Mobing na poslu je jedan od najčešćih, ali i najpodcjenjenijih oblika nasilja – dešava se tiho, dugo traje i najčešće se opravdava rečenicama tipa “takav je on”, “to je samo strogoća” ili “moraš izdržati ako želiš posao”. Suština mobinga je da se radnik sistematski psihički pritiska i ponižava do tačke kada počne sumnjati u sebe, svoj profesionalni integritet i čak vlastiti razum.

Šta je zapravo mobing na poslu

Mobing na poslu znači dugotrajno, ponavljano i namjerno psihičko zlostavljanje zaposlenog, koje narušava njegovo dostojanstvo, ugled i zdravlje. To nije jedan konflikt, jedna svađa ili “težak dan” šefa, nego obrazac ponašanja koji se stalno vraća: vrijeđanje, ponižavanje, ismijavanje, izolacija, rušenje ugleda ili stalno prijetnje bez realne osnove. Ključne riječi su sistematično, ponavljano i s pozicije moći.

Ono što mnoge zbunjuje je granica između zahtjevnog menadžmenta i mobinga. Strogi rokovi, visoki standardi i jasne kritike učinka su legitimni dio poslovnog života, ali kad kritika prelazi u napad na ličnost, kada se zadaci koriste kao sredstvo ponižavanja, a komunikacija postane uvredljiva i ponižavajuća, govorimo o mobingu, a ne o “oštrijem stilu vođenja”.

Najčešći oblici mobinga u praksi

U praksi, mobing rijetko izgleda kao otvoreno vikanje od prvog dana. Češće počinje tiho: ignorisanje, prešućivanje informacija, sitne “šale” na tvoj račun, nepozivanje na sastanke, guranja na marginu tima. Vremenom se intenzitet pojačava i obrasci postaju potpuno jasni.

Neki od tipičnih oblika su: stalno omalovažavanje i vrijeđanje, ruganje pred kolegama, dodjeljivanje zadataka ispod ili iznad kvalifikacija (s namjerom da ne uspiješ), javno prozivanje zbog sitnica, širenje tračeva i laži, izolacija od kolektiva, uskraćivanje resursa potrebnih za rad, neopravdane disciplinske prijave ili stalno prijetnje otkazom. Posebno je perfidan “tihi mobing” – kad ti niko ništa ne kaže direktno, ali te sistematski zaobilaze, ne uključuju i ignoriraju, dok ti je formalno “sve u redu”.

Kako prepoznati da to više nije “samo stresan posao”

Gotovo svaki posao ima stresne periode, ali mobing ima specifične “crvene zastavice”. Ako se danima ili sedmicama vraćaš s posla s osjećajem da si “zgazio sebe”, da se stidiš i kad ništa objektivno nisi pogriješio, ako počinješ sumnjati da je “problem u tebi” jer te jedna osoba ili grupa stalno ruši – to je ozbiljan signal. Druga važna tačka je trajanje: ako se ista vrsta ponašanja ponavlja mjesecima, ne radi se o prolaznoj lošoj fazi, već o obrascu.

Tijelo često “prvo progovori”: nesanica, konstantna napetost, knedla u grlu pred odlazak na posao, glavobolje, tahikardija, bolovi u stomaku, gubitak apetita ili prejedanje. Mentalno, to izgleda kao kombinacija straha, sramote i krivice (“zašto se ne mogu bolje nositi s tim?”). Čim osjetiš da posao više nije izvor normalnog umora, nego kontinuiranog straha i poniženja, vrijeme je da sebi priznaš da problem možda nije u tvojoj “toleranciji na stres”, nego u stvarnom mobingu.

Posljedice mobinga – mnogo dublje od “lošeg raspoloženja”

Mobing ne ostaje “u kancelariji” on ulazi u sve sfere života. Na psihičkom planu dovodi do anksioznosti, depresivnih simptoma, napada panike, osjećaja bezvrijednosti i gubitka vlastitog identiteta izvan uloge “žrtve na poslu”. Ljudi koji dugo trpe mobing često počnu vjerovati da su zaista nesposobni, teški ili “problematični”, jer im je to tako nebrojeno puta poručeno direktno ili indirektno.

Na fizičkom nivou, produženi stres razara organizam: javljaju se hronični bolovi, poremećaji spavanja, hormonalni disbalansi, tegobe sa srcem i probavom, opći pad imuniteta. U nekim slučajevima, posljedice ostaju dugo i nakon što osoba napusti to radno mjesto, jer se povjerenje u druge i u sebe teško vraća. U firmi, sve to znači pad produktivnosti, česta bolovanja, odlazak kvalitetnih ljudi, lošu atmosferu i toksičnu reputaciju koju je kasnije skupo popravljati.

Šta žrtva realno može da uradi

Prvi i možda najvažniji korak je da sebi priznaš: “Ovo nije u redu i nije moja krivica”. Od tog trenutka možeš početi svjesno posmatrati situacije i bilježiti ih. Voditi dnevnik događaja (datumi, šta je rečeno/urađeno, ko je bio prisutan) nije paranoja, nego način da iz “magle osjećaja” prijeđeš na konkretne činjenice. Čuvaj mailove, poruke, interne dopise sve što pokazuje obrazac ponašanja.

Drugi korak je traženje podrške: razgovor s osobom od povjerenja izvan firme (prijatelj, partner, terapeut) pomaže da dobiješ vanjsku perspektivu. Ponekad je korisno, ako je sigurno, pokušati mirno i jasno reći osobi koja te zlostavlja kako se osjećaš i šta je za tebe neprihvatljivo – ne zato što će pravi mober preko noći postati empat, nego da bi ti sebi dokazao da imaš pravo postaviti granicu.

Treći sloj su formalni koraci: proučiti interne pravilnike (da li postoji procedura za prijavu uznemiravanja, kome se obraćaš), razgovarati s HR službom ili nadređenim iznad osobe koja vrši mobing, te po potrebi potražiti pravni savjet. Ključ je da ne ostaneš potpuno sam: što više svjetla uđe u situaciju (više svjedoka, više dokumentacije, više stručne podrške), to je manja moć onoga ko se oslanja na tvoj strah i šutnju.

Uloga poslodavca i zašto je prevencija ključna

Zdrava organizacija jasno poručuje da je poštovanje minimum, a ne luksuz. To znači da postoji jasan pravilnik o zaštiti dostojanstva na radu, definisane procedure prijave, povjerljive osobe za koje zaposlenici znaju da im se mogu obratiti, ali i realne sankcije za one koji prelaze granicu. Nije dovoljno “imati pravilnik” – ljudi moraju vidjeti da se on primjenjuje, makar i na visokim pozicijama.

Prevencija podrazumijeva i edukaciju menadžera: ne zna svako ko je tehnički dobar stručnjak automatski voditi ljude. Trening o asertivnoj komunikaciji, davanju feedbacka i upravljanju konfliktima može spriječiti da se frustracija i nesigurnost izlivaju kroz pasivno-agresivne ili otvoreno nasilne obrasce prema timu. Kada firma jasno povuče liniju i poštuje je u praksi, šalje poruku da “rezultati” nisu izgovor za zlostavljanje.

Zaključak

Mobing na poslu nije nešto što treba trpjeti, racionalizirati ili gurati pod tepih u ime “sigurnog posla”. To je oblik psihičkog nasilja koji ozbiljno oštećuje zdravlje, samopouzdanje i kvalitet života, ali i dugoročno košta svaku organizaciju koja ga toleriše. Ako u svojim iskustvima prepoznaješ obrasce o kojima je ovdje bilo riječi, važno je da znaš dvije stvari: nisi “preosjetljiv” i nisi sam. Postoje konkretni koraci, ljudi i pravni mehanizmi koji ti mogu pomoći – a prvi od njih je da jasno imenuješ šta ti se dešava i da prestaneš kriviti sebe za tuđu odgovornost.

(TIP/Foto: Ilustracija/FTV)