Ruševine Petre, Pompeja i Machu Picchua poznate su širom svijeta i to s dobrim razlogom.

Osim što oduzimaju dah svojim izgledom, ovi prepoznatljivi arheološki lokaliteti pružili su nam vrijedan uvid u živote ljudi koji su živjeli prije stotinu godina.

Ali oni nisu jedine ruševine! Gradovi Hegra, Herculaneum i Ollantajtambo možda nisu toliko poznati kao njihovi čuveni susjedi, ali i dalje su prava čuda za vidjeti.

Hegra, Saudijska Arabija

Ako ste ikada gledali Indiana Jones i posljednji križarski pohod, vjerovatno ste upoznati s ruševinama Petre, glavnog grada drevnog Nabatejskog Kraljevstva, smještenog u današnjem Jordanu. Ogromni hramovi i grobnice isklesani su direktno u lice pješčanih stijena i do njih se dolazi prolaskom kroz uski kanjon Al Siq.

Ako putujete oko 500 km dalje prema jugu, u današnju sjeverozapadnu Saudijsku Arabiju, stići ćete do drugog najvećeg grada Nabatejaca, Hegre, poznate i kao Madā ͐ in Ṣāliḥ ili al-Hijr. Kao važna stanica na međunarodnoj trgovačkoj ruti koja je povezivala Sredozemlje i južni Arapski poluotok, Nabatejci su mogli naplaćivati poreze karavanama koje su prolazile kroz grad. Za teret su uglavnom služili začini i tamjan, uključujući tamjan i mirhu. Bogati Nabatejci su uspijevali opstati u ovoj surovoj pustinjskoj sredini zahvaljujući složenim sistemima za snabdijevanje vodom, od kojih je danas očuvano 130 bunara.

Ono što danas ostaje od Hegre su uglavnom isklesane grobnice u pješčaniku, njih više od 100. Zbog suhe i aridne klime, dobro su očuvane, a datiraju otprilike između 1. stoljeća prije nove ere i 1. stoljeća nove ere. Za neke grobnice arheolozi mogu odrediti precizniji datum jer je ispisan na ulazu. Među ukrasima isklesanim u strukturama nalaze se orlovi, sfinge, zmije i razna mitološka bića.

Možete li primijetiti stubove na grobnici Qasr al-Farid koji su pod utjecajem grčko-rimske arhitekture?

Najveća i najpoznatija od grobnica je Qasr al-Farid, ili „Usamljeni dvorac“. To je bila grobnica Lihyana, sina Kuze. Stojeći sam, na udaljenosti od drugih spomenika, doseže visinu od 22 metra, a njen dizajn očigledno je pod utjecajem grčko-rimske arhitekture.

Veći dio onoga što znamo o Nabatejcima dolazi iz zapisa Grka i Rimljana koji su posjetili kraljevstvo, jer su sami Nabatejci očigledno vrlo malo zapisivali. Ono što historija ipak posjeduje su natpisi urezani u fasade grobnica na aramejskom jeziku, koji nam otkrivaju imena (uključujući i ženskih članova), zanimanja, odnose i druge osobne podatke ljudi koji su živjeli u ovom nekada živahnom gradu.

Hegra je imala čast biti prvo mjesto u Saudijskoj Arabiji koje je 2008. godine uvršteno na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Herkulanum, Italija

Oko podneva 24. augusta 79. godine n.e., katastrofalna erupcija vulkana Vezuv, u blizini Napulja, pokopala je grad Pompeju pod nekoliko metara vulkanskog pepela. Kada je grad ponovo otkriven u 16. vijeku, činilo se da je zaustavljen u vremenu jer je pepeo očuvao zgrade i ostatke onih koji su stradali.

Međutim, Pompeja nije bila jedino naselje pogođeno erupcijom. Nekoliko kilometara dalje nalazio se grad Herkulanum, s oko 4.000–5.000 stanovnika. Ime je dobio po grčkom mitološkom heroju Herkulu, a bio je popularno primorsko odmaralište bogatih. Najveću vilu (sada poznatu kao Vila Papirusa) smatra se da je posjedovao Lucije Kalpurnije Pizo Cezonin, svekar Julija Cezara.

Na neki način, Herkulanum je bolje očuvan od Pompeje. Grad je prekriven brzim tokovima piroklastičnih materijala, a zatim debelim slojem blata od preko 15 metara, što je omogućilo očuvanje ne samo trajnih predmeta, nego i organskih materijala poput hrane, tkanina i drveta.

Herkulanum je slučajno otkriven 1783. godine kada su kopanja za bunare otkrila ostatke antičkog pozorišta. Istraživanja Vile Papirusa trajala su od 1750. do 1765. godine po nalogu kralja Karla VII od Napulja, a tim je pronašao oko 1.800 papirusnih svitaka – po čemu je vila i dobila ime. Smatra se da je ovo jedina preživjela biblioteka tog perioda.

Prvobitno mali broj pronađenih tijela navodio je historijske izvore na zaključak da je veći broj stanovnika Herkulanuma uspio pobjeći u Napulj u odnosu na Pompeju. Međutim, otkriće oko 300 kostura blizu antičke obale 1980-ih sugeriše da su ljudi pokušali pobjeći morem, ali nisu uspjeli.

Neki od mozaika otkrivenih u Kući Neptuna i Amfitrite u Herkulanumu.

Ollantaytambo, Peru

Na putu ka Machu Picchu, 15. vijek Inka citadela u Peruu, moguće je posjetiti tvrđavu i ceremonijalni centar Ollantaytambo.

Izgrađen po naredbi cara Pachacutija sredinom 15. vijeka, lokalitet je služio i kao hram i kao vojna tvrđava za kontrolu nad lokalnim stanovništvom. Smješten 2.800 metara nadmorske visine, na vrhu brda s pogledom na Svetu Dolinu, izgrađen je od ogromnih kamenih blokova izvađenih oko 6 km dalje. Transport kroz strmi teren bio je inženjersko dostignuće, a visoko polirani kameni blokovi gotovo da nisu pretrpjeli oštećenja.

Jedan od najzanimljivijih aspekata Ollantaytamba je sistem akvadukata, koji je koristio postojeću podzemnu vodu i još uvijek funkcioniše. Ovaj vodovod je hranio nekoliko ukrašenih fontana isklesanih u kamenu, kao i kanale koji prolaze kroz ravne ulice.

Nakon poraza od španskih konkvistadora, vladar Inka Manco Inka se povukao u Ollantaytambo 1536. godine. Iz tvrđave je mogao organizirati odbranu, poplaviti ravnice ispod pomoću postojećeg vodenog sistema i onemogućiti Špancima korištenje konja. Ipak, Španci su se kasnije vratili s pojačanjem, a Ollantaytambo je na kraju napušten i prepušten ruševinama.

Baš kao i u Machu Picchu, terase za poljoprivredu izgrađene su na padini brda u Ollantaytambu.

(TIP/Izvor: federalna.ba/BBC/Foto: Perurail)