U svijetu bizarnog spektakla i suludih izdržljivosti, 1968. godina iznjedrila je jednu od najneobičnijih priča u modernoj historiji zabave. Mick Meaney, skromni irski fizički radnik iz Tipperaryja, odlučio je postići besmrtnost na način koji je malo ko mogao zamisliti – time što će se zakopati živ i ostati pod zemljom duže nego iko prije njega.

Meaney je u London došao kao i hiljade drugih irskih emigranata, u potrazi za poslom i boljim životom. Iako je nekada sanjao da postane profesionalni bokser, povreda ga je odvela na gradilišta i u tunele. Upravo ga je jedno gradilište i inspiriralo – nakon nesreće u kojoj je nakratko ostao zatrpan ispod ruševina, otkrio je da ima izuzetnu sposobnost ostati smiren u klaustrofobičnim uslovima.

To ga je dovelo na ideju da pokuša oboriti neobični rekord koji je tih godina bio popularan u SAD-u: najduže vrijeme provedeno živ zakopan u kovčegu.

Zakopavanje uz televizijske ekipe i hiljade znatiželjnika

Dana 21. februara 1968., uz ogromnu pažnju javnosti, Meaneyev kovčeg – dug oko 190 cm, obložen pjenom – nošen je u procesiji kroz londonski Kilburn. Irska dijaspora, TV ekipe, novinari i prolaznici pratili su prizor koji je bio mješavina spektakla, šoka i tradicije cirkuskih performansa.

Kovčeg je spušten u jamu u dvorištu građevinske firme Micka Keanea, zatrpan zemljom i povezan samo tankom cijevi za zrak i rupom kroz koji bi spuštali hranu i vodu.

Meaneyjev cilj je bio ostati 61 dan pod zemljom i tako oboriti rekord koji je postavio Amerikanac Bill White.

Život pod zemljom: rutina, telefon i posjetitelji

Unutar kutije tek malo veće od standardnog kovčega, Meaney je uspostavio svakodnevnu rutinu: buđenje u 7 sati, vježbe koje je mogao raditi u skučenom prostoru, čitanje novina i knjiga, briga o higijeni, ali i telefonski razgovori koji su se emitirali u obližnjoj kafani Admiral Nelson.

Telefon nije bio samo sredstvo komunikacije – njegov menadžer i promotor Michael “Butty” Sugrue, cirkuski zabavljač i poduzetnik, naplaćivao je svakome ko želi “razgovarati s čovjekom pod zemljom”. Među pozivateljima su bili i poznati sportisti poput boksera Henryja Coopera.

U pozadini spektakla, svijet je bio zaokupljen dramatičnim događajima – rat u Vijetnamu i ubistvo Martina Luthera Kinga – pa je interes publike vremenom opadao. Ipak, Sugrue je osigurao da završetak bude spektakularan.

“Uskrsnuće” nakon 61 dana

Dana 22. aprila 1968., nakon 61 dan pod zemljom, Meaneyev kovčeg je iskopan, a kamion ga je iznio pred stotine okupljenih ispred kafane. Kada je otvorio oči – sakrivene iza sunčanih naočala – i nasmijao se novinarima, prizor je obišao svijet. “Mogao bih još 100 dana”, rekao je tada. Bio je proglašen “prvakom svijeta”.

Gorka istina: svjetska slava, ali bez novca

Slava je, kako često biva, bila kratkog daha. Navodno je Sugrue prevario Meaneyja i uzeo većinu zarade. Predložena sponzorstva, poput ugovora s gigantom prodaje sredstava za brijanje Gillette, nikada nisu realizirana. Planirana svjetska turneja nikada nije održana.

Njegova kćerka Mary, koja je imala samo tri godine kada se Meaney vratio u Irsku, prisjeća se: “Vratio se bez ijedne funte. Ljudi te iskoriste kao vampiri.”

Bez zvaničnih dokaza u Guinnessovoj knjizi rekorda, priča je vremenom izblijedila. Drugi umjetnici pokušali su zasjeniti njegov podvig – među njima i Emma Smith, bivša časna sestra koja je kasnije te iste godine provela 101 dan zakopana pod sajmištem u Skegnessu.

Meaney je ostatak života proveo radeći u Vijeću okruga Cork i preminuo 2003. godine.

“Želio je, makar na trenutak, osjetiti da je neko poseban”, rekla je njegova kćerka. “I uspio je – bar na kratko.”

(TIP/Izvor: federalna.ba/The Guardian/Foto: TG4)