Foto: Iskustvo planinara PD Konjuh Tuzla na putu do Elbrusa – Jak vjetar, umor i zadovoljstvo

Elbrus je savršen, popeli smo. Sretni smo. Nas sedmoro savladali smo kompletan uspon, od ukupno 32 čovjeka koliko je krenulo u istoj grupi na taj pohod – kazao je za Fenu Goran Đulabić.

Njihovo putovanje počelo je iz glavnog grada Gruzije – Tbilisija. Autobusom do Terskola u Rusiji, put je trajao 12 sati. Naredno jutro kratka vožnja do gondole i uspon na 3.800 mnv.

– Tri presjedanja i prebacivanje opreme i hrane za tridesetak ljudi, iz jedne gondole u drugu. Stresno, vrlo. Po izlasku, traženje ratraka (specijalno motorno vozilo sa gusjenicama) koji bi trebao prebaciti velike torbe i potrepštine do baznog kampa. Pješačenje do baznog kampa, oko 300 m uspona. Kamp je mješavina kontejnera i daščare (sa dva vanjska wc-a), u kojoj je i improvizovana kuhinja. Prva aklimatizacija na 4.500 mnv. Od ljepote pogleda zastaje dah. Bože, zar može biti ovako lijepo. Vrhovi, ispod i iznad nas, prekriveni snijegom. Sunce prži, prelijepo je. Povratak u kamp i večera – navodi.

Kako dalje kaže, neki od članova te grupe žale se na smještaj, žale se na sve. Iskusniji, među njima (ima ih nekoliko) samo se smješkaju i kažu kako je to raj na zemlji, u odnosu na “ozbiljne” uspone gdje sudionici borave u šatorima.

– Naredni dan aklimatizacijski uspon, na 5.100 mnv. Ljudi već pokazuju znakove visinske krize i reakciju na diamox (lijek koji se koristi za liječenje visinske bolesti). Premoren sam, jedva čekam da se uvučem u vreću. Iscrpljen sam, potpuno – naglasio je.

Navodi da se obradovao kad je čuo da istog dana nema ništa od završnog uspona. Napolju bjesni oluja, kiša i izuzetno jak vjetar. Pokušat će sutra naveče. Većina ekipe ide ratrakom na 5.100 mnv, pa dalje pješke.

– Nas desetoro smo odlučili da idemo pješke, kompletan uspon. Ako uspijem bit ću ponosan, zaista. Sišli smo nazad, do gondole. Pa opet uspon do kampa. Taman što smo ušli, pljusak, pomiješan sa snijegom i vjetrom… Čekamo večeru. Hrana nije loša, imaju i kuharicu, vjerovatno najneljubaznija osoba na ovoj turi, ali kuha dobro. Večera dobra, odlična. U glavi haos. Blaži napad panike. Noć. Preispitivanje, svega. Grlobolja. Hladno mi je, smrzavam se. Šta ću obući na usponu, kako ću ako ne mognem hodati, šta ako padnem, povrijedim se. Prevrćem se u vreći, gubim dah, otvaram vreću, hladno mi. Zaspim. Budim se, dišem, gubim dah, zaspim….. I tako u krug. Sviće. Zaspim ponovo. Budim se, ustajem – naglasio je Đulabić.

Uslijedio je dan uspona na vrh, psihičke pripreme. Dvanaest sati uspona i pet sati silaska. Svi su užurbani, oblače jakne, pregledaju opremu, postavljaju brojna pitanja. Snijeg pomalo pada, ali je vjetar oko 40 km/h. Za oko sat vremena trebalo bi da krenu, uspon na vrh.

– Definitivno, za mene najteži uspon ikad. Vjetar nas je dočekao, odmah u kampu, i nije prestao puhati 17 sati. Prva tri sata bilo je i podnošljivo, sretan sam što penjem. Ćutimo, štedimo energiju. U 23.00 sata vidim ratrak (specijalno motorno vozilo sa gusjenicama), koji vozi ostatak ekipe. Mi još dva sata hodanja imamo, do njihovog starta a oni svježi i odmorni, odoše na vrh. Imaju popeti 500 mnv i to je to. A mi hiljadu, prije tih 500. Umora i nema, ali visinska bolest vreba na svakom koraku. Tri brža koraka, i ostaje se bez daha narednih nekoliko minuta. A vjetar sve jači. Nosi suhi snijeg, udara u lice pa valja brile staviti i bandanu preko lica. A onda teže dišemo. Od okretišta ratraka, na 5.100 mnv, ozbiljno sam pogođen visinskom razlikom, jedva hodam uzbrdo. Stižemo ekipu koja je došla ratrakom. Vjetar ne prestaje puhati, iako je prognoza da će prestati oko ponoći – naglašava.

Članovi PD Konjuh Tuzla navode da je, za njih, posljednjih 150 metara do vrha visinski bilo baš iscrpljujuće. Dva tri koraka, pa stanu. Dišu, pokušavaju hodati, ali visinska razlika “razvaljuje”.

– Zakačen na fiksno uže, priječim nekakvu padinu. Zabodem cepin u snijeg i naslonim se, zastanem na nekoliko sekundi ili minuta. Pa opet nekoliko koraka, pa sve ponovo. Konačno na zaravni pred sami vrh, vidim vrh ali koraci kao od olova. Neven me sačekuje, da mi je da mu kažem da ide, da me ne čeka, al jednostavno nemam snage. Čeka, opet mi drago što me ne ostavlja. I Jelena je tu ispred nas i Ranko. Korak po korak…… Nikad prijeći tih stotinjak metara do vrha. Ne prepoznajem ljude, hodam kao zombi. Vrh. Od silnog umora ni ne radujem se. Zastava, slikanje, vjetar. Da mi je samo se spustiti negdje, gdje nema vjetra…. Za proteklih 12 sati (koliko nam je bilo potrebno do vrha) pojeo sam pola energetske čokoladice i popio malo čaja i elektrolita iz termoske. Ne osjećam ni glad ni žeđ. Silazimo. Popeo sam najviši vrh Evrope. Elbrus je savršen, popeli smo. Samo da se spustim, sklonim od vjetra – naglasio je Đulabić, nakon povratka sa Elbrusa.

Planinarsko društva Konjuh Tuzla čestitalo je Goranu Đulabiću i Nevenu Milošiću za uspjeh koji su postigli na Elbrusu, ističući to i kao najbolju čestitku za 75. rođendan tog društva.

(TIP/Izvor: Fena/Autorica: Sanda Hrkić/Foto: PD Konjuh Tuzla)