Ima jedna nezaboravna pripovijetka našeg djetinjstva, pod nazivom “Izokrenuta priča”, koju je nekad davno napisao Branko Ćopić, napominjući da je pretrpjela zemljotres i da je u njoj sve ispreturano, a ide ovako: “Tek što je brdo izašlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima”.

Smijali smo se kao ludi mi, tadašnja djeca, toj dosjetljivoj bravuri velikog pisca, ne znajući tada, pošto smo bili još isuviše mali, da tako nešto čovjek može napisati samo negdje blizu rakijskog kazana ili pored nekog bureta, flaše, čuturice ili čokanjčića. Bez tih pomagala, teško bi čovjek mogao i zamisliti takvu vrstu fantazije, a kamoli je još i napisati, a da ni nakon toliko vremena ne izgubi ništa od svoje svježine i duhovitosti. Skršili su se od tog doba toliki moćnici, apsolutisti i drugi vladari koji su bili uvjereni da će vječno trajati, propala carstva, naročito ona socijalistička, a “Izokrenuta priča” sve je to nadživjela, pa je, evo, i danas spominjemo k’o da je juče napisana. Ko bi tada mogao i naslutiti da će nam se čitav život kojih pedesetak godina kasnije pretvoriti u izokrenute priče… samo što nam to sad nije nimalo smiješno.  

Život ne piše samo romane. Nama je, eto, napisao  izokrenutu priču u kojoj je sve izvrnuto i apsurdno, gore nego u onoj Ćopićevoj. U ovoj našoj priči svjetskim silama više haman i ne vladaju političari od zanata, nego prebogati korporacijski magnati, koji na izborima instaliraju svoje privatne predsjednike. Svjetske ratove više ne osmišljavaju, ne počinju i ne vode vlade i parlamenti svjetskih velesila, nego bratija sa Epstinovih dosijea. Umjesto karijernih diplomata, o uslovima primirja pregovaraju predsjednički zetovi, šure i badže, a predsjedničke gospoje usred sukoba koji prijeti da preraste u svjetski rat, predsjedavaju Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. Dok se vode takvi ratovi, razni lokalni šerifi i kabadahije se dodvoravaju kreatorima rata slaveći njihovu mudrost i pravednost, koja se, hvala Bogu, mjeri jačinom ratnih resursa i brojem bojevih glava, a pogrešni ljudi se, koristeći opet te ratove, na sve načine pokušavaju retroaktivno utrpati na pravu stranu istorije.  S ratnih žarišta više ne izvještavaju profesionalni ratni reporteri, ljudi kojima je i u najtežim svjetskim sukobima vjerovao cijeli svijet, nego influenseri i starlete u pidžamama i hotelskim ogrtačima sa balkona skupocjenih hotela i apartmana, koji su o komplikovanim karakteristikama hipersoničnih projektila, balističkih raketa, dronova i drugih savremenih oruđa – to se vidi već na prvi pogled – znanje sticali iz modnih časopisa i revija. Što bi rek’o Mel Gibson u filmu “Air America”, čemu rat ako neko u njemu neće postati slavan ili ako neko ko je već bio slavan neće postati još slavniji. 

Ali nije nam priča izokrenuta samo na planetarnom nivou, još je izokrenutija na ovom našem, nacionalnom levelu. Skontasmo ovih dana, bogami, da se u ovoj našoj zemlji i advokati začas nađu u zatvoru k’o saučesnici, pa ispade da  pravda stigne sve osim onih kojima je osnovna i dominantna djelatnost kriminal – samo oni se ne moraju bojati zatvora.Tako je to u društvu gdje zakoni vrijede jednako za sve. Samo ovdje se za poštene ljude, koji nisu skloni kriminalu, kaže da se nisu snašli, a razni sumnjivi likovi, koji poharaše tranzicijska preduzeća, budžete, tendere i javne nabavke žive k’o krema društva, s visine i s nipodaštavanjem gledajući te što se, k’o biva, nisu snašli u kriminalu i korupciji. Samo u ovoj zemlji žive i rade funkcioneri, koji od državnih para uživaju k’o bubreg u loju i imaju basnoslovne beneficije kakve nemaju ni funkcioneri najbogatijih zemalja na planeti, a rade na razbijanju iste te države ne smatrajući je svojom i nazivajući je propalom i neodrživom. Mi smo odavno i apsurde doveli do apsurda. Nema tog Branka Ćopića koji bi mogao napisati izokrenutiju priču od ove kakvu mi živimo.  

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija)