Dijasporo, teška li si…

Istekao je još jedan od mnogobrojnih rokova vezanih za oktobarske opšte izbore u Bosni i Hercegovini. To vam je, ako ste u međuvremenu zaboravili u ove tri i po turbulentne godine od posljednjeg izlaska na birališta, onaj vašar na kojem ljudi izlaze i glasaju u duhu najsvjetlijih demokratskih tradicija. Neki prodaju svoj glas za stotinjak-dvjesto maraka, neki za obećanje da će im nakon izbora biti zaposlena žena, svastika, punica, švalerka, sin ili amidžić, neki naprosto moraju glasati za vladajuću stranku jer rade u nekoj instituciji, pa moraju svom političkom gazdi predočiti dokaz da su glas dali tačno tamo gdje treba.

Neki, oni najnaivniji, još vjeruju da njihov glas nešto odlučuje, pa uporno, u inat svima, izlaze na izbore čekajući bolje dane i nadajući se da će nova izborna tehnologija nešto promijeniti i ne znajući da su političke garniture, koje su decenijama neprekidno na vlasti – bar dvije od njih – krenule u vrbovanje i potkupljivanje kompanije koja će upravljati novom tehnologijom i izbornim procesom ne bi li kako zadržale kontrolu nad brojanjem glasova. Izbori su vam onaj cirkus kad građani glasaju, izborne komisije broje glasove, a stranački emisari u njima kroje rezultate po volji stranačkih vrhova na vlasti, trpajući glasačke listiće odsutnih, mrtvih i drugih kategorija koje nisu u mogućnosti da glasaju. Ponekad se uključi i neko strano tijelo, na primjer visoki predstavnik, koji u izbornoj noći promijeni pravila i izborni zakon i tako direktnom intervencijom odredi budući sastav institucija. Ko bi se, bogati, još zamlaćivao nekakvim sitnicama i brojao stvarne glasove kad je izborni inženjering razvijen do savršenstva, pa stvarni izborni rezultati ionako nikome ništa ne znače. 

Šta ono rekosmo na početku? Aha, da je istekao još jedan rok vezan za oktobarske izbore, onaj za prijavu građana koji žele glasati van Bosne i Hercegovine, što će reći – za dijasporu. Odmah sljedećeg jutra nakon ponoćnog isteka tog roka Centralna izborna komisija objavi poražavajuće rezultate: od približno dva i po miliona naše čeljadi rasute po svijetu, tek nešto manje od 50 hiljada se prijavilo – svaki pedeseti. Oni koji dobro poznaju izborne trendove izađoše sa još crnjim prognozama – ako od toga 35 hiljada bude glasalo, to će biti pravo čudo.  

Čim osvanuše ti podaci o broju prijavljenih iz dijaspore, nadigoše se razni patrioti, pogotovo ovi profesionalni, iz vlasti, koji svoj patriotizam debelo unovčavaju, da izraze zabrinutost, pa i razočarenje zbog tako male zainteresovanosti ljudi u tuđini da glasaju u svojoj domovini. K’o biva, šta je toj dijaspori, pa gubi interes za sopstvenu zemlju, nije im valjda patriotizam na tako niskim granama da se odriču rodne grude?

Imaju, vala i pravo ti iz patriotskih stranačkih vrhova što su sebi dali za pravo da dijele certifikate ko je patriota, a ko nije. Otkud toj dijaspori drskost da nezainteresovanošću za izlazak na birališta pokazuje nezadovoljstvo odnosom institucija prema sopstevnim građanima u inostranstvu. Zar joj nije dovoljno što je velikodušna vlast isto tako velikodušno dozvolila da svake godine u domovinu putem doznaka šalje po tri-četiri milijarde eura ili kojekakve druge valute, održavajući tako socijalni mir u zemlji i sprečavajući razne socijalne ispade sirotinje raje. Vlast im omogućila da šalju tolike pare u zemlju, a oni bi da se još o nečemu i pitaju!

Zar toj dijaspori nije dovoljno što razni domaći vlastodršci s vremena na vrijeme, uglavnom pred izbore ili kad od naših ljudi u iseljeništvu treba izmaknuti pare za kakav k’o fol nacionalni projekt, naprave turneje po iseljeničkim udruženjima od Kanade do Australije, srdačno se rukujući i slikajući sa zemljacima, držeći patriotske govore i pokazujući koliko je dijaspora važna državi kad je riječ o glasovima i parama.  A dijaspora se pohasila do te mjere da neće više da šalje pare onako odoka, nego traži od institucija pravnu sigurnost i uređen sistem da bi ulagala svoje pare u sopstvenu državu i njenu privredu – a radi se o stotinama miliona, možda i milijardama. Kud bi otišla ova zemlja kad bi vlast dozvolila da u njoj zaživi pravna sigurnost, pa više ne bi bilo one rođačke i zemljačke srdačnosti u kojoj i posljednji lokalni činovničić iza opštinskog šaltera ima tradicionalno legitimno pravo da svakoga ko traži način da uloži svoje pare u nešto u domovini, pita ono drevno pitanje ovih prostora – ima li mene tu?   

E, draga dijasporo, baš si razočarala stranačke vrhove u sopstvenoj domovini. Od dvije tvoje patriotske obaveze – da šalješ pare u zemlju i da daješ glasove onima koji bi da decenijama ne silaze s vlasti, ti si jednu potpuno zanemarila. Ali nema veze, ti samo nastavi da šalješ milijarde, pa će ti dobrodušna vlast valjda oprostiti što si dozvolila da ti tako izvjetri i ispuše patriotizam. 

(TIP/Izvor: BHRT/Autor: Amir Sužanj/Foto Ilustracija)