Snježna subotnja noć je, odjednom, postala pretijesna za ekskluzivnu vijest koja je odjeknula na portalima i društvenim mrežama. Toliko senzacionalno da su se netom završeni “Tuzlanski pozorišni dani” našli na marginama dnevnih zbivanja. Ono, istina je da su dani teatra rijetko kad i bili u vrhu dnevnih izvještavanja, ili objava na društvenim mrežama sa komentarima ispod njih.

Bar ne u tolikoj mjeri u kojoj se senzacionalno objavljuje još jedan partijski transfer, praćen fotografijama stranačkih likova, ozbiljno zabrinutih za budućnost ovog društva. Blicevi, foto reporteri, intoniranje himne, utegnuta odijela, izlizane fraze u formama obraćanja jednih drugima laskavim jezikom jeftinog međusobnog podilaženja sa ikebanama, kako na stolu tako i na tribinama. A oni mega političke zvijezde. Da, to su oni koje ćete rijetko, ili, vjerovatnije, nikako nećete sresti u već spomenutom pozorištu.

Naravno ukoliko se ne nađete na nekoj svečanoj sjednici, ili nekom kocertu na koji su pozvani. I zaista, ne bih o strankama niti o imenima onih koji ih mijenjaju, ali moja potreba za oglašavanjem je jača od zaglušujuće buke tišine koja nas tišti. Stranačku ideologiju ću ovdje ostaviti po strani, jer većina onih koji žive od politike, a na račun onih koji stvaraju realnu vrijednost, iskreno, pojma nema ni šta je to.

Potpuno sam svjestan činjenice da je politika mehanizam u kojem leži ogromna moć i da su sve komande globalnog upravljanja u rukama političara koji u trenu mogu promijeniti svijet i to je nešto čemu svjedočimo ovih mjeseci na svjetskom planu. Međutim, šta se dešava na nivoima ovdašnje vlasti i lokalnih politika, ako se tako uopšte mogu i nazvati? Prosto je nevjerovatna činjenica, ali itekako bliska našem mentalnom sklopu, da su naši lokalni političari konstanta čija su snaga i stabilnost obrnuto proporcionalni stanju u društvu.

Da pojasnimo, što više ubistava, silovanja, pljački, sumnjivih tendera, korupcije, nesretnih slučajeva sa ogromnim ljudskim i materijalnim gubicima, naši političari su sve stabilniji. Osim bahatog ponašanja u javnom prostoru, poslaničkim klupama, ili na funkcijama, ono što jeste trn u oku svakom mislećem čovjeku jeste neodgovornost prema onima koji su im ta mjesta povjerili. Gore od toga jeste činjenica da je naš odgovor na takvo neodgovorno ponašanje produženje mandata bez obzira kojoj stranci su vjerni, ili su preletjeli nekoj drugoj.

Ako se rad u politici ogleda samo u tome da bi se izglasao i rasporedio budžetski novac poreskih obveznika i to onoj strani koja nas je zadužila izvjesnim brojem glasova tokom kampanje, ili nekoj stranačkoj formi udruženja i sl., e onda smo uspjeli i to u potpunosti. Ovako, nisam siguran da uživamo plodove ozbiljnog političkog rada proteklih decenija.

Ili se od prejakog sunca to ne može vidjeti?

Ono što mislim da treba nazvati pravim imenom, ogoliti do kraja i na što treba odgovoriti jeste vrlo direktno pitanje koje glasi: koliki je postotak naših političara koji bi bili u situaciji kvalitetno raditi posao za koji su se obučavali i školovali i da li bi živjeli tako lagodnim životom kao što im to nudimo mi, glasači, birajući im raznobojne kravate koje, upravo nas, jako stišću oko vrata. Ima tu nečeg mazohističkog, zar ne?

(TIP/Autor: Elvir Bijedić/IIustracija/FB)