima i upravnim organizacijama. Tražila sam i da osobe koje su pod ozbiljnim sumnjama u vezi s diplomama ne odlučuju u komisijama dok se te stvari ne razjasne.

Želim društvo u kojem dijete zna: ako učiš, radiš, trudiš se i postižeš rezultate, ova zemlja će to prepoznati.

Ako znanje izgubimo kao vrijednost, izgubili smo mnogo više od obrazovnog sistema.

TIP: Kako gledate na mnogobrojne probleme u zdravstvu?

Na njih gledam prije svega kao ljekar koji svakodnevno radi unutar tog sistema.

Nedostatak novca jeste problem, ali nije jedini. Imamo problem organizacije, kadrova, odlaska ljekara, dugih lista čekanja, administracije i ogromnih razlika u pravima pacijenata između kantona.

Ne može zdravstvena kartica jednog građanina vrijediti manje samo zato što je prešao kantonalnu granicu.

Zato želim da na nivou Federacije radimo na ujednačavanju esencijalnih lista lijekova, pomagala i procedura.

Želim jedinstven javni portal lista čekanja za operativne zahvate i različite procedure. Pacijent treba moći vidjeti gdje se nalazi na listi i koliko će čekati.

U Skupštini TK bavila sam se vrlo konkretnim problemima: PET/CT-om, linearnim akceleratorom, kontaktnim sočivima kao pomagalom, adrenalinskim autoinjektorom, prenatalnim testovima, vakcinacijom djece, nedostatkom neuropedijatara i odlaskom zdravstvenog kadra.

Posebno me brine odnos prema mladim ljekarima. Trebamo ih zaposliti, ali nije dovoljno reći: zaposlit ćemo vas godinu dana. Moramo im ponuditi kvalitetne specijalizacije, edukaciju i perspektivu da ovdje grade karijeru.

Ne želim da se naviknemo na rečenicu „nema ljekara“. Ljekari nisu nestali. Mnogi su otišli tamo gdje su dobili bolje uslove za rad i razvoj.

Zdravstvo mora biti sistem jednakih prava, a ne lutrija određena mjestom prebivališta.

TIP: Zalažete se da sport bude dostupan svima?

Apsolutno.

Sport ne smije biti privilegija djece čiji roditelji mogu platiti članarinu, opremu, pripreme i putovanja. Dijete koje ima talenat mora dobiti priliku.

Zato sam tražila subvencioniranje sporta djeci, zatvoreni plivački bazen, veću podršku vrhunskim sportistima i talentima i zato smo pokrenuli ideju Amila Hodžić i ja „Jedno dijete – jedna vještina“.

Voljela bih da svako dijete dobije mogućnost da trenira jedan sport, uči strani jezik, svira instrument ili razvija neku drugu vještinu.

Posebna priča su djeca koja ostvaruju vrhunske rezultate. Medalja s državnog prvenstva možda nekome izgleda kao komad metala, ali iza nje su stotine i hiljade sati treninga, odricanja djeteta i cijele porodice.

Kada takvo dijete izbori balkansko, mediteransko, evropsko ili svjetsko prvenstvo, novac i administracija ne smiju biti prepreka da tamo ode.

Sport je zdravlje, disciplina, prijateljstvo, prevencija nasilja i ovisnosti. A naši sportisti su među najboljim ambasadorima Bosne i Hercegovine.

TIP: Nositeljica ste liste Naše stranke za Parlament Federacije BiH. Koje politike želite zastupati u federalnom Parlamentu?

Ono što sam radila u Skupštini Tuzlanskog kantona želim nastaviti na nivou Federacije: konkretan problem, konkretno rješenje i odgovornost za rezultat.

Moje prioritete mogu sažeti u tri riječi: RAD, PRIRODA i LJUDI.

Kada kažem RAD, mislim na manje birokratije, pravedniji poreski sistem i bolje uslove za ljude koji rade, male biznise, obrtnike i freelancere. Država ne treba otežavati posao čovjeku koji želi raditi i zapošljavati druge.

Kada kažem PRIRODA, želim javni registar koncesija i mnogo ozbiljniju kontrolu korištenja naših prirodnih resursa. Građani moraju znati ko koristi njihovu vodu, šumu, zemljište i rudna bogatstva, pod kojim uslovima i koliko za to plaća.

A kada kažem LJUDI, tu su zdravstvo, djeca, porodica, obrazovanje i sport.

Želim jednaka zdravstvena prava u cijeloj Federaciji, ujednačene esencijalne liste i pomagala i javne liste čekanja.

Želim društvo u kojem znanje vrijedi više od poznanstva.

Želim da dijete iz porodice koja nema mnogo novca dobije priliku za sport i obrazovanje jednako kao dijete iz imućnije porodice.

Želim Federaciju u kojoj mjesto stanovanja ne određuje koliko prava imate.

Ne idem u Federalni parlament da bih prestala biti ono što sam bila u Skupštini Tuzlanskog kantona. Ako dobijem povjerenje građana, nastavit ću pitati, predlagati, insistirati i biti dostupna kao i do sada.

(TIP/Izbori 2026)