Prije nekoliko godina u Brisbane-u, Australiji, imao sam zadovoljstvo upoznati dr. Srđana (Sergea) Macanovića, doktora opšte prakse, edukatora i istraživača rođenog u Sarajevu, čija karijera obuhvata Bosnu i Hercegovinu, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju. Nedavno je dr. Macanović objavio knjigu Most između dva svijeta: Doktorovo putovanje od Sarajeva do Cambridgea, u kojoj dokumentuje svoje izuzetno životno i profesionalno putovanje kroz kontinente, medicinu i lični razvoj — priču koja će zasigurno inspirisati mnoge u Bosni i Hercegovini i širom dijaspore. Slijedi intervju koji sam obavio sa dr. Macanovićem povodom predstavljanja njegove knjige.

Za početak: Iz koje si mahale u Sarajevu i koje su ti najljepše uspomene iz djetinjstva?

Neka od mojih najdražih uspomena iz djetinjstva vezane su za toplinu porodičnih okupljanja u Sarajevu. Rođendani su uvijek bili slavlje zajedništva, kada bi se porodica okupila oko dugog stola punog domaćih jela, dok se prostorijom širio smijeh. Sjećam se branja rezdelija na brdu Vraca i vožnje bicikla uzduž Vilsonovog šetališta. Iz mladosti rado pamtim svog najboljeg prijatelja Borisa Brkića i večeri provedene na tavanu njegovog stana. Naložili bismo vatru u kaminu, slušali pucketanje plamena i satima razgovarali o prolaznosti života.

Tvoja knjiga nosi naslov Bridge Between Two Worlds. Kada pogledaš na svoje putovanje od Sarajeva do Cambridgea, a sada i Australije, šta taj “most” simbolizira za tebe lično i profesionalno?

Most simbolizira putovanje iz jednog svijeta u drugi—počelo je djetinjstvom u Sarajevu ispunjenim toplinom porodice i osjećajem sigurnosti doma, nastavilo se kroz razaranja rata, izbjeglištvo i neizvjesnost u Beogradu, zatim akademski i profesionalni uspjeh u Ujedinjenom Kraljevstvu, a završilo dolaskom u Australiju. Taj most također predstavlja unutrašnju vezu, koja spaja moje prijašnje ja—dječaka oblikovanog traumom i gubitkom—sa čovjekom koji je pronašao snagu, znanje i smisao da ide naprijed. Most je simbol otpornosti, nade i transformacije, dokaz da je moguće izaći iz tame na svjetlo, iz bola u razumijevanje, iz pukog preživljavanja u istinski život. U svojoj srži, most predstavlja ključ za razumijevanje knjige—priču o pomirenju dva svijeta unutar sebe i o hrabrosti da ideš dalje, čak i kada su vode ispod mutne i prijeteće.

Studij medicine započeo si u Sarajevu u veoma turbulentnom periodu. Kako su ta iskustva oblikovala tvoju izdržljivost kao doktora i kao čovjeka?

Studiranje medicine u Sarajevu na samom početku rata oblikovalo me više nego bilo koji udžbenik. Dok su granate padale, a bolnice se punile ranjenicima, shvatio sam da medicina nije samo nauka o tijelu, nego i nauka o ljudskoj otpornosti, strahu i nadi. Rat me naučio da bolest nikada ne dolazi sama—ona je uvijek povezana s traumom, gubitkom i nepravdom.

Tokom tih godina naučio sam posmatrati pacijente kao potpuna ljudska bića—ne samo kroz njihovu dijagnozu, već kroz njihove priče, bol i borbu. Taj period me transformisao u doktora koji ne liječi samo rane, već i gradi povjerenje i budi nadu. Rat mi je dao najtežeg, ali i najvrednijeg učitelja—lekciju da čovječnost i saosjećanje uvijek moraju biti u središtu medicine.

Cambridge je jedan od najprestižnijih univerziteta na svijetu. Sa kakvim si se izazovima i prilikama suočio kao mladi doktor koji dolazi iz Bosne u takvo okruženje?

Studiranje medicine na Cambridgeu bilo je i privilegija i izazov. Došao sam iz haosa rata i izbjeglištva u svijet visokih akademskih standarda, stoljetnih tradicija i kolega koji su tamo djelovali prirodno. Često sam se osjećao kao stranac—borio se s time što engleski nije moj maternji jezik, pokušavao razumjeti skrivene kodove elitnog društva i nosio se s tihom nesigurnošću da me prošlost iz grada pogođenog ratom čini drugačijim. Radno opterećenje bilo je ogromno—sati provedeni u biblioteci, iscrpljujuće kliničke prakse i stalni pritisak da uspijem u okruženju gdje se očekivala izvrsnost. Tada sam se često borio s usamljenošću i sumnjom u sebe.

Ipak, upravo su me ti izazovi oblikovali. Svaka prepreka me poticala da istražujem više, da se prilagodim i shvatim da me preživljavanje već naučilo lekcijama koje nijedna učionica ne može pružiti. Moja prošlost mi je dala perspektivu, ukorijenila me u empatiji i istrajnosti—vrlinama koje su postale jednako važne za moju medicinsku karijeru kao i znanje iz knjiga.

U Velikoj Britaniji proveo si više od 15 godina kao partner i glavni ljekar u jednoj od najvećih praksi u Southseau. Šta si u tom periodu naučio o liderstvu, istraživanju i brizi za pacijente što te i danas vodi u radu?

Obrazovao sam se da postanem ljekar, ali je porodična medicina bila pravi test. Ona je značila biti doktor za cijelo tijelo, ne samo za jedan organ, i davala mi slobodu da vodim vlastiti posao, a istovremeno istražujem druge strasti. Radio sam kao partner i glavni ljekar 15 godina u Trafalgar Medical Practice u Southseau, jednoj od najvećih i najinovativnijih praksi u Portsmouthu, gdje sam brinuo o više od 25.000 pacijenata.

Uz trojicu partnera, zajedno smo vodili praksu, balansirajući kliničke usluge i organizacione poslove kako bismo osigurali kvalitetnu primarnu zdravstvenu zaštitu. Pored kliničkih obaveza, imao sam vodeću ulogu u uspostavljanju istraživačke mreže širom južne Engleske. Promovišući i koordinirajući istraživačke projekte, zajedno s našim vještim timom medicinskih sestara, uspješno smo realizovali brojne kliničke studije. Mnoge od njih imale su globalni utjecaj, oblikovale smjernice i praksu, a s ponosom gledam kako se neke i danas koriste u Australiji, gdje radim. Vodio sam i odjel za detoksikaciju, podržavajući pacijente tokom oporavka od ovisnosti o drogama i alkoholu. Taj rad, u kojem se saosjećanje spaja sa dokazima zasnovanom praksom, bio je jedan od najnagrađujućih aspekata moje karijere i nastavak je mog rada i danas.

Tvoje dermatološke klinike u Velikoj Britaniji prepoznate su po značajnom smanjenju nepotrebnih bolničkih upućivanja. Možeš li podijeliti šta je inspirisalo taj model i zašto je bio toliko uspješan?

Tokom završne godine specijalizacije shvatio sam da skoro svaka treća konsultacija uključuje dermatološka stanja. Da bih unaprijedio svoje vještine, završio sam diplomu iz dermatologije na Univerzitetu u Cardiffu. Tokom naredne decenije vodio sam dermatološke klinike unutar prakse, nudeći specijalističku njegu u lokalnoj zajednici. Moje znanje nije samo poboljšalo ishod liječenja pacijenata, nego je značajno smanjilo broj upućivanja u bolnice.

Kako bismo osigurali kontinuitet i efikasnost, uveo sam protokol u praksi prema kojem su svi ljekari i sestre dermatološke slučajeve upućivali direktno meni. Taj model skratio je vrijeme čekanja, poboljšao kontinuitet njege i omogućio pacijentima brži pristup efikasnom liječenju—sve u poznatom okruženju njihove lokalne ambulante.

Od 2017. godine radiš u Australiji, gdje si izabran među pet najboljih doktora opšte prakse na Gold Coastu. Kako upoređuješ australijski zdravstveni sistem sa britanskim i koje bi lekcije Bosna i Hercegovina mogla preuzeti iz toga?

Bio sam počašćen kada sam saznao da me anketa pacijenata na Gold Coastu svrstala među najbolje doktore u regiji. Takvo priznanje nikada nisam aktivno tražio, ali mi pokazuje da trud koji ulažem—slušanje, saosjećajni tretman i težnja ka kliničkoj izvrsnosti—zaista čini razliku u životima ljudi.

U Velikoj Britaniji pacijenti se registruju kod jedne prakse, što podstiče kontinuitet i povjerenje. Često sam brinuo za cijele porodice kroz generacije. To je davalo dublje razumijevanje njihovih života, ali NHS je imao problem pristupa—duga čekanja na preglede i uputnice. Kao partner osjećao sam stalnu težinu odgovornosti.

Australija je drugačija. Ovdje pacijenti mogu birati doktora i kliniku, što sam isprva smatrao neobičnim, ali sam ubrzo prepoznao prednosti—lakše zakazivanje, brži pristup specijalistima, više procedura u zajednici (npr. pregledi i uklanjanje raka kože). Sistem je fleksibilniji i daje GP-ovima više autonomije.
Iz mog iskustva, Bosna može naučiti nekoliko lekcija: jačanje uloge porodične medicine, omogućavanje izbora ljekara, veći fokus na prevenciju i osnaživanje doktora da obavljaju manje procedure u zajednici. Takve promjene smanjile bi pritisak na bolnice i poboljšale kvalitet njege.

Bio si ne samo doktor, već i edukator i mentor mladim ljekarima. Koje vrijednosti nastojiš prenijeti na novu generaciju doktora opšte prakse?

Jedan od najispunjujućih dijelova moje karijere je rad kao klinički edukator za doktore i studente medicine. Podučavanje za mene nikada nije bilo samo dijeljenje znanja, već i prenošenje iskustva, saosjećanja i otpornosti potrebne u medicini.

Godinama sam mentorisao ljekare, specijalizante i studente, pomažući im da povežu teoriju s realnim životom pacijenata. Najveće zadovoljstvo bilo je gledati kako im raste samopouzdanje dok uče pažljivije pregledati pacijente, donositi jasnije odluke i razvijati empatiju.

Međutim, podučavanje je dvosmjeran proces. Moji studenti su i mene učili—podsjećali me da ostanem ažuran, da preispitujem vlastite metode i da medicinu gledam novim očima. Za mene, edukacija je uvijek bila pitanje mentorstva i ostavljanja naslijeđa dobre prakse, jer medicina nije samo liječenje današnjih pacijenata nego i priprema nove generacije koja će taj posao nastaviti.

Tvoja priznanja uključuju više diploma i članstava, pa čak i Naprednu diplomu iz emocionalne inteligencije i mindfulnessa. Kako integrišeš te “mekše” vještine u svoju kliničku praksu?

Kroz karijeru sam nastojao biti cjelovit doktor, ne samo klinički stručan, nego i pažljiv prema širim potrebama pacijenata. Zato sam namjerno širio svoje vještine izvan tradicionalne medicine—učio emocionalnu inteligenciju, psihološke tehnike, mentorstvo, pa čak završio i diplomu iz liderstva i menadžmenta.

Ove vještine omogućile su mi da dublje razumijem ljudsku stranu bolesti, da podržim pacijente u ranjivim trenucima i izgradim jače, povjerljivije odnose. Za mene, biti doktor nikada nije značilo samo propisivati terapiju—već vidjeti čovjeka u cjelini i pomoći mu da ide naprijed s dostojanstvom i nadom.

Za Bosance i Hercegovce u dijaspori identitet je često složen. Kako si ti održao povezanost s Bosnom dok si gradio život u Velikoj Britaniji i Australiji? Da li i dalje putuješ u Bosnu i jesi li imao neku saradnju sa zdravstvenim institucijama ili stručnjacima otkako si otišao?

Iako sam veći dio odraslog života proveo u Velikoj Britaniji i Australiji, moje srce je uvijek ostalo vezano za Bosnu. Svaki povratak bio je mješavina radosti i tuge—radost ponovnog susreta s porodicom i poznatim ulicama, ali i podsjetnik na gubitke i na to koliko zemlja još treba da se razvija.

Nikada svoj odlazak nisam doživio kao prekid. Naprotiv, uvijek sam osjećao obavezu da dam nešto zauzvrat. Tokom godina nastojao sam dijeliti svoje znanje i iskustvo kako bih ojačao primarnu njegu i istraživanje u Bosni. Želio sam pomoći da se izgradi bolji sistem, posebno nakon što sam svjedočio patnji tokom rata. Nažalost, moji napori nisu uvijek nailazili na razumijevanje—ponude za pomoć i saradnju često su ostajale bez odgovora.

Ipak, nikada nisam pustio Bosnu. Moja povezanost opstala je kroz porodicu, uspomene i priče koje nosim gdje god idem. Čak i kada profesionalni doprinos nije bio prepoznat, moja lična veza ostala je snažna. Bosna me oblikovala i, bez obzira gdje sam radio—u Portsmouthu ili na Gold Coastu—Sarajevo sam uvijek nosio u srcu.

(TIP/Izvor: bhfuturesfoundation.org/Autor: Eddie Custovic)