Nešto kontam još od ovog teferiča na Bilinom Polju, kad ono Talijani nagrajisaše, nikako mi s uma ne silazi – čime li se hrani ona Barbarezova balavurdija, pa je ‘nako kočoperna? Gledam onog špicu Kerima, nema u njemu ni 40 kila, k’o da je sad pobjeglo iz produženog boravka, a ništa se njemu zaletjet’ među četvoricu, ma k’o vode se napit’, ne ferma to živu silu. Il’ ovaj mali s druge strane, Esmir, nema u njemu ni metar i aplauz, a svaki put razbuca one drzmane iz talijanske štoperske linije, razbaca ih, brate, k’o đubre po livadi, k’o da ih dragi Bog nije dao. Šta zna maksum šta je katanaćo? Ama nije ni onaj Tarik puno odmak’o s godinama, samo što je nacrt’o brkove da izgleda starije, vidjeste li kako je poletio da izmariše, naučno rečeno, vaspitno-popravno usmjeri onolikog Donarumu, kad se ono počeo kofrčiti po terenu k’o neki siledžija i razbojnik. 

A šta tek reći za Amara Dedića i njegovu hrabrost? Nije se kako treba ni zamomčio, a već zna sve veteranske marifetluke: malo-malo pa nekog onako znalački natakne na šaku ili na lakat, k’o birvaktile naš dubrovački gospar Emir Spahić, da niko ne vidi. Doduše, ponekad se zalomi da ima posla s nekim prefriganim sudijom, koji mu zna sve finte, pa fasuje pokoji crveni karton, ali urijetko i uvijek kad igra za Benfiku, nikad za reprezentaciju. 

Hajd’ kad neko pozamašan, k’o što je, na primjer, Nikola Katić, tresne o crnu zemlju nekog iz protivničke ekipe, ima ga šta, a ima i iskustva i tvrdu glavu, ali kad se ovi pjetlići naroguše, pa krenu frontalno prevrtati ojađenu protivničku odbranu, to je baš milina gledati, čo’eku suze od ponosa na oči udare. Mislim se nešto, šta li jedu ova dječurlija, pa su onako prgavi i neustrašivi, ma nema toga pred čim bi oni ustuknuli? 

Ne treba duše gubiti, nismo mi neka plašljiva nacija, u genima nam je i da se pobijemo i da namlatimo nekoga ko se previše junači, a nekima ni kafanska tuča nije strana, pa su nam kroz istoriju počesto znale sijevati i čakije i druge vrste sječiva. Ali to je, brate mili, sve bio niži domet u lokalnim okvirima, nikome ni na um nije padalo da se zalijeće i na same svjetske veličine… A ovi će, kako su krenuli, za koji mjesec skidati skalpove kome stignu, od Mbapea i Dembelea, pa sve do Jamala, Kejna i Vinicijusa. E, jedva čekam da vidim kako će se ona brazilska prznica provesti kad se zaleti na nekog od ove naše mlađarije, neće znat’ ni šta ga je snašlo!

I hajde ti sad nekome objasni kako je moguće da se ova dječurlija tako srčano i neustrašivo bore kad igraju za reprezentaciju, ma ginu za svaku loptu! Rođeno je to po nekakvim tuđinama, daleko odavde, po tim tamo zemljama đe se ne smije biti drzak i kočoperan jer te odmah šalju nakim pedagozima i socijalnim radnicima – ko bi očekivao da će od te djece nastati pravi ratnici? Ali znamo mi šta je to: more se naš čo’ek roditi ko zna đe – i na Trampovom Grenlandu, i na Aleutskim ostrvima, ali iz njega će kad-tad progovoriti njegova Bosna i njegova Hercegovina. Nema to veze ni s geografijom ni s kilometražom, to ti se, moj brate, nosi u genima, to tuđina ne može izbrisati.

Ko zna kakvim su radarima ovo neizmjerno nacionalno blago pronašli Barbarez i Spahić, ali ljepši dar od ove samouvjerene dječurlije nacija nije mogla ni poželjeti. Sami Bog nam ih je poslao, a već smo se bili zabrinuli – s kim bi Džeko igrao za deset godina da se oni ne pojaviše?

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: NS BiH)