Osam srednjovječnih muškaraca, među njima četvorica policajaca i jedan profesor, osumnjičeni su za seksualno eksploatisanje dvije 15-godišnjakinje u stanju socijalne potrebe. Ovo nije tek “crna hronika”, već opis jednog trulog sistema, koji godinama okreće glavu od djece koja vape za zaštitom. Cijela priča je mučna.

Tuzlanski kanton, koji se godinama hvali “razvijenim institucijama”, pokazao je sliku jednog potpunog moralnog i institucionalnog bankrota. Njegovo urušavanje traje godinama, a svakoga puta kada pomislimo da jezivije ne može, tamošnji primjer nas uvjeri u suprotno.

Policijska značka i savjest

Posljednji slučaj kakav se ne pamti u bosanskohercegovačkoj javnosti nije samo krivično, nego i pitanje savjesti. U zasigurno jednoj od najgnusnijih akcija našao se i univerzitetski profesor, kao i pripadnici sigurnosnog sistema, koje sumnjiče za podvođenje nezaštićenih maloljetnica.

Prema informacijama Tužilaštva Tuzlanskog kantona, policajci Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić i Dževad Požegić, zajedno sa Šemsudinom Kadrićem, Zijadom Jagodićem, Sulejmanom Šehićem i Nedimom Avdićem, osumnjičeni su za najgnusniji oblik kriminala, odnosno trgovinu ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja maloljetnica.

Četvorica uhapšenih nose policijsku značku, a ispod te značke, prema istražiteljskim sumnjama i dosad prikupljenim dokazima, krila se najveća izdaja povjerenja koje građani imaju u institucije. Kada policajac, koji bi trebao štititi žrtvu, postane njen zlostavljač, tada se ne urušava samo sistem sigurnosti, već i osnovni moralni poredak društva.

Ako se optužbe na kraju sudski potvrde, to znači da su ljudi koji su se zakleli da će čuvati zakon, postali njegovi razarači, a sistem koji ih je zapošljavao i očigledno nije nadzirao, jednako će biti kriv.

Djevojčice koje su preživjele pakao, nisu samo brojke u istrazi. To su djeca koja su, kako navodi Tužilaštvo TK, više puta bježale iz socijalnih ustanova, vraćane od strane policije i centara za socijalni rad, a niko nije prepoznao da ta bježanja ne uzrokuje nestašluk, nego očaj. Nažalost, ovo nije prvi slučaj da je sistem socijalne zaštite u Tuzlanskom kantonu pokazao svoje neznanje, nemoć ili ravnodušnost.

Kada dijete više puta pobjegne iz ustanove, to je vapaj za pomoći, a ne disciplinski problem. I to bi socijalni radnici s adekvatno stečenim fakultetskim diplomama, na osnovu pokazanog znanja tokom školovanja, vrlo jasno trebali prepoznati. Ali, umjesto psihološke i emocionalne zaštite, ove djevojčice su upadale iz jednog kruga zloupotrebe i pakla u drugi, sve dok ih nisu vrbovali oni koji su znali iskoristiti njihovu ranjivost.

Sistemsko propadanje

A osim umiješanosti visokopozicioniranih policijskih službenika, barem prema navodima Tužilaštva TK, još je šokantnija činjenica da se među osumnjičenima nalazi i profesor. Čovjek koji bi trebao biti simbol znanja, etike i uzora, sada se pojavljuje u kontekstu “korisnika seksualnih usluga maloljetnica”.

U Tuzlanskom kantonu ovo nije izolovan slučaj, već je manifestacija sistemskog propadanja, od policije, preko socijalnih službi pa sve do akademskih institucija. Kada se u jednoj sredini dogodi da maloljetne djevojčice, koje bi trebale biti institucionalno zaštićene, postanu plijen onih koji ih trebaju štititi, to znači da država ne postoji za najslabije.

Ako sve funkcionira, kako to barem tvrde nadležni, “busajući se u prsa” pozitivnim rezultatima u svome radu i navodeći da su na funkcijama školovani i stručni kadrovi, a ne politički podobnici, sa diplomama stečenim po fakultetima u tržnim centrima – gdje su nam onda bili direktori centara za socijalni rad? Gdje su bile inspekcije koje nadziru rad ustanova za djecu bez roditeljskog staranja? Gdje je bila unutrašnja kontrola MUP-a TK, dok su njeni službenici navodno organizirali lanac prostitucije s djecom?

Možete li se pogledati u ogledalo?

Kao što smo i rekli, ovaj slučaj nije samo krivično, nego i pitanje savjesti. Jer ako sada ne uslijede ostavke, smjene i javna odgovornost, onda smo svi saučesnici. Društvo koje može mirno čitati da su dvije djevojčice iz socijalnih ustanova, prodavali policajci i profesor, a da ne zatraži hitnu reformu sistema, prestalo je biti društvo.

Ovo nije trenutak za političke fraze i proceduralne izjave, već krajnje vrijeme da se svaki zaposlenik institucija u Tuzlanskom kantonu, počevši od Uprave policije MUP-a TK, koja je sve više institucija razvrata, a ne zaštite zakona, pogleda u ogledalo i zapita: Ko sam ja, ako sam dopustio da se djeca prodaju?

Jer, sve dok se odgovornost svodi samo na pojedince, a ne na strukturu koja ih je stvorila i podržavala, nema pravde za te djevojčice. A bez pravde za njih, nema ni budućnosti za nas.

(TIP/Izvor: Klix.ba/Autor: Armin Kendić/Foto: Klix)