Američka akcija u Venezueli, koja je završila uhićenjem Nicolása Madura, odmah je oživjela tezu da iza svega stoji motive krađe ili kontrola naftnih rezervi. Ta teza je ubrzo potkrijepljena izjavama američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je rekao da je ključni cilj operacije stavljanje venezuelanskog naftnog sektora pod američku kontrolu.

Teza o američkim ratovima za naftu se pojavljuje u javnosti kao implicitno objašnjenje američkih vojnih intervencija zadnjih desetljeća. U kontekstu Venezuele je značajno što je sam američki predsjednik otvoreno naveo naftu kao jedan od ključnih ciljeva intervencije, što predstavlja rijedak slučaj u američkoj vanjskoj politici.

Venezuela ima najveće rezerve nafte na svijetu

Venezuela je zemlja koja posjeduje najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, 303 milijarde barela, više od npr. Saudijske Arabije i Irana.

Iako zemlja raspolaže s gotovo petinom poznatih naftnih rezervi, njezin udio u globalnoj proizvodnji danas iznosi manje od jedan posto budući da je naftni sektor ove nekoć bogate države godinama opterećen kombinacijom političkog upravljanja i kronične korupcije.

Što znači da se ratuje zbog nafte?

Kad se kaže da SAD intervenira “zbog nafte”, često nije jasno što se time želi reći. Govori li se o doslovnoj krađi resursa ili o političkom utjecaju nad državama koje raspolažu rezervama?

U radu istraživačkog centra Belfer Centre navodi se da se rasprava o američkim ratovima u Iraku 1991. i 2003. svodi na pitanje jesu li SAD ratovale kako bi preuzele naftne rezerve, dok pritom izostaje šire sagledavanje uloge koju nafta ima u oblikovanju samih preduvjeta za sukob.

Nafta, ističe se u analizi, može poticati konflikte kroz različite mehanizme, od borbe za tržišnu dominaciju i kontrole tranzitnih ruta, do oblikovanja političkih savezništava.

Što je bilo u Iraku?

Tijekom razdoblja američke uprave nad Irakom, dio prihoda od nafte bio je pod izravnom kontrolom okupacijskih vlasti, a kasnije revizije su pokazale ozbiljne propuste u financijskom nadzoru

No novi irački politički poredak oblikovan je tako da je formalno zadržao državno vlasništvo nad energentima, što je kasnije ugrađeno i u irački Ustav.

Kritike upućene SAD-u odnose se na pokušaje oblikovanja iračkog naftnog sektora kroz zakonodavne i institucionalne promjene s ciljem njegova širokog otvaranja stranim kompanijama. Ti pokušaji nisu u cijelosti zaživjeli.

Bagdad je 2009. uveo model tehničkih ugovora koji je zadržao državno vlasništvo nad rezervama, ali je omogućio stranim kompanijama sudjelovanje u razvoju polja. Iako su ključne operaterske uloge pritom preuzele ruske i kineske kompanije, koristi su ostvarile i američke tvrtke.

Većina ekonomske koristi ostvarena je kroz sektor naftnih usluga, savjetovanja i infrastrukture. Prema podacima nevladine organizacije Center for Public Integrity, tvrtka KBR (bivša podružnica Halliburtona, jednog od glavnih američkih vojno-logističkih izvođača u Iraku) ostvarila je milijarde dolara kroz logističke i infrastrukturne ugovore za američku vojsku u Iraku.

Gdje je prava američka korist?

Analitičari smatraju da je američki dobitak bio u preoblikovanju političkog i sigurnosnog okvira u kojem se ta nafta proizvodi i distribuira. Irak je reintegriran u svjetsko tržište nafte, unutar poretka koji SAD nadzire.

The Conversation je zato naznačio kako je bliskoistočna nafta važna za održavanje američke globalne nadmoći na složeniji način od pukog otimanja naftnih rezervi.

Sporna radna skupina

No, postoji i niz teorija prema kojima je jedan od stvarnih ciljeva američke invazije na Irak bio upravo pristup naftnim resursima, koji u praksi nije uspio.

Kako je Greg Muttitt dokumentirao u svojoj knjizi “Fuel on the Fire”, pravi cilj jest bio stabiliziranje globalnih opskrba energijom osiguravanjem slobodnog protoka iračke nafte na tržišta. No, on ipak smatra i da se to poklapalo “sa sekundarnim ciljem osiguranja ugovora za američke i britanske tvrtke”.

Dio literature ističe da je 2001. potpredsjednik Dick Cheney vodio energetsku radnu skupinu Bijele kuće koja je razmatrala globalnu opskrbu naftom, a kasnije objavljeni dokumenti pokazali su da su u tom kontekstu analizirani i irački naftni resursi.

Dokumenti objavljeni u sklopu britanske istrage Chilcot Inquiry, koje je analizirao Guardian, pokazuju da je iračka nafta bila predmet intenzivnih razgovora između Londona i Washingtona, uključujući rasprave o osiguravanju ravnopravnog pristupa ugovorima za zapadne kompanije poput britanskog BP-a.

Iako su te kompanije ostvarile značajne prihode, nije došlo do preuzimanja vlasništva nad iračkom naftom, koja je prema zakonu ostala u rukama iračke države.

Zaljevski rat

Ako odemo dalje u povijest, Zaljevski rat 1991. često se navodi kao prvi moderni primjer “rata za naftu”. Nakon što je Irak pod vodstvom Saddam Husseina izvršio invaziju na Kuvajt, SAD je intervenirao kako bi spriječio da Bagdad stekne kontrolu nad gotovo 20 posto tadašnjih svjetskih poznatih rezervi nafte.

Američka intervencija nije rezultirala američkom kontrolom kuvajtske nafte, ali je teško osporiti da je nafta bila ključni razlog za rat. To je sažeo i jedan neimenovani američki dužnosnik, koji je priznao da bi reakcija Washingtona bila znatno slabija da je Kuvajt, umjesto nafte, izvozio naranče.

Primjer Libije

Intervencija u Libiji 2011. dodatno relativizira tezu da američke vojne akcije primarno služe preuzimanju naftnih resursa.

Iako Libija raspolaže najvećim dokazanim rezervama nafte u Africi, vojna operacija protiv režima Muammara Gaddafija nije rezultirala stabilnim američkim ili zapadnim nadzorom nad naftnim sektorom. Zemljom sada vladaju dvije odvojene vlade, koje koriste izvoz nafte kao polugu u sukobima, napominje Guardian.

Venezuelanska perspektiva

Što očekivati u Venezueli? Naveli smo da Trumpova retorika ne ostavlja mnogo prostora za dvosmislenost, no stvarnost energetskog tržišta nije tako jednostavna.

Trump je rekao i da su venezuelske vlasti složile predati Americi 30 do 50 milijuna barela sirove nafte, vrijedne do 3 milijarde dolara.

Trumpov plan će biti jako teško provesti

Provedba Trumpova plana da SAD predvodi obnovu venezuelanskog naftnog sektora mogla bi potrajati godinama i biti iznimno zahtjevna, a procjenjuje se da bi koštala više od 100 milijardi dolara, navodi Bloomberg.

Vox piše da “Trumpov rat zapravo ne pomaže američkoj naftnoj industriji”. Navodi se kako su u prošlom desetljeću američki proizvođači fosilnih goriva otključali ogromne rezerve nafte i plina zarobljene ispod američkih škriljevnih formacija.

“Trumpovi službeni planovi za venezuelanski naftni sektor bili bi glavobolja (ako ne i katastrofa) za većinu američke industrije fosilnih goriva”, navodi se.

SAD je već ostvario korist u Venezueli

Ostaje upitno hoće li SAD doista izvući materijalnu korist kakvu sugerira Trumpova retorika o nafti. No analitičari se uglavnom slažu da je Washington već ostvario ključni strateški dobitak.

Kako je rekao američki državni tajnik Marco Rubio, uklanjanje Madura manje se tiče osiguravanja naftnih polja, a više toga da “sankcionirana nafta ne može ulaziti ili izlaziti iz zemlje dok se ne promijeni način upravljanja cijelom tom industrijom”.

Drugim riječima, i ova je akcija prije svega usmjerena na kontrolu okvira u kojem se nafta proizvodi, distribuira i politički koristi. Iako je materijalna dobit jedan od ciljeva, i u ovom slučaju nafta je primarno resurs oko kojeg se oblikuju geopolitički odnosi.

Nisu ratovi za naftu, nego za kontrolu poretka u kojem se nafta proizvodi 

Američke intervencije nisu ratovi za krađu nafte, ali jesu ratovi za kontrolu političkog poretka u kojem se ta nafta proizvodi i prodaje. Trumpova izravna retorika o Venezueli ne mijenja tu logiku, nego je čini vidljivom.

Nafta ostaje sredstvo, a ne cilj odnosno poluga kroz koju se oblikuju odnosi moći, savezništva i tržišta, dok se formalno vlasništvo nad resursima zadržava kao privid suvereniteta.

(TIP/Izvor: Index.hr/Autor: Vedran Salvia/Foto: AI ilustracija, Epa)