Naučeni na matricu ispoljavanja zgroženosti koju svom silinom istresemo na tastaturu izražavajući svoj gnjev i srdžbu na događaje koji već odavno ne predstavljaju incident, već uobičajenu pojavu, utrkujuemo se na društvenim mrežama ko će ispaliti težu riječ u kvalifikaciji nedjela koja, nažalost, oblikuju našu svakodnevnicu.

I tako iz dana u dan, već dugi niz godina.

Generacije u nastajanju odrastaju na način da su bukvalno srasli za sadržaje koje im nudi društvo u kojem bi bilo preteško pobrojati sve zločine, zlostavljanja, ubistva, samoubistva, nesreće izazvane ljudskim faktorom, uništavanja javne i privatne imovine, paljenja, nasilja kako u porodici tako i u školama i na javnim mjestima.

Nama je teret takvih zvjerstava postao tema koja odavno potiskuje sve ono čime bi se trebali baviti kako bi kao društvo rasli.

Puni adrenalina dočekujemo informativne emisije da bi smo što bolje razumjeli afere koji su jedini opipljivi i stabilni proizvod politika u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini sa akterima koji su, uglavnom, političke figure sa bosanskohercegovačkog neba prekrivenog tamnim oblacima.

Od njih smo mi, napravili megazvijezde koji žive neki drugi svijet, potpuno iznad ovozemaljske realnosti društva. Htjeli mi to priznati, ili ne, politika je naše glavno zanimanje u kojem smo svi uglavnom voajeri i navijači.

Politički kraljevi okruženi armijom poslušnika i botova, su nedodirljivi vladari naših života. Svojim aktivnim radnjama instaliranja podobnih kadrova na funkcije od vitalnog značaja za funkcionisanje sistema, pasiviziraju društvo koji je ionako već odavno u besvjesnom stanju.

Da, upravo oni postavljaju, imenuju, promovišu, lobiraju i na visoke pozicije odučivanja i to bez ikakvog reda, instaliraju svoje poslušnike, ignorišući u potpunosti ljudsku i stručnu dimenziju koju takve pozicije traže. Sasvim je dovoljno imati bilo kakvu diplomu i nemati kičmu.

Što se glave tiče, ona ionako nije vlasništvo onoga koji je nosi na ramenima. Posljedicama takvog, za njih savršenog sistema, svjedočimo godinama. Ono što je promjenljivo jesu boje, one stranačke. Ali boje k’o boje, njihova raznolikost se svakako izražava nijansama.

Stranačke ideje i stavovi odavno ne postoje i potpuno su pod točkovima interesa koji je, jedini, vječan.
Neprirodne, idejama suprostavljene koalicije, pokazale su se kao najčvršće veze. S druge strane, postoje ljudi, voajeri i navijači, opet različitih interesa koji svojim aplaudiranjem podržavaju stranačka saopštenja po pretrpanim portalima u kojima jedni, tobože, napadaju druge, a ovi se kao nešto brane izjavama sa više lajkova. Proći će i ovaj jesenji vikend sa još jednom protestnom šetnjom na kojom se skupi manje ljudi neko pred MUP-om za dobijanje CIPS-a i zamjenu dokumenata. Poraženi, pognute glave u ponedjeljak ćemo ponovo na posao.

Neko će na šalter pred kojim je na stotine već spomenutih ljudi sa isteknutim ličnim kartama i pasošima, drugi će, opet, sa uputnicama za vađenje krvi čekati satima među oronulim zidovima javnih zdravstvenih ustanova na pregled od strane iscrpljenih zdravstvenih radnika.

Neko će put Sarajeva, koji je sa svojih jedva 120 kilometara devastirane ceste sve dalji od svoje Tuzle.
Nakon radnog dana slijede internet portali na kojima preskačemo objave za kulturna dešavanja trežeći dnevnu ponuda nasilja i afera kojom ćemo započeti novi radni dan.

Jesmo li svi dovoljno uradili?

Je li do nas?

Možda je ipak dobro, dešava se nekom drugom.

Samo nek’ ne puca.

(TIP/Autor: Elvir Bijedić/Foto: Ilustracija)