Amir Sužanj: Penzije nam bježe preko granice

Decenijama su nam iz rodne grude masovno odlazili ljudi. Sad su nam iz zemlje počele bježati i penzije. Nestale su, kažu, u torbaku nekakvog poštara iz sunčanih Višića sa samog juga naše zemlje, koji je odjednom postao najzagonetnija persona našeg ionako zanimljivog podneblja. Već prvih dana nakon njegovog tajanstvenog nestanka mediji su počeli objavljivati da je izašao iz zemlje preko Sarajeva, što bi trebalo da znači da je odletio avionom, kažu ovi dobro upućeni portali, čak u daleki Tajland. Oni maštovitiji odmah su zaključili kako je taj nekakav Stipe htio ostvariti svoje dječačke snove da putuje po glasovitim turističkim destinacijama čak tamo na egzotičnom istoku, gdje samo rijetki kroče, bar iz ovih naših krajeva. Kad će ako neće u 31. godini, neće valjda čekati da ga starost iznenadi i uskrati mu mladalačke snove. 

Ali ne može čovjek praznih džepova putovati po svijetu, makar bio i poštar s dobrom kondicijom. Zato je maštoviti Stipe sa sobom ponio penzije ubogih višićkih umirovljenika, koji nisu ni slutili da će pod starost iz svojih džepova finansirati nekoliko stoljeća zakašnjela geografska otkrića nekakvog mladića avanturističkog duha, željnog uzbuđenja koja nudi dalek put po bijelom svijetu. Taj zakašnjeli Marko Polo iz Višića je, kažu dobro obaviješteni mediji, ponio 27 hiljada maraka, nadajući se valjda da će mu to biti dovoljno da obiđe i otkrije bar tri frtalja prostrane i nepregledne jugoistočne Azije. Tako su nam i penzije u poštarskoj torbi pobjegle u inostranstvo. 

Ko zna hoće li putovanje mladog Stipe završiti mnogo prije konačnog cilja k’o u čuvenoj sevdalinki o Pišonji i Žugi, a sve su prilike da bi moglo biti baš tako, ali njegova priča nam govori nešto drugo, što uglavnom slabo primjećujemo. Kad neko u ovoj našoj zemlji ukrade koju hiljadu maraka, danima je prva vijest u medijima. A kad neko iz državnog budžeta, na nekakvom namještenom tenderu, na krupnim infrastrukturnim projektima ili od nekog kredita izvuče desetine i stotine miliona, o tome se ne piše i ne govori. Lako je nama za poštara iz Višića i njegov bijeg preko granice sa tom šakom para s kojima neće daleko stići, nevolja je u tome što nikad nećemo dočekati da ti što kradu krupne pare nikad neće pobjeći iz ove zemlje – što bi kad se samo ovdje na nekom projektu od 10 miliona ukrade 12 i što se za to uglavnom ne odgovara jer pravosuđe ima preča posla. Što bi bježali kad ovdje besprijekorno funkcionišu tajkunsko-stranačko-rođačko-kumovske veze, kad se teško može razlučiti gdje prestaje vlast, a gdje počinje lopovluk i kad se, što bi rekao nenadmašni Josip Pejaković, lopovi i murija slažu jer u svako doba važi ona stara poslovica – samo pošteno, pa ko koga prevari. 

Blago zemlji u kojoj je glavna vijest vezana za kriminal i lopovluk to što je pobjegao poštar sa dvadesetak i kusur hiljada maraka. Po svemu što pročitasmo ovih dana, ispade da je čovjek gledao previše akcionih filmova, pa se malo zaigrao i pomislio da će sa šakom penzionerskih para po Bangkoku izigravati Žan Kloda van Dama. A šta ćemo s onih koji odnesoše milione, a nikako da pobjegnu i da nam se skinu s grbače?

Urbana legenda o poštaru iz Višića je ogledalo nas samih. Postali smo društvo sitnih ljudi. Vidimo sitne stvari, a žmirimo pred krupnim. Na sav glas govorimo o sitnim krađama, a ne vidimo milionske. Pišemo o sitnim lopovima, a krupni su nam postali samoproglašena društvena elita. Isti sitni ljudi nam već decenijama prodaju ista krupna predizborna obećanja. Sve u našim životima određuju sitne duše na krupnim pozicijama. Postali smo sitan kusur u njihovim krupnim budžetskim računima i kombinacijama. E zato su nam sitne i penzije i plate, pa poštar sa 50-60 ukradenih penzija ne može k’o čovjek prenoćiti ni deset noći u bilo kakvom uglednijem hotelu u Bangkoku, nego se mora gurati sa raznim azijskim polusvijetom po nekakvim svratištima i prenoćištima da bi ostvario svoj životni san. 

(TIP/Izvor: BHRT/Autor: Amir Sužanj/Foto: Iustracija/Fena)