Grehota je bacati hljeb, od davnina su nas učili naši stari, poznati kao dobri ljudi i još bolji domaćini, koji su odgajali svoju djecu onako kako su i sami bili odgajani, držeći se davnašnjih vrijednosti, dobrog vaspitanja, obraza i skromnosti. U svakoj domaćinskoj kući komad hljeba se uvijek poštovao, a bacanje hljeba smatrano je velikim grijehom. 

Otkako pobijedi ova naša demokratija i otkako dragi Bog nagradi naše demokratsko biračko pravo obdarujući nas baš tako vaspitanim ljudima, koji nam popuniše političke stranke, institucije, ustanove i javna preduzeća i donesoše iz roditeljske kuće stare, tradicionalne vrijednosti, posebno je na cijeni jedna tradicionalna kategorija – hljeb, i to bijeli. Nikome od ljudi sa političkih pozicija, pogotovo na kraju mandata, ne pada na um da se razbacuju hljebom, pa svaka dosadašnja vlast, demonstrirajući tradicionalni, pogotovo kulinarski patriotizam, u korijenu sasiječe svaku pomisao o ukidanju bijelog hljeba. A bilo bi, ako ćemo biti pošteni, i grehota ukinuti jedan takav hljeb, kakvog nema nigdje u svijetu – dugovječan je, traje čak godinu dana, frišak je svo to vrijeme i ukusan i posljednjeg, kao što je bio i prvog dana. Nikad se ne ubuđa i ne pokvari. Takve vrste hljeba nema ni u Bavarskoj, koja je na cijelom svijetu poznata kao kolijevka dobrog i dugotrajnog peciva. 

Ima, brate, griješnih prijedloga i inicijativa u ovim našim parlamentima, skoro bezbožničkih. Eto, baš nekidan Parlament Federacije zamalo ne ukide bijeli hljeb. Spasiše ga dva suzdržana glasa, dva trezvena i obrazli poslanika, koji ne dozvoliše da se dobar običaj ili adet ukine jednim glasanjem, pa ostadoše suzdržani i srušiše inicijativu za njegovo ukidanje. Sudbina u tako kritičnim trenucima za državu i narod uvijek pošalje ponekog pojedinca-spasitelja, koji ne dozvoli da se nešto uništi. Znaju dobro ti ljudi kakav istorijski korak prave – aprilski paket nam je birvaktile, još tamo 2006. godine, pao zbog jednog glasa, još bi samo trebalo da nam bijeli hljeb padne zbog dvije ruke na glasanju, pa bismo mogli fino ključ u bravu i zamandaliti državu, šta će nam država bez bijelog hljeba? Prava je sreća da još ima odgovornih ljudi u institucijama kojima je stalo do bogatog viševjekovnog nasljeđa naših predaka, kojima je hljeb bio toliko važan u tradicijskom, vjerskom, kulturološkom i svakom drugom smislu, pa znaju da bi bilo bogohulno još i na hljebu štedjeti. Teško narodu koji zaboravi svoju tradiciju, bez nje nema ni budućnosti. 

Ali proklet je ovdje narod, pa ne cijeni svoje velikane. Umjesto da zahvali poslanicima u federalnom Parlamentu, a pogotovo toj dvojici suzdržanih, što vizionarski spasiše jedan tako važan narodni običaj kao što je bijeli hljeb, svjetina se nadiže da ih kritikuje i da na njih valja drvlje i kamenje. Nezahvalna rulja po medijima i društvenim mrežama sasvim okrenu istinu, pa ispade da su poslanici, gluho i daleko bilo, oborili inicijativu o ukidanju bijelog hljeba samo zbog sopstvene koristi – da godinu dana nakon mandata ništa ne rade i ni o čemu ne brinu, a da primaju punu platu. K’o biva, gledaju da ogule državu čak i na odlasku sa svojih pozicija nakon teškog državničkog, funkcionerskog i poslaničkog nerada dok su bili u institucijama. Tu podlu i pokvarenu laž sigurno su smislili neki neprijatelji naroda, neki strani plaćenici, koji rovare protiv naše vlasti. Biće, bogami, da su se i ovdje kod nas nakotili nekakvi blokaderi, pa ocrnjuju vlast šireći beznađe i ogorčenje. Ispade još da su ljudi u institucijama povlašteni u odnosu na ostale građane i da imaju beneficije kakve običan radnik, penzioner i nezaposleni čovjek ne može ni sanjati. 

Šta oni misle – pa kako bi to izgledalo kad bi baš svako imao pravo na hljeb, i to bijeli? Po čemu bi se onda ugledni i poštovani ljudi iz vlasti razlikovali od obične svjetine, koja je toliko drska i bezobrazna da joj nije dovoljno što galami na vlast zbog funkcionerskog bijelog hljeba, nego svaki put nadigne gužvu i kad poskupi onaj njen obični, narodni. Neka nama bijelog hljeba, uvijek se, što bi rek’o Uroš Kravljača u seriji „Kože“, mora znati đe je kome mjesto i ko je gazda, a ko fukara. 

(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija/CIN)