Malo koji problem u Bosni i Hercegovini ima toliku težinu za njen suverenitet, stabilnost i euroatlantsku budućnost kao pitanje kontrole nad državnom imovinom. Na prvi pogled, moglo bi se činiti da je riječ o tehničkom ili pravnom pitanju. U stvarnosti, to je geopolitičko bojište koje bi moglo odlučiti hoće li se BiH približiti Evropi ili postati ispostava stranih sila, piše novinar Erdin Kadunić.

Kadunićna početku svog teksta za New Easter Europe objašnjava da državna imovina u BiH obuhvata više od 53 posto teritorije zemlje – oko 2,7 miliona hektara šuma, pašnjaka, rijeka, mineralnih resursa i strateških lokacija, te ističe:

“Ona je kičma države. Ko god kontroliše tu imovinu, posjeduje ogroman politički i ekonomski uticaj”.

Prema Ustavu BiH i potvrđenim sudskim odlukama, ova imovina pripada isključivo državi Bosni i Hercegovini.

Ipak, politički lideri u bh. entitetu Republika Srpska (RS), “često uz podršku Beograda i Moskve”, uporno pokušavaju da prenesu vlasništvo na entitete.

Takav potez omogućio bi lokalnim političarima da dodjeljuju ili prodaju zemlju bez ikakvog nadzora države.

Za Kadunića je rizik ovdje očigledan: strateška imovina mogla bi pasti u ruke aktera neprijateljski nastrojenih prema evroatlantskoj integraciji BiH.

NATO-ov uslov pretvoren u političko bojište

Pitanje državne imovine prvi put je došlo u središte pažnje 2010. godine, kada je BiH uslovno odobren Akcioni plan za članstvo u NATO-u (MAP) – posljednji korak prije otvaranja razgovora o punopravnom članstvu. Za aktivaciju MAP-a, 63 potencijalne vojne lokacije morale su biti registrovane kao državna imovina, od čega se 23 nalazilo u RS-u. Tadašnji premijer Milorad Dodik pristao je na registraciju samo pod uslovom da ostatak državne imovine bude prenesen na entitete.

Bivši član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić blokirao je taj potez, upozorivši da bi takav prijenos značio de facto podjelu BiH.

“Njegov stav jasno je ukazao na suštinu spora: državna imovina Bosne i Hercegovine nije samo zemlja, već temelj samog državnog integriteta”, objašnjava Kadunić.

Širi geopolitički ulozi

On upozorava da posljedice ovog pitanja sežu daleko izvan granica BiH.

“Ako bi entiteti preuzeli kontrolu, strane sile bi mogle steći pristup strateškim lokacijama alarmantno blizu teritorije Evropske unije – svega 70 kilometara od Zagreba ili 150 kilometara od Beča”.

On ističe da ovo nije puka špekulacija, s obzirom da je Bugarska već izrazila zabrinutost zbog ruskog “humanitarnog centra” u Nišu, koji zapadni analitičari opisuju kao prikrivenu vojnu bazu. Bivša bugarska ambasadorica Elena Poptodorova čak je upozorila da bi eventualno raspoređivanje ruskih sistema S-400 u Nišu pokrivalo cijelu Bugarsku i zapadni Balkan.

“Prenošenje državne imovine na entitete stoga ne bi samo potkopalo suverenitet Bosne i Hercegovine. Ono bi otvorilo vrata daljem jačanju ruskog i kineskog uticaja u srcu Balkana, ugrožavajući regionalnu stabilnost i sigurnosnu arhitekturu Evrope”.

Korupcija i kontrola

Osim geopolitičke dimenzije, tu je i pitanje korupcije.

Kadunić ob ašnjava da je politički pejzaž BiH već je duboko kompromitovan aferama koje uključuju zloupotrebu javnih resursa.

“Dodjeljivanje entitetima samostalne kontrole nad imovinom vrijednom stotine milijardi eura dalo bi korumpiranim elitama slobodne ruke da se dodatno obogate i prodube etničke podjele”.

Suprotno tome, kada imovina ostaje pod državnom kontrolom, odluke se moraju donositi konsenzusom na državnom nivou. To obezbjeđuje određeni stepen transparentnosti i čuva evroatlantsku orijentaciju zemlje.

Kao pozitivan primjer Kadunić navodi prodaju zemljišta za izgradnju Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu – to je odluka koju je donijela država, a ne entitet Federacija BiH na čijoj teritoriji je ambasada izgrađena.

Lekcija iz historije

Kadunioć citira američkog historičara Roya Casagranda koji je izjavio da država ne propada kada njeni lideri odustanu, već kada više ne kontroliše svoju imovinu.

Po njemu, Rimsko Carstvo zapravo nije “palo” 476. godine, već 1453, kada je Carigrad – a s njim i carska imovina – pao pod Osmanlije.

Za Kadunića se ova pouka jasno odnosi i na današnju BiH: suverenitet je neraskidivo povezan s vlasništvom nad zemljom i resursima.

“Za Bosnu i Hercegovinu put je jasan: državna imovina mora ostati u rukama države, a ne biti podijeljena između entiteta ili kantona. To je jedini način da se očuva suverenitet, teritorijalni integritet i napredak ka članstvu u NATO-u i Evropskoj uniji”, ističe on.

Posljedice za Evropu

On smatra da bi međunarodna zajednica, posebno NATO i EU, trebali prepoznati važnost ovog pitanja.

“Dozvoliti entitetima da upravljaju državnom imovinom ne bi samo oslabilo Bosnu, nego bi i otvorilo zapadni Balkan za neželjeno vojno prisustvo stranih sila – time direktno ugrožavajući sigurnost Evrope”.

Stoga državna imovina Bosne i Hercegovine nije samo pravni spor.

“Ona je linija razdvajanja između dvije budućnosti: jedne ukorijenjene u stabilnosti, vladavini prava i evroatlantskim integracijama, i druge koja vodi ka korupciji, podjelama i spoljnjem uticaju. Izbor bi trebao biti jasan – za Bosnu, ali i za Evropu”, ističe Kadunić.

(TIP/Izvor: N1/Foto: Pixabay)